Koliko nam je zvuk u videoigrama stvarno važan?

---

Videoigre su zanimljiv društveni fenomen današnjice te sve češći predmet znanstvenih istraživanja. Sve je više znanstvenih područja koja istražuju videoigre, a među njima prednjače psihologija te sociologija. Upravo je s ta dva znanstvena polja zanimljivo vidjeti što znanos kaže po pitanju zvučne i glazbene pozadine u videoigrama: kolika joj je stvarna važnost i kako utječe na nas.

Da bih objasnio pokretačku snagu iza razmišljanja o ovakvoj temi, moram u početku navesti jedan, djelomično nepovezan događaj s kojim se većina nas vjerojatno susrela.  Jedno sumorno popodne u šoping centru i rasprava roditelja s njihovim dvanaestogodišnjim sinom oko kupovine igara za njegovu PlayStation konzolu, popraćenu argumentima majke da mu to ”stvarno ne treba i da nije važno”. Navelo me to na iskreno razmišljanje.

Što je to što nas tjera na cjelokupni proces interakcije s videoigrama? Slijedom toga zanimalo me kakav je odnos znanosti po pitanju videoigara i njihovog utjecaja na nas? Kako pojedini segmenti igranja igara utječu na nas u znanstvenom pogledu? Broj pitanja je popriličan i vrijedi postupno tražiti odgovore. U ovom slučaju pokušat ću odgovoriti što nam znanost kaže o zvuku i glazbi u videoigrama.

Ono što zasigurno znamo o zvuku i glazbi u videoigrama jest da su efekti kojima se želi utjecati na igrača uglavnom preslika onoga što filmska glazba želi prenijeti na gledatelja. Glavna razlika u svemu ovome jest činjenica da filmska industrija postoji dosta duže. Iz tog razloga, industrija videoigara je pronašla inspiraciju i obrasce stvaranja u filmovima.

Filmovi su od početaka korištenja zvuka težili povezivanju vizualnih elemenata sa zvukom i stvaranju jedinstvene i upečatljive  sinteze koja bi gledatelja što bolje integrirali unutar same radnje. Primjerice, Disneyjev kratki animirani film „The Skeleton Dance“ iz 1929.  spojio je blage elemente horora (groblje, kosturi) s tipičnim humorom te ere animiranih filmova i sve to zaokružio uz glazbu koja ovisno o sceni biva odmjereno ”mračna”, vesela ili je kombinacija jednog i drugog.

Ciljana publika ovog filma je bila uglavnom mlađa populacija te su autori filma i glazbe željeli zaokupiti gledatelje naizgled mračnom pričom o kosturima na groblju, pritom stvarajući zabavan film s nizom smiješnih scena popraćenih tipičnom glazbom animiranih filmova koju pronalazimo i u ostalim ostvarenjima, vezanim uz imena Disneyja i braće Warner.

Iako se ovdje radi o jednom od ranijih primjera u filmskoj povijesti, očito je da se u filmu dosta rano razmišljalo o mogućnostima zvuka i  glazbe te njihovom utjecaju na gledatelja te njegove emocije. Također, kako su tehničke mogućnosti bivale sve veće, glazbi i zvuku pridavala se sve veća pažnja. Sličan okvir razvoja pronalazimo i kod videoigara. O tome kako se tehnologija zvuka razvijala objašnjeno je u nekoliko prethodnih članaka na portalu.

No, gdje je u svemu ovome znanost? U drugoj polovici 20. stoljeća došlo je do sve veće primjene društvenih znanosti poput psihologije i sociologije na suvremenim fenomenima u svakodnevici. Primjena u marketingu na temelju navika kupaca omogućavala je uvid u do tada znanosti nepoznatom području – specifičnih navika ljudi. Ovakva istraživanja su od velike pomoći brojnim industrijama te im pomažu u usmjeravanju prema konačnim potrošačima.

Koristeći isti princip suradnje, psihologija je dospjela i u svijet industrije videoigara. Razumijevanje reakcija, navika i želja igrača postalo je poprilično ključno proizvođačima, omogućivši im povratnu informaciju i smjernice u razvoj igara kao proizvoda. Iz toga razloga u posljednjih dvadesetak godina krenuo je niz istraživanja gdje je primjerice psihologija istraživala interakciju igrača s igrama, ponašanjem igrača za vrijeme i nakon igranja a jedan dio je bio usmjeren na pitanje zvuka i glazbe. Važno je naglasiti da je broj ovakvih istraživanja još uvijek relativno mali te se slobodno može reći da se njima još uvijek grebe po površini. Po pitanju zvuka i glazbe ističu se dva.

Istraživanje navika kod odabira videoigara provedeno je 2006. godine od strane  grupe znanstvenika sa Sveučilišta u Walesu te objavljeno u članku Computer Game Audio: The Unappreciated Scholar of the Half-Life Generation. Istraživanje je provedeno s ciljem da se ispita ustaljeno mišljenje da je fokus igrača još uvijek na području vizualnog dijela igara. Pokazalo se da igrači kod kupovine preferiraju općenitu igrivost i grafiku igre više nego druge aspekte poput online podrške, sučelja i radnje (koji su bili na drugom mjestu) dok zvuk i glazba nisu bili rangirani visoko.

