Prije negdje tri godine izašla je igra koja je svojom originalnom pričom, domišljato napravljenim likovima i oružjem, te grafičkom prezentacijom koja je tada, a još i danas zapanjuje postavila nove standarde u gotovo svim kategorijama gaminga. Riječ je o God of Waru. Igra, koja je smještena u davna, antička vremena, nas je upoznala s hrabrim spartanskim vođom Kratosom. Kratos je, zbog svojih loših odluka u prošlosti, postao slugom bogova, a njegova nedjela pratit će ga u obliku stalnih mora. U prvom nastavku Kratos se borio sa samim bogom rata, u drugom sa ocem svih bogova, a u ovom trećem «nastavku»? E pa nastavite čitati i saznajte…

Da odmah razjasnim bilo kakve nedoumice, God of War: Chains of Olympus je nevjerojatna igra. No, kao i inače, u mojim je recenzijama prisutan određen redoslijed. Ovaj tekst nije izuzetak, te ću Vam kroz opisivanje segmenata igre i pokazati što istu čini tako dobrom. Pa, ne preostaje nam drugo nego krenuti redom.

Igra je prequel, a priča je, na sveopće čuđenje svih, smještena čak deset godina prije prvog nastavka. Kratos je još uvijek sluga bogova, pola bogova je još uvijek živo, a Blades of Chaos su još uvijek čvrsto privezane za ruke našeg junaka. Radnja prije prvog nastavka bila više-manje nepoznata, znali su se samo najosnovniji detalji, kreatori su imali slobodu u stvaranju priče. Kako pretjerana sloboda ne mora uvijek nužno biti dobra, postojala je vjerojatnost kako će Ready at Dawn možda uništiti igru pričom, no, srećom po nas, a i njih, ovo područje je više nego dobro pokriveno. Kao što sam već prije napomenuo, igra se odvija neko vrijeme prije prvog nastavka, a započinje Kratosovim zadatkom da obrani Atticu od nadirućih perzijanskih sila. No, po običaju, prvi nivo služi za upoznavanje sa samom igrom i bezbrižno mlaćenje neprijatelja. Uglavnom, priča kao glavnog neprijatelja nameće Morpheusa, boga snova.

Naime, Morpheus je uz pomoć svoje moći uspavao ljude ( Kratos je, naravno, imun na to ), i čitav Olimp. Za našu priče bitan je Helios, bog Sunca. Vozač kočije koja vozi preko neba i obasjava našu Zemlju pao je u dubok san, a kako nema nikoga da vozi kočiju, nema ni Sunca. Morpheus je sve uspavao, nema Sunca, na prvi pogled bezizlazna situacija… Ukoliko ste odigrali prijašnja dva nastavka, ovaj zadatak neće se činiti tako strašnim. Naravno, Kratos će spasiti sve u zamjenu za rješavanje noćnih mora zbog strahota koje je počinio u prošlosti, i naravno, neće ih se riješiti. I tako ćemo pratiti Kratosa na još jednom epskom putovanju ka spašavanju svijeta i Olimpa. Ovo bi bio nekakav kratak uvid u priču, a sad naravno, priča ima i minusa i pluseva. Plusevi bi bili to što uvode neke posve nove likove koji bi se mogli iskoristiti u budućim nastavcima, te to što Kratosa prikazuju u jednom drugačijem svijetlu. Mislim konkretno na to da će se prikazati odnos između Kratosa i njegove tragično poginule kćeri. Kao i cjelokupna priča, ovdje je isto tako moglo poći po krivome zbog mogućnosti prevelike izklišeiziranosti i ljigavosti, no, ponavljam se, srećom po nas, nije. Minus priče je taj što igra ne donosi nikakve detalje koji su bitni za daljnje nastavke. Drugim riječima, nameće se pitanje potrebe ovog nastavka. Kao dobar primjer može se uzeti MGS: Portable Ops koji je donio bitne podatke za nastavak sage dok Chains of Olympus nema ništa što bi se moglo iskoristiti, eventualno likovi, no ni oni sami nisu donijeli ništa bitno za priču. Ovo se ne bi trebalo shvatiti kao neki bitan nedostatak, već kao nešto za što se vidi da su na tome developeri mogli više poraditi. Sada kada smo prešli teorijski dio, pređimo na kako to sve izgleda u pokretu.

Igra funkcionira izvanredno. Počet ću od kontrola koje su odlične, usudim se reći čak i bolje od onih u prijašnjim nastavcima, tj. na dualshocku s dva analoga. Ističem s dva analoga zato jer nedostatak desne gljive, koja je na PS2 služila za izmicanje, gotovo se ni ne osjeti, a ostatak je isto tako sjajno prilagođen maloj konzoli. Kockom i trokutom stvarati ćemo nevjerojatno duge komboe i držati neprijatelje u zraku više minuta, dok ćemo ostalima izmicati napade neprijatelja i još lakše pobjeđivati iste različitim magijama. Oružja kojima ćemo to raditi nije mnogo, no veoma su korisna. Osim već legendarnih Blades of Chaos tu je i Gauntlet of Zeus koji je, barem po mom ukusu, najbolje oružje koje se dobije u tijeku igre u dosadašnjim nastavcima serijala. Nije sporo, ima par dobrih napada, a i opako izgleda dok s njim jurišate s jednog do drugog kraja ekrana. Čarolija isto tako ima par, za svakog ponešto, no daleko najkorisnija je Efreet. Da, to je ona koju smo viđali po raznim trailerima u kojima neko ogromno goruće stvorenje izleti iz Kratosovih leđa i bjesomućno mlati sve oko sebe. Zvuči veoma pitomo, znam. Sva oružja i magije zajedno funkcioniraju poprilično dobro. Kao što rekoh, naći će se ponešto za svakoga. Voljeli vi više ogromna i spora oružja koja ćete poduprijeti gnjevom samog kočaša rijeke Stiks, ili pak nevjerojatno brze napade nakon kojih možete pobjeći na sigurnu udaljenost i nastaviti napadati kuglama svjetlosti, odabir je na vama.

