Evolucija žanrova video igara

---

Voljeli mi to ili ne, promjene u industriji video-igara dolaze kao bezuvjetna nužnost. Konstanta nerijetko vodi ka zasićenju, a developeri su primorani smišljati nove koncepte putem kojih se mijenjaju igre, ali i čitavi žanrovi. No do kakve nas je situacije ta praksa dovela na samom pragu novog desetljeća?

Veliki vremenski raspon uvijek ostavlja masu promjena iza sebe. Neke od njih nose dvojbeni napredak, a nekima se njihove zasluge uopće ne pripisuju. Industrija video igara nije nikakva iznimka na ovome području. Njezin razvoj u skladu s trendovima posljednjih je godina rezultirao brojnim novitetima i spretnijim rješenjima, pa slobodno možemo reći kako se radi o jednoj vrsti evolucije. Pojedine promjene svojim su utjecajem definirale žanrove, a u kojoj mjeri i na koji način, prisjetit ćemo se kroz sljedeće retke.

U tekstu smo izdvojili deset glavnih žanrova, a obzirom na općenitu narav istoga, nismo ulazili u detaljnije pripovijedanje o sitnijim promjenama.

Iliti MMO, najmlađi je žanr na ovoj listi. Shodno tome, nije doživio pretjerano mnogo promjena unazad desetak godina. Ipak, sveprisutni internetski boom popularizirao je ovakvu vrstu igara do vrlo zapažene razine fenomena. Dakako, istaknuti nositelj MMO evolucije bijaše Blizzardova perjanica World of Warcraft. Dotični je inspirirao brojne developere i u kratkom roku zaludio dotad uspavana tržišta azijskih zemalja u razvoju. No naoko najprofitabilniji žanr pokazao se tvrdim orahom za mnoge kompanije. Uspjeh igara nije striktno ovisio o njihovoj kvaliteti već i o odazivu igrača koji nisu baš bili skloni plaćanju mjesečne pretplate za svakojake MMO naslove. Pet godina nakon izlaska, WoW je i dalje vodeći naslov na tržištu, pa nije nezamislivo da će Blizzard u narednim godinama također diktirati promjenama na MMO sceni.

Za razliku od prethodno opisanog žanra, na polju virtualnog utrkivanja, bilo da je riječ o realnim simulacijama vožnje ili bjesomučnim arkadnim jurnjavama, isključivi predvodnik čopora ne postoji. Doduše, fanovi legendarnog Gran Turismo serijala ne bi se složili s tom tvrdnjom, ali žanr treba gledati sveobuhvatno i općenito. Ukoliko to činimo, uočit ćemo da se podijeljenost između simulacije i arkadnog pristupa većim dijelom stopila u neki bućkuriš koji se prodaje pod budnim okom Codemastersa i Electronic Artsa.

Nećemo nikoga prozivati, niti upirati prstom, ali situacija posljednjih godina je takva kakva je. Urbana generacija pali se na neonke i ljepši spol na haubi, destrukciju i dominaciju. A utrkivanje je nekako palo u drugi plan pa u njemu guštaju samo zatvorene zajednice igrača. No nisu svi trendovi tako crni – dok god postoji barem jedan valjan razlog zbog kojeg nam Logitech može podvaliti novu seriju svog volana, znat ćemo da racing žanr ipak ne ovisi samo o brzom i žestokom.

A što bi tek klasične avanture da ovise o bržem tempu? Vjerojatno bi propale. No opet, nije kao da su i danas daleko od tog scenarija. Treba biti fer i priznati trud manjih razvojnih timova, ali isto tako treba biti realan i reći kako je žanr PNC avantura migrirao miljama daleko od tzv. mainstreama. S vremena na vrijeme na pozornicu iskoči kakav blistavi primjer (tipa Machinarium), ali ozbiljnije avanture zadnjih se godina ne pretvaraju u serijale. A onda kada i požele nastaviti davno ispričanu priču radije preuzimaju formu akcijske avanture.

Kraća i nešto sitnija iskustva ovog žanra većim su dijelom postala rezervirana za slabije platforme u hranidbenom lancu, a mi se baš i ne bunimo zbog toga – dok god ih krasi dobri stari 2D gameplay uz prihvatljivu dozu ukusnog humora, znat ćemo da nije sve u akcijskom štihu.

Brojimo ih na prste. Jedne ruke. Jer čini se kao da je prošla čitava vječnost između današnjeg dana i nezaboravne generacije sidescrollera. Platformeri kao takvi nestali su u gomili nasilnih igara, zalutali u mnoštvu naslova koji žele biti što realističniji. Nekada slavan žanr tijekom godina iza nas postao je kategorija dječjih igara, a sve rjeđi pokušaji reanimacije nisu nailazili na odobravanje publike. Srećom, neki su se zahvaljujući svojoj tradiciji uspjeli održati na životu vješto unoseći inovacije baš na onim segmentima koji su to zahtijevali.

Simpatični talijanski vodoinstalater tako je i dalje, bezbroj godina kasnije, sinonim za uživanje u nevinom skakutanju po svemu i svačemu. To mu ne mogu osporiti čak ni oni zlobnici koji ga optužuju za uzrokovanje epilepsije.

