Volim te stvari, makar ne u tolikoj mjeri kao prije par godina.
Štajaznam, kul mi je započet' igru s malim kapitalom od par novčića i drveni štapom, da bih na kraju, nakon svih ludih zgoda i pustolovina, Excaliburom sjeckao zadnjeg Šefa, ispucavao supernove, plakao na osjećajne završetke i tako...
Jedino šta sam uvijek hejtao je grindanje; koliko god se u neku ruku činilo logičnim, nemrem si dočarati veći gubitak vremena od rezuckanja jednih te istih LV15 monstera zato da bih mogao ići dalje.
Nekako mi je to u Suikodenu ponajbolje riješeno gdje, prije svakog bossa igra dozvoli određen level (do kojeg se vrlo brzo dođe) ekipe i nakon toga se nakupljanje EXP bodova višestruko uspori sve dok se ne dođe do idućeg dungeona.
Kad sam već kod toga, nikad mi nije bilo jasno kako itko može uživat' u onim dungeon crawlerima ili kako ih se već naziva.
Neki vele da su takve stvari esencija erpegijanja, no meni osobno je svo to šetanje po mapi svijeta i tamnicama samo jedno nužno zlo gdje jedva čekam da dođem do iduće lokacije.
Mislim, borbe mogu biti interesantne za po jedanput-dvaput, pa i triput, ali, matermujebem, ne da mi se 200 puta gledat' jednog te istog vepra.
Za takve stvari bi mi najbolje pasao neki menadžer sistem gdje se može preskočit' samu borbu i dobit' rezultate, statuse, zadobivenu štetu i tako to.
Nešta na onu GT4 šemu; nisam igrao, doduše.
Začudo, gledat' nekog drugog dok radi te naporne repetitivne aktivnosti me iz nekog razlog zagriju za grindanje.
No, kako to već ide, čovjek za sve brzo zagrije, no još brže ohladi.
I još ako se nema priče kao nekog motiva...
Eh da, random encounteri su precijenjeni - nemrem opisat' koliko ide na kurac kad te zaskoči jedan samo korak od ulaska u sljedeći grad.
- Moram si pribavit' PSP, budućnost RPG avanturica.