Međutim, rezultati na pitanje koliko utječe glazbena pozadina kod razine zainteresiranosti igrača za pojedini naslov bili su povoljniji. Naime, skoro 60 posto ispitanika smatralo je zvučnu pozadinu jednim od faktora privlačnosti igre, ali i dalje ne nešto što bi donijelo prevagu kod kupovine. Po pitanju generalne kvalitete zvučnih efekata u videoigrama i korištenja surround sound tehnologije, 72 posto ispitanika reagiralo je pozitivno, smatrajući je vrlo bitnim faktorom.

Posljednji dio istraživanja naglasak je stavio na primjer igara koje koriste zvuk ili glas kao glavno sredstvo interakcije igrača s igrom, a mišljenja su bila podijeljena. Oko 33 posto ispitanika označilo je jednako odgovore da ih zanima, ne zanima i da ne znaju. Naravno, tu se radi o konceptu  koji nije još uvijek razvijen dovoljno da bi igrači mogli dati određeni sud o tome pa su ovakvi rezultati razumljivi.

Drugo istraživanje provedeno je 2015. godine u Kini te se bavilo utjecajem glazbe videoigara na igrača. Objavljeno je u časopisu Journal of Psychology & Psychotherapy pod nazivom „The Influence of Background Music of Video Games on Immersion“. Pod tim utjecajem glazbe na igrača mislilo se na njegovo uvlačenje u radnju same igre, tzv. imerzivnost. Ovaj pojam prije svega obuhvaća misli, pozornost i namjeru igrača te se često smatra ključnim mjerilom kvalitete igre. Osnovno je pitanje ovog istraživanja bilo kolika je uloga glazbe u tom ”uvlačenju” igrača.

Istraživanje je provedeno na 80 ispitanika koji su u parovima igrali King of Fighters iz 1997. godine, od kojih je polovina u eksperimentu bila izložena glazbi iz same igre preko slušalica, a polovina nije. Među igračima polovina je imale više iskustva s igranjem videoigara a druga polovina  je imala manje iskustva. Skupine su bile izmiješane tako da se dobije presjek igrača sa iskustvom i dostupnom glazbom, igrača bez iskustva s dostupnom glazbom te iskusnih i početnika bez dostupne glazbe. Nakon perioda od 20 minuta igrači su morali izvršiti nekoliko zadataka unutar igre.

Konačni rezultati istraživanja pokazali su da je skupina koja je imala pristup glazbi bila bolje uvučena u samu igru od početka te da je njihovo iskustvo s igrom bilo znatno bolje. No, potrebno je istaknuti da su se znatniji pomaci vidjeli tek kod manje iskusnih igrača koji su prije ovog eksperimenta igrali mnogo manje naslova od ostalih, dok je kod iskusnih igrača uključenost u samu igru bila značajno manja. Ukratko, igrači koji su imali manje iskustva s igranjem više su bili emocionalno uključeni u videoigru.

Promotrivši ova dva istraživanja i priložene rezultate, jasno je da zvuk u ovoj priči nema primat i da njegove mogućnosti niti utjecaj nisu još u potpunosti iskorištene. Ali, zašto je to tako? Postavlja se pitanje je li razvoj s tehničke ili kreativne strane došao do točke gdje se ne može više ništa izmisliti ili su tvorci igara nevoljni uložiti dodatan trud i napor u stvaranju nečeg novog i potencijalno riskantnog po pitanju zvuka i glazbe.

Jesu li možda upravo igrači ti koji se drže provjerenog i nemaju želju/potrebu za promjenama na ovom polju? Jesu li istraživanja dala dovoljno jasne odgovore o emocijama igrača? Činjenica je da su ovakva istraživanja još uvijek dosta manjkava  što i ona sama često navode, kao u ovim primjerima. Odgovor i smjernice koje daju stvarno su vrijedna igračima te proizvođačima pa zbog toga ne treba sumnjati da će njihov broj biti sve veći u budućnosti.

Kako ovakva istraživanja mogu konkretno pomoći industriji? Ako pogledamo u kojem smjeru idu tehnologije poput VR-a, gdje se igrača izravno uključuje u igru, jasno je da će osobni doživljaj imati sve veću važnost kod razvoja te da će se igre budućnosti sve više truditi igrača zaokupiti i na emocionalnoj razini. I upravo u tom smjeru zvuk će zasigurno odigrati ključnu ulogu. Trebamo samo zamislili jedan FPS naslov s VR podrškom, u paklu rata. Metci lete oko nas, eksplozije pucaju u našoj okolini a suborci vrište od boli. Emocionalna reakcija tu zasigurno ne bi trebala izostati, upravo zbog uloge zvuka.