uživao sam baš. cijelo vrijeme sam razmišljao o osjećaju koji prolaze navijači jednog i drugog kluba.
ono, 82. minuta primaš gol, brijem da bi umro da sam čelzijevac. ali onda, drogba zabija i čelzijevci lude jer su se spasili, a ovi tuguju jer su bili tako daleko. onda penal, drogba je smeće najveće ikad, govno futavo zašto radi penale, ALI NE čeh je obranio pecto sreće čelzijevaca, tuga bayerna. idemo na penale, ae to je gg. OH NE TUGA neuer je obranio penal, sad smo u zaostatku, umrijet ćemo kriste, sreća nas je napustila, OLEMBE stupa na scenu i ubija, sreća ljubav zagrljaji, robben fejla i onda kao NAJSAVRŠENIJI KLIMAKS VEČERI, kao karma koja se jednom morala vratiti dobrim, čovjek koji je cijeli život prolazio kroz nesretna ispadanja u finalima (afrički kup nacija, liga prvaka prije par godina), krađa protiv barce u polufinalu. tom čovjeku, didieru drogbi, jednom od najboljih napadača u povijesti sve što je ikad u životu radio vratilo se u tom jednom udarcu, tih 2 sekunde koliko je trebalo da lopta uđe u gol.
ljudi moji, to je nogomet, najbolja igra u povijesti čovječanstva

savršeno
