najnevjerojatniji san ikad. ko holivudski blockbuster
dakle... priča počinje sa izletom mojeg razreda u neki grad na obali, ne znam točno jel hrvatska ili neš. uglavnom na sjevernoj zemljinoj polutci. sreća, veselje, smijeh, putovanje autobusom. došli mi tamo u taj neki grad i nešto se priča, random, sunčani dan vani.
uglavnom u jednom trenutku padne noć. ne znam jel to bio kronološki skok u snu, al bila je noć. sve je i dalje super, zajebancija.
negdje u daljini, onak ful daleko vidio sam dvije stijene, jedna pored druge, strmih strana. bile su uronjene u more. i tak mi gledamo te stijene, divimo se kak su kul tak strme. kad odjednom, padnu neka dva objekta. kao dvije vatrene kugle pored tih stijena. i sad si mi mislimo ono kaj je ovo, meteori, ovo ono. odjednom osjetimo da se nešto počelo događati. dolijeću nove kugle.
tlo počinje podrhtavati, diže se veliki val. poput tsunamija. jel to napad iz svemira? nitko ništa ne zna. trčimo prema autobusu.
odjednom, slika u snu se prebacuje na neku globalnu. onako, vidim planet zemlju kao iz svemira.
odjednom, ugledam veliku rupu negdje na području ekvatora, kao da se zemlja cijepa. onako rez neki, koji se pomalo širi po cijelom ekvatoru. odjednom, južna zemljina polutka se u potpunosti odvaja od sjeverne i instantno implodira, uruši se u sebe. jednostavno nestane.
u tom trenutku u svijetu zavladaju razne pizdarije, slike u glavi mi prelaze iz ne znam kine, preko amerike, do europe (sjećam se berlina po onim brandenburškim vratima). kaos posvuda. puše vjetar, negdje je zima, negdje sijeva, negdje gori vatra...
i odjednom vraća se slika na mene, u mene, u autobus. vozimo se busom, i pritom cijelo vrijeme kroz prozore dolijeću razni kamenčići i kamenje, valjda otkinuto od zemlje prilikom udara onih vatrenih kugli. onako baš prolijeću kroz šajbe, da te dotaknu prošli bi kroz tebe kolku su snagu imali. ali ono, svi smo mirni, začudo.
vozač vozi, pada kiša, grmi, sijeva. vozimo se kroz nešto što podsjeća na liku. onako planine slijeva i sdesna. zaklonjeni planinama, i ovi kamenčići manje ulijeću u bus. odjednom, vozimo se uzbrdo. na cesti se stvorila neka rijeka, kao da se tok neke rijeke promijenio pa sad teče niz cestu. vozač shvaća da moramo skrenuti i vratiti se natrag inače će nas rijeka utopiti (sve se više povećava)
okreće bus, vraćamo se natrag. dolazimo do nekog kao odmarališta. postaje za buseve. pada kiša, ali svi su na nekom trgu i gledaju vijesti na velikoj plazmi. neka žena, reporterka govori nešto u stilu (na engleskom): "velika nesreća zadesila zemlju" i "čini se da se cijela južna polutka odvojila od sjeverne te nestala". pokazuju satelitsku snimku na kojoj je to moguće vidjeti.
uglavnom, zavlada panika, strah... nitko ne zna kaj se događa, što sad. odjednom, sve se smiruje. prestaje kiša. ali još je uvijek oblačno.
san završava slikom u kojoj neki ruski predsjednik ili nešto, potpisuje neki ugovor sa kinezima i japancima u kojima proglašava rat zapadu. počinje hitna mobilizacija vojske. govori nešto u stilu da je nakon svega ovog napokon došlo vrijeme da rusi zavladaju svijetom jer ameri nemaju pomoć australaca sad kad je nestala južna polutka. amerika se ujedinjuje sa europom. jugoistočna europa ne želi rat jer se ona nalazi na prvoj crti... među njima i hrvatska.
gledamo te neke vijesti na kojima se oglasio taj neki ruski predsjednik i onak, mi dečki pričamo o tome kako ne želimo u rat. kako je besmisleno ratovat. i koji je kurac sad rusima. jedan dečko u masi govori da ne može vjerovat da australaca više nema. da su mu baš bili kul...
uglavnom tu negdje se ja budim i nemrem vjerovat kaj sam upravo sanjao. ali definitivno ovo treba ekranizirat. recimo spielberg...