Warriors igre su inače spin-off naslovi koji si uzimaju poprilične slobode u prikazu likova i priča iz serijala na kojima se temelje. Age of Imprisonment je po tom pitanju prilično neobična zvjerka jer se doslovno upliće i nadovezuje na radnju sada već dvije godine stare igre The Legend of Zelda: Tears of the Kingdom. Za obožavatelje te igre, koja je ostavila gomilu neodgovorenih pitanja i čitav rudnik potencijala za širenje misterija, to je doslovno slina na usta. A za one koji su ovdje radi onog dobrog starog Warriors kaosa, gdje stotine lete na sve strane… i toga ima, bez brige. Samo, pitanje je koliko će sve to biti privlačno nekome tko nije igrao Tears of the Kingdom – ako takvi vlasnici Switcha uopće postoje.

Blast to the Past

Ako ste imalo popratili najave i materijale za igru, znate da se radnja uvelike oslanja na činjenicu da je princeza Zelda zaglavila u dalekoj prošlosti kraljevstva Hyrule – vremenu kojem je Tears of the Kingdom već dao prostora kroz flashbackove. Govorimo o dobu kada su mitske figure hodale zemljom i kad su se događale ključne stvari koji su svijet oblikovale u ono što zatičemo u BOTW i TOTK-u. U tom kontekstu, Age of Imprisonment pozicionira se kao kanonski dodatak i svojevrsni most koji nadopunjuje fragmentirane informacije iz Tears of the Kingdoma i slaže ih u koherentnu priču o osnutku Hyrulea, usponu zloglasnog Ganondorfa i legendarnom ratu na kraju kojeg je završio zatočen.

Age of Imprisonment kanonski je dodatak i upotpunjuje fragmentirane informacije iz TOTK-a.

Pršti od potencijala, zar ne? E pa, nažalost, taj se potencijal u Hyrule Warriors: Age of Imprisonmentu rijetko ostvaruje. Iako bi ovo trebao biti trenutak da konačno doznamo više o drevnim junacima, Zonai kulturi i prvim danima Hyrulea, Age of Imprisonment većinu toga ostavlja u pozadini, birajući siguran, poznat okvir i reciklirajući ključne scene iz TOTK-a za gotovo sve najvažnije trenutke.

To ima svoje prednosti i mane. Najviše će, bez sumnje, profitirati oni koji su svježe prošli TOTK te će prepoznati sve reference. S druge strane, za širu publiku ili one koji su se nadali značajnim proširenjima priče i svježim preokretima, sve u Age of Imprisonmentu može djelovati zbunjujuće, predvidljivo i u krajnjoj liniji nebitno za glavnu sagu.

Age of Imprisonment reciklira cutscene iz TOTK-a za gotovo sve najvažnije trenutke.

Kao netko tko se ove godine vratio Zeldi, svakako sam očekivao više od ovoga, ali svejedno mogu reći da sam na kraju ipak ostao relativno zadovoljan. Princeza Zelda sjaji kao središnji lik, a mnogi stari i novi saveznici upotpunjuju njezinu priču. Posebno se ističu simpatični Korok Calamo i njegov, vizualno sumnjivo poznat, tihi pratilac koji unose dašak svježine u inače poznatu postavu.

U skladu s tim, emotivni učinak završetka nije umanjen ni za one koji već znaju što slijedi iz TOTK-a. Glumačka postava iz te igre vraća se i ovdje, na visini zadatka, dok glazba, inače djelo tima koji stoji iza NieR serijala, precizno pogađa emocionalne vrhunce kada to najviše treba.

Ima tu ipak nekoliko iznenađenja koje će se svidjeti ljubiteljima serijala.

Sve zajedno ipak priču čini zadovoljavajućom, s dovoljno sitnih proširenja, nekoliko iskrenih iznenađenja i emocionalnih momenata da kulminacija ostavi snažan dojam. I da po narativnim standardima Warriors serijala bude miljama iznad njihove uobičajene fanfiction plitkosti.