Sami protivnici nisu posebno teški. Naravno, bit će onih koji će možda stvarati više problema od ostalih, no nakon par suočavanja s njima i oružjem na vrhuncu moći, gotovo da Vas neće moći zaustaviti. Ovdje bih skrenuo pažnju na jedan nedostatak. Dosadašnji nastavci sadržavali su sjajno osmišljene boss borbe, pogotovo drugi nastavak( Zeus, sestre sudbine ), a ni jedinica ne zaostaje sjajnom btkom protiv Aresa, no Chains of Olympus je nažalost na ovom području zakazao. Završna bitka, čije sudionike neću otkriti da vam u potpunosti ne upropastim igru, je veoma jednostavna i nikako se neće pamtiti kao vrhunac igre, dok je od ostalih «bossova» jedini vrijedan spomena kočar rijeke Stiks, Charon. Osim te dvije bitke, još su dvije koju su na samom početku igre, a još su k tome jako lagane. Nažalost, God of War je mene, a vjerujem i većinu, naviknuo na epske boss borbe koje se pamte još dugo vremena, i o njima se priča drugima. Chain of Olympus nije ponudio neke tako pamtljive bitke i sumnjam da će se pričati o borbi s Baziliskom koji je ništa više nego ogromna zmijurina, a njih smo vidjeli već previše puta.

Tehnički aspekti sam ostavio za pred kraj, iako bi možda oni trebali ići na prvo mjesto zato jer su programeri napravili fantastičan posao. Grafički, igra je nevjerojatna. Već ulaskom u glavni izbornik postat će vam jasno kako je razlika u grafici između prijašnjih nastavaka, koji su imali prekrasnu grafiku, neprimjetna. Shvatit ćete to kad nakon nekog vremena posve zaboravite da u ruci držite nešto veličine kontrolera s kojim ste igrali prijašnje nastavke. Ne moram napomenuti da ćete često okretati i samu konzolu da se uvjerite da je ovo uistinu PSP, ne PS2.

Dizajn nivoa je zapanjujuć. Od Attice i Heliosovog hrama do Elizeja i Tartara, sve izgleda besprijekorno, i to još uz minimalno trzanje. Zna zatrzati pri ulasku u ogromnu prostoriju u kojoj je više desetaka protivnika, no gotovo da i nije primjetno. Dizajn likova je isto tako izvrstan. Kratos izgleda isto kao prije, a svi oni komboi će dobivati iste oduševljene reakcije. Ovdje se može samo zapljeskati i ne tražiti dlaku u jajetu, jer bilo što osim salvi pohvala na račun grafičke prezentacije bilo bi smiješno.

Isto tako, same pohvale mogu dati i na cjelokupnu zvučnu podlogu. Voice acting je sjajno obavljen, a isti glumci daju glasove kao i u dosadašnjim nastavcima. Za muziku je zaslužan Gerard Marino, isti skladatelj koji je uredio sjajnu audio podlogu u prijašnjim igrama. Kao i inače, preporučeno je igranje sa slušalicama, zato jer bez njih doživljaj je potpuno drugačiji.

Kao posljednju stvar, ostavio sam nešto što jednostavno ne mogu ne napomenuti, a to je ujedno i igrin najveći minus. Chains of Olympus je veoma, veoma kratak. Toliko je kratak da ga se može preći u jednom poslijepodnevu. Ovo je najkraći nastavak do sad, što je i logično s obzirom na kapacitete UMD-a, no ovoliko kratkoj igri se nitko nije nadao. Ja sam ju prešao za četiri i pol sata, a igrao sam ju tako da sam pritom pazio na detalje kako bih vam igru što bolje predstavio. No netko tko će ju odigrati bez da uopće gleda fantastičan dizajn nivoa i predivne zalaske sunca na Egejskom moru( ovog dakako nema), igru može preći i ispod 3 sata. Istina, nakon prelaska otključava se god mode koji se isplati probati, a tu je i Chalenge of Hades koji je zabavan i nije toliko jednostavan. Nakon prelaska osim već navedenih otključava se i par interesantih filmova, art designova, a kasnije i uvijek prisutnih kostima.

God of War: Chains of Olympus je vanserijska igra. Dobra priča, sjajne kontrole i zarazna igrivost upakirane sjajnom vizualnom i audio prezentacijom daju jedan sjajni igraći paket koji unatoč svojim malim minusima poput trajnosti i nedostatka multiplayera ne bi smio spriječiti nikoga od kupnje ove igre. Uostalom, ovo je God of War na PSP-u. Zar ćete dopustiti da Vam Kratosova avantura promakne, makar na ovako malom ekranu? Nismo ni mislili drugačije.

God of War: Chains of Olympus PSP Trailer

Ako vas bilo što drugo zanima o ovoj igri, želite početi kakvu diskusiju, anketu ili nešto slično tome, slobodno dođite na naš forum i pitajte što god vas volja…