Evo kako vam je to biti potrčko, pardon, dežurni recenzent u HCL-u. Nakon što su me poslali na neplanirani dvomjesečni godišnji odmor, u redakciji su očigledno shvatili da se kava neće skuhati sama jer je stigao poziv za hitnu recenziju. Naravno, budući da su u redakciji već sve igre za koje je doslovno itko čuo bili međusobno raspodijelili, mene je dopao tamo neki Crow Country.

Jesam li bio skeptičan? Malo je reći. Kao i svaki drugi muškarac s modernim senzibilitetima volim piksele u igrama, pa mi emulacije grafike s PlayStationa 1 nisu na listi interesa. Ali, kao što to i pravilu bude, opet se pokazalo da ne valja biti zatucanim seljakom. Crow Country je kvalitetna igra koja se otvoreno igra svojim uzorima, ali ih pritom i nadograđuje na suptilne i dobrodošle načine.

S jedne strane, ako ste na PlayStationu 1 igrali rane naslove iz serijala Resident Evil i njemu slične igre (Dino Crisis, Parasite Eve itd.), ova je igra vjerojatno najbolji način da ponovno proživite to razdoblje. Izuzev slične estetike, Crow Country iz spomenutih naslova preuzima i sljedeće elemente: umjetnu inteligenciju neprijatelja, vrste oružja i resursa, upravljanje inventarom i njegov izgled, sustav pucanja koji vam ne dopušta kretanje prilikom nišanjenja. Posebno su pritom naglašene sličnosti s Resident Evilom, koji je Crow Countryju tematski najbliži.

Istovremeno, daleko od toga da se radi o običnom throwbacku na kultne naslove iz ere poluizometrijskih survival horora, koji bi se isključivo oslanjao na nostalgiju ostarjelih veterana. Da biste uživali u Crow Countryju, zapravo uopće ne trebate biti upoznati sa prethodno spomenutim naslovima. Dovoljno je malo zagrepsti ispod površine pa da se vidi kako je riječ o naslovu sa sebi svojstvenim identitetom.

Crow Country vam tako odmah na početku daje neuobičajen odabir između dva načina igre. Osim što znatno mijenjaju doživljaj igranja, ti načini mijenjaju i sam žanr naslova. Tako možete odabrati između “pacifističkog” prelaska, u kojemu se ne pojavljuju neprijatelji te se naglasak stavlja na istraživanje napuštenog zabavnog parka i rješavanje zagonetki (horor avantura) i “klasičnog” načina igre u kojemu se od vas traži da pritom i uspješno preživite (survival horor) dok rješavate zagonetke. Ako se odlučite na potonju vrstu prelaska, razboritim korištenjem resursa i oružja trebat ćete se obračunati s različitim neprijateljima i zamkama kojima park vrvi. U tom je pogledu Crow Country ponovno vrlo sličan starom Resident Evilu.

No, odluka developera da uvrste mogućnost odabira između dva načina igranja sugerira da borba i elementi survival horora vjerojatno nisu od prvenstvenog značaja za Crow Country. Tako je vjerojatno i bolje jer određene stvari koje su krajem prošlog tisućljeća predstavljale uobičajenu praksu (a koje Crow Country izravno preuzima) danas djeluju zastarjelo. I premda je statičan sustav pucanja još nekako moguće opravdati frazom “odavanje počasti uzorima”, doista mi je drago da već godinama nisam igrao naslov u kojemu bi se područja očišćena od neprijatelja i zamki prolaskom kroz igru opetovano popunjavala većim brojem istih.

Glavne “zvijezde” ovog naslova svakako su sam zabavni park i popratna tjeskobna atmosfera koja dolazi do izražaja neovisno o tome jesu li neprijatelji prisutni u vašem prelasku ili nisu. Igra vas na poprište slučaja koji istražujete dovodi bez ikakvog uvoda, pa ćete priču otkrivati kroz tragove u okolišu i zapise nestalog osoblja. No, da biste istima dobili pristup, morat ćete pronaći ulaz u zatvorene dijelove parka. Tu u igru ulaze zagonetke. Ne suviše zahtjevne, one imaju onaj staromodni šmek, koji je meni simpatičan, gdje se od vas očekuje da proputujete uzduž i poprijeko i pritom kombinirate pet skupljenih predmeta, samo da biste izvukli ključ s dna umjetnog jezera u sobi na samom početku igre.

Čitav postupak putovanja pritom je podosta olakšan mogućnošću mapiranja posjećenih lokacija na kartu. Pregledna i interaktivna karta svakako je dobro došao suvremeni dodatak igri u kojoj je među silnim hodnicima lako izgubiti osjećaj za smjer.

No, možebitno najzanimljiviji trenutak u Crow Countryju, koji na prvu može zvučati pomalo banalno, tiče se njegove vizualne prezentacije u usporedbi s uzorima. Jedna od prepoznatljivih odlika prvih Resident Evila i njima sličnih naslova bila je nemogućnost zaokretanja kamere. To je za posljedicu imalo sljedeće: iako ste se tehnički nalazili u trodimenzionalnom prostoru, imali biste dojam da su većina predmeta i stvari kojima ste okruženi tek pozadinski rekviziti, a ne stvarni objekti u prostoru koji dopuštaju interakciju.

Stoga mi je bilo iznimno čudno kad sam shvatio da u Crow Countryju mogu rotirati kut gledanja, a npr. automobil, koji se sastojao od svega nekoliko piksela, rotirao se skupa s kamerom – pritom poštujući sve zakone geometrije. Jedna je to od onih tehnoloških mogućnosti o kojima u pravilu ne razmišljate, no nakon što ih jednom osvijestite, kompletno vam promijene način na koji razmišljate o igrama i odlukama po pitanju dizajna.

Treba reći da je nesretna okolnost tog dinamičkog zakretanja otežano ciljanje tijekom borbe, koja je očito prilagođena statičnoj kameri i statičnim pozadinama. No, tu problem prvenstveno leži u zastarjelom sustavu borbe, a ne samoj vizualnoj prezentaciji. Šarmantno je to napucavanje protivnika, ali i ograničavajuće jer morate stajati na mjestu dok to radite.

Iako Crow Country nije neki revolucionarni naslov, uspješno bi trebao udovoljiti zahtjevima dvaju tabora igrača. S jedne strane, mehanike gameplaya odgovarat će nostalgičnim igračima survival horora, dok bi prezentacijski dio trebao biti u skladu s nešto modernijim senzibilitetima publike. Je li mi u potpunosti promijenio mišljenje o retro naslovima? Pa i nije. No svakako mi je ponudio zanimljivih pet-šest sati netipičnog gameplaya za današnje uvjete, što je za jednu igru skromne produkcije i više nego zadovoljavajući uspjeh.