Legend of Combos

Kao i sve Warriors igre otkad je svijeta i vijeka, Age of Imprisonment donosi prepoznatljivu i provjerenu gameplay formulu. I ovdje ćete, koristeći poznata Zelda lica, tamaniti stotine Bokoblina, Lizalfosa i Froxeva u fantaziji moći kakvoj ni Ganondorf osobno ne bi odolio. Svaka misija baca vas na mapu prepunu neprijatelja, a zadaci se obično svode na zauzimanje teritorija, obranu saveznika ili rušenje bossova koji predvode napade. Klasično za Warriors.

Klasična musou formula upotpunjena je mehanikama specifičnim za svijet Zelda igara.

No, Age of Imprisonment povrh te jednostavne formule nudi niz sebi specifičnih mehanika s ciljem smanjenja repetitivnosti. I to funkcionira skroz dobro. Prije svega – raznolikost igrivih likova zaslužuje svaku pohvalu. Iako ih je “samo” dvadesetak, niti jedan ne djeluje generično. Svi imaju vlastiti stil borbe, animacije, oružja i poteze te ih je pravo zadovoljstvo otkrivati.

Svaki put kad sam pomislio “e, ovaj lik mi je favorit”, igra bi me iznenadila s još luđim i zabavnijim stilom kod sljedećeg lika. Primjerice, Rauru se probija kroz neprijateljske redove svjetlosnim kopljima, Mineru rastura bojište uz pomoć Zonai robota i konstrukcija koje poziva doslovno iz zraka, dok Qia jednostavno ispire sve s bojnog polja gospodareći elementom vode. Svaki od njih djeluje ne samo drugačije, nego i smisleno vezan uz svoj lik i svijet igre.

Svi likovi imaju vlastiti stil borbe, animacije, oružja i poteze te ih je pravo zadovoljstvo otkrivati.

I to nije iznimka, nego pravilo jer gotovo svaki novi lik kojeg otključate dolazi s vlastitim, maštovitim zaokretom. Čak i kad biste zanemarili sve ostalo, taj osjećaj stalnog otkrivanja nečeg svježega stalno vuče na daljnje igranje –  i baš zbog toga postava likova gotovo nikad ne djeluje kao puko pumpanje brojeva.

Svaki lik uz standardne combo i specijalne ima i tzv. Sync napade – posebno moćne poteze koje izvodi u kombinaciji s još jednim likom. Osim što su ti potezi prava vizualna poslastica, traže i malo truda od igrača jer se ne izvode automatski i često trebate usmjeriti napad ili pritisnuti kratku kombinaciju tipki u pravom trenutku. Nešto slično imali smo i u Age of Calamity, ali ovdje se dodatno pojačava naglasak na elementalne efekte i njihove međusobne interakcije.

Elementalne interakcije i ovdje igraju ključnu ulogu u tome da začine standardnu borbu.

Neki likovi inherentno vladaju specifičnim elementima (poput vatre, vode ili munje), ali svakog možete dodatno opremiti Zonai gadgetima koji proširuju arsenal i omogućuju stvaranje dodatnih efekata. Bacač plamena protiv ledenih neprijatelja, vodeni top za ispiranje blata koje neprijateljima služi kao oklop su samo neki od primjera koji borbu čine osjetno reaktivnijom, taktičnijom i zabavnijom nego u većini drugih Warriors naslova.

Međutim, treba napomenuti da sve to dolazi do izražaja tek na višim postavkama težine, gdje preporučujem igranje na Hard ili čak Very Hard ako želite iskoristiti puni potencijal sustava borbe. Easy i Normal donose praznoglave neprijatelje čija relativna neraznovrsnost tada još više dolazi do izražaja, zbog čega borba ubrzo počne djelovati repetitivnije nego što je to standard čak i za mnoge Warriors igre. Ipak, te postavke i dalje ostaju za one koji su ovdje prvenstveno zbog priče ili žele proživjeti fantaziju nepobjedivog heroja koji sve rješava laganim button mashingom, bez previše brige o odabiru likova, opreme i resursa.