Sandbox žanr najčešće je kombinacija svega i svačega, barem polovica žanrova na ovoj listi sklopljena u jedno univerzalno rješenje. No njegova struktura s vremenom je toliko ojačala da je na kraju drugim žanrovima počela nametati svoja pravila. Perverzije otvorenog svijeta kakvog su nudili noviji izdanci Grand Theft Auto serijala preko noći su postale sastavni dijelovi svakog wannabe-hita. Sandbox je tako uspješno pratio evoluciju bratskih mu žanrova, istovremeno smišljajući svoj doprinos. A on se pak očitovao u sitnim detaljima, čineći ovaj žanr vrlo popularnim.

Istina, veći dio igara koje su doslovno obećavale brda i doline, nije opravdao očekivanja. No kada se sve zbroji i oduzme, njihov utjecaj, makar na prvi pogled bezazlen, ostat će zapamćen.

Obzirom na činjenicu da u većini slučajeva izlaze na godišnjoj bazi, sportske igre iliti naslovi sportske tematike podložni su vjerojatno najvećem broju promjena. Iz godine u godinu dobivamo manje-više kozmetičke nadogradnje, dok su one veće obično rezervirane za prelazak na novu generaciju konzola. Stoga ne možemo izdvajati baš svaki napredak ovakvih igara, ali valja spomenuti da je najveći pomak učinjen uvođenjem online multiplayera. Iako sportske igre još uvijek ne koriste njegov potencijal u potpunosti, razlika je itekako vidljiva. Neki su u tim vodama bolje snašli (EA Sports), a neki još uvijek traže pravu formulu, no budućnost je zasigurno u znaku multiplayer komponente.

Nezavidan položaj strategija današnjice rezultat je sve veće naklonosti gamera prema konzolama. Naime, ovaj žanr nikada nije bio pretjerano popularan na tim platformama, ponajprije zbog nepristupačnih kontrola. Srećom, ne može se reći da su se strategije predale – baš naprotiv, prilagodile su se trenutnim uvjetima i čvrsto se drže, barem na PC-u. Razdoblje velike tranzicije u žanru strategija označio je prelazak u 3D. Prve strateške igre u 3D-u nisu se baš iskazale, no stari 2D prikaz morao je biti odbačen, što je na kraju priznao i najtvrdokorniji pristalica istoga, Sid Meier. U svakom slučaju, strategije su kroz proteklih nekoliko godina postale glomaznije, kompleksnije i ambicioznije, te su se većim dijelom fokusirale na dva pod-žanra: RTS i TBS. Nekadašnje tycoon igre tiho su nestale s pozornice.

Dalo bi se raspravljati o tome jesu li moderne pucačine krenule pravim putem nakon kraja devedesetih godina prošlog stoljeća. No to je tema za neko drugo vrijeme – nas zanima kako je ovaj žanr napredovao u zadnjih deset godina. E pa, kao prvo, prihvatio je otvorene prostore (Far Cry). Jer klaustrofobičini hodnici, baš kao i nasumična čudovišta u njima, više nisu prolazili kod publike. S vremenom je odbačen i zamjenski setting dvaju svjetskih ratova, te se krenulo prema modernim konfliktima. Za potrebe realističnijeg prikaza istih TPS-ovi su iskoristili sustav zaklona, a FPS-ovi automatsku regeneraciju zdravlja. Ta dva elementa kasnije su kombiniranim snagama prevladali u gotovo svakoj pucačini, pa čak i u nekim drugim žanrovima. Utjecaj online multiplayera nije potrebno niti isticati – ono što je PC gamerima početkom stoljeća bila svakodnevnica, konzolašima je sredinom desetljeća postalo glavna atrakcija.

Role playing žanr uvelike je napredovao kroz niz prethodnih godina. No ta evolucija bijaše sustavan proces – ništa se nije dogodilo preko noći, a općenito razgranat žanr (kako tematski, tako i stilski) probrane izmjene nije uzimao od drugih već se trudio osmisliti vlastite. Tradicionalni japanski J-RPG naslovi počeli su ciljati na širu svjetsku publiku, a oni američko-europski bivali su sve ambiciozniji. Na posebnu cijenu došao je otvoreni svijet (Oblivion), a klasični dungeon-crawler elementi svedeni su na manju mjeru. Hack’n’slash zamijenjen je nešto sporijim pristupom u kojemu smo taktizirali iz novih perspektiva, te u međuvremenu slušali sve opširnije dijaloge. Karizma glavnog lika postala je preduvjet za uspjeh igre, a imaginarni svjetovi znatno krcatiji sitnicama koje nam zapravo i nisu bile potrebne.

Simbioza žanrova najuočljivija je u akcijskim avanturama. Iako će stariji gameri iste svrstati u pod-žanr klasičnih avantura, situacija je znatno drugačija. Kategorija akcijski orijentiranih avantura u proteklih desetak godina pokrivala je survival horore, TPS naslove s elementima platformera, stealth igre te mnoge druge žanrove. Sukladno tome, doživjela je otprilike sve promjene koje smo do sada već nabrojali. Linija između shootera i akcijskih avantura stoga se poprilično stanjila, a i margina sa sandbox naslovima također je jedva vidljiva. No za razliku od tih dvaju žanrova, akcijske avanture još uvijek se oslanjaju na logičke zagonetke i linearan slijed radnje. A upravo ti elementi čine pogodan model za naraciju, odnosno stvaranje uvjerljive atmosfere u stilu filmskih blockbustera.

I ovime dolazimo do samog kraja ovoga teksta. Kao i obično, od vas očekujemo da s nama podijelite svoje mišljenje. Koje su vam promjene u ovim žanrovima bile pozitivne, a koje nešto manje drage?

Mislite li da su današnje igre dosadnije nego prije? Sve nas to zanima, stoga nam svakako ostavite svoj komentar.