Resident Evil 4 nije dobro ostario, ali ne mogu se odlijepiti od igranja

Resident Evil 4 mnogima je najbolji dio u svom serijalu. Nekima čak i jedna od najboljih igara ikad napravljenih. Ja se slažem s obje tvrdnje, ali promatrajući igru iz današnje perspektive moram priznati da je ostarila gore nego što sam mislio da jest. Toliko da se sad pitam kako joj prije 18 godina nismo prigovarali oko nekih stvari koje ju danas sputavaju.

Četvorku pamtim kao prvi moderni Resident Evil. Ipak je igra donijela drugačiji pogled na akciju, a i više same akcije. Atmosferično mjesto radnje, zanimljivi protivnici i zarazan sustav nadogradnje oružja učinili su mi ovu igru vrhunskim doživljajem. Prvi put kad sam ju zaigrao, odlučio sam da taj dan nema škole. Proveo sam cijeli dan igrajući tu igru.

Zanimljivo je, međutim, kako pamtim samo dobre stvari kod Resident Evila 4. Sjećam se napetih okršaja s Ganadosima, tmurnog ugođaja i Leonovih doskočica. Ono čega se ne sjećam jesu arhaične kontrole i mehanike za koje se danas pitam zašto smo ih tada trpjeli.

Ovih sam se dana vratio igri nakon više od deset godina i odmah sam primijetio jednu stvar. Ne sjećam se da je Resident Evil 4 bio igra u kojoj sam svako malo stopirao akciju kad god poželim promijeniti oružje ili obnoviti energiju. Znam da su tako funkcionirale starije igre, ali sam totalno zaboravio da je četvorka funkcionirala po istom zastarjelom konceptu.

Već nakon prvih pola sata igranja imao sam tri vrste oružja na raspolaganju. Određena oružja funkcioniraju bolje u pojedinim situacijama, npr. ako je pred vama više protivnika, učinkovitije je koristiti sačmaricu nego pištolj. I to čitanje situacija i snalaženje u njima je ključno za gameplay Resident Evila 4. Što je super stvar, osim kad vas igra prisiljava da oružje mijenjate jedino kroz otvaranje inventoryja. A svako otvaranje inventoryja pauzira akciju.

Sjećam se da su se lomila koplja oko odluke u dizajnu da prilikom nišanjenja oružjem nema kretanja. Sve dok ciljate – lik vam je nepomičan. To je iz današnjeg pogleda pomalo čudno, ali zapravo ne utječe na dinamiku gameplaya. Rekao bih čak da to od igrača traži dodatni sloj taktiziranja, npr. morate procijeniti idealnu udaljenost između sebe i protivnika – da ne bude previše daleko da ga ne možete naciljati, a ni previše blizu da mu se ne stignete izmaknuti kad vas napadne.

Sa stalnim otvaranjem inventoryja nema nikakvog elementa taktiziranja, taj dio jednostavno usporava igru i prekida napetost gameplaya. Ali, zašto je tako? Zar se davne 2005. nitko nije sjetio da mapira brzu izmjenu oružja na D-pad tipke kontrolera? Možda je misao nekome i došla na pamet, ali vjerojatno se prije 18 godina još uvijek na životu držalo uvjerenje da ljudi ne vole koristiti analogne palice na kontrolerima, pogotovo kad su posrijedi bile japanske igre. Klasici tog vremena, kao što su Metal Gear Solid 3 ili Final Fantasy X, također su igraču ostavljali na volju hoće li pokretati lika D-pad tipkama ili analognom palicom.

Resident Evil 4 poznat je kao igra s nebrojeno mnogo izdanja, remasterizirana barem dva puta, ako ne i više. Međutim, čudno je kako nijedan remaster nije učinio ništa po pitanju kontrola. Potreba za konstantnim otvaranjem inventoryja da se promijeni oružje nestala je već 2008. godine s Resident Evilom 5, ali nikad nije bila implementirana u brojna reizdanja igre koju fanovi smatraju najboljom u serijalu (ako izuzmemo VR izdanje za Meta Quest 2).

No, na kraju mi je možda i drago što je tako. Gotovo paradoksalno, Resident Evil 4 još se više ističe kao vrhunska igra pokraj takvog arhaičnog dizajna. Zastarjeli sustav mijenjanja oružja ne može igri umanjiti vrijednost njezinih drugih kvaliteta. Svih ovih godina kasnije, i dalje me iznenadi kako igra dobro režira horor – baš kad misliš da si prokužio šprancu po kojoj ti seljani i kultisti ništa ne mogu, igra shvati da ti ide dobro pa ti pošalje još više protivnika. Više protivnika znači i više otvaranja inventoryja, ali me svejedno ulovila neka zaraza. Mislim da danas ne idem u školu da mogu igrati Resident Evil 4 cijelo vrijeme.