Majora’s Tasks

Napredovanje kroz igru je slično kao u Age of Calamity: pred vama je velika karta Hyrulea ispunjena misijama, izazovima i zadacima podijeljenima po regijama. Svaka glavna misija otključava dio mape i donosi čitavu kišu sporednih zadataka koje možete rješavati za dodatne resurse – bilo za borbu, nadogradnju likova ili unapređenje oružja.

Iako su lokacije tematski vezane uz regije, broj stvarnih mapa je malen i često se recikliraju iz misije u misiju. To ne smeta previše ako igrate samo glavnu kampanju, jer se te misije redovito začine nekim jedinstvenim ciljem, mehanikom ili iznenađenjem. No, sporedne misije pate od ozbiljnog manjka raznolikosti što u kombinaciji s ponavljajućim ciljevima i zadacima, što znači da brzo postanu zamorne, bez obzira na odabranu težinu.

Sporedne misije pate od ozbiljnog manjka raznolikosti i repetitivnih zadataka.

Jedino što u tim trenucima spašava stvar je kooperativni multiplayer. Dvoje igrača mogu igrati zajedno lokalno u split-screenu ili svaki na svojoj konzoli koristeći GameShare. Iako lokalna podjela ekrana spušta framerate sa 60 na 30 fps-a, zabava koju donosi nadmašuje tehnički kompromis.

Gotovo cijela kampanja (osim par uvodnih misija) može se odigrati u dvoje, i ako imate prijatelja ili člana obitelji s kojim dijelite ljubav prema Zeldi, zajedničko tamanjenje hordi Bokoblina super je iskustvo. GameShare, nažalost, nisam uspio isprobati, ali budući da oba igrača tada zadržavaju 60 fps-a, ta opcija ostaje tehnički superiornija za sve koji imaju tu mogućnost.

Lokalni co-op zabavno je iskustvo unatoč tehničkim kompromisima koje donosi.

A vrijedi se potruditi, jer Age of Imprisonment izgleda odlično. Dijeli vizualni identitet s Breath of the Wild i Tears of the Kingdom, no ide korak dalje zahvaljujući snažnijem hardveru Switcha 2. Taj prekrasni kaos stotina neprijatelja, efekata i eksplozija, konzola većinu vremena gura bez problema. Rezolucija se dinamički prilagođava akciji radi fluidnosti, pa se u docked modu kreće između 720p i 900p, dok handheld varira između 450p i 650p. Povremeni pad ispod 60 fps-a i pop-in elemenata okoliša je prisutan, ali ništa što bi u globalu narušilo iskustvo igranja.

Wrap of the Wild

Hyrule Warriors: Age of Imprisonment uspješno balansira između epskog svijeta Zelde i kaotične akcije Warriorsa. Nije bez slabijih trenutaka, ali kad se priča, prezentacija i gameplay poklope, rezultat je iznenađujuće dobar. Za prelazak glavne kampanje i većine dodatnog sadržaja trebat će vam oko 30 sati, što za cijenu od 70 eura predstavlja dobru vrijednost za fanove Zelde.

S druge strane, oni koji nisu zaigrali Tears of the Kingdom, ili ih sam Warriors koncept dosad nije osvojio, morat će dobro odvagnuti – pogotovo s obzirom na to koliko rijetko Nintendo naslovi završe na popustu.Za sve ostale – od fanova TOTK-a, preko ljubitelja co-opa, do onih koji žele još jedan povratak u poznati svijet iz nove perspektive – Age of Imprisonment nudi i više nego dovoljno razloga da se još jednom bacite u borbu za Hyrule. Čak i kad već znate kako sve završava.