Kirby je jedna od rijetkih Nintendo franšiza koja me do sada potpuno zaobilazila. Tome zasigurno pridonosi i činjenica da naš izvršni urednik gaji neobično snažnu simpatiju prema ovom serijalu, pa najčešće upravo on preuzme igre s ovim ružičastim balonom za recenziju. Iskreno, ni ja se nikada nisam previše trudio dočepati neke od Kirby igara. Vjerojatno je problem u meni, ali likovi iz tog serijala uvijek su mi izgledali kao oni osebujni crtići koji počnu veselo i šareno, a potom skrenu u iznenađujuće mračan teritorij horor-komedije. No dobro, stigao je novi Kirby, urednik iz nekog inata još nema novu Switch konzolu, pa sam se, za dobrobit ekipe, odlučio žrtvovati i provozati ovaj neobični ansambl likova u najnovijoj karting ekskluzivi za Nintendovu konzolu.

Prva stvar koju sam primijetio već u prvih 15 sekundi prolaska kroz glavni meni jest da iza ove igre stoje Masahiro Sakurai i ekipa zaslužna za Smash serijal. Na ekranu vas dočeka gomila sadržaja: more achievementsa, mini-igara, naprednih tutorijala, otključavanja likova i vozila… sve to na neki čudan način vrišti da je ovo zapravo Smash Ultimate, ali na kotačima. I, naravno, s već spomenutim likovima iz Kirbyjevog svijeta.

Kirby Air Riders od većine karting konkurencije odvaja bitno drugačiji stil vožnje. Ovdje ne postoji gas nego igra sama ubrzava umjesto vas. Vi zapravo upravljate vozilom uz pomoć tri osnovne akcije: skretanja, Boost Chargea i specijalnih napada. I to je u osnovi to. Nema gasa, nema kočnice, nema tipke za drift – sve je sažeto u te tri funkcije. Želite li usporiti pri ulasku u zavoj i potom izletjeti iz njega što brže, pritisnete Boost Charge, lagano se usporite i zatim ga ispucate. Želite napasti protivnika ili NPC na stazi? Samo zavrtite svog lika brzim pomicanjem gljive lijevo-desno. Trebate usisati protivnika i preuzeti njegove karakteristike? Ponovno Boost Charge, a zatim Special tipka za korištenje specijalnih napada.

Nema gasa, nema kočnice, nema tipke za drift – sve je sažeto u te tri funkcije.

Gameplay mi je bio vrlo zabavan, ali istodobno i pomalo ograničavajući upravo zbog te tri tipke. Ponekad biste željeli samo agresivnije ući u zavoj uz Boost Charge, no usput ćete nehotično usisati neki predmet ili protivnika kojeg niste ni htjeli. Ili ćete se mučiti izvesti napad okretanjem dok se istovremeno pokušavate snaći na izazovnijim stazama. Razumijem da Nintendo želi maksimalno pojednostaviti kauč-multiplayer kako bi ga mogao zaigrati što širi krug igrača, pogotovo na odvojenim JoyConima. Ali kvragu, imali ste još barem nekoliko tipki na raspolaganju!

Ovo ograničenje djelomično umanjuje inače vrlo zanimljiv, borbeni pristup utrkama. Svakim usisavanjem protivnika dobivao sam posebne ofenzivne mogućnosti na stazi. Bilo da je riječ o maču kojim automatski napadam protivnike u blizini, mini-bombi koja zahvaća šire područje eksplozije, pretvaranju u veliku kuglu koja gazi sve pred sobom ili bumerangu koji se vraća prema vozilu i usput usporava nekoliko protivnika. Ovo je samo dio arsenala koji se može pokupiti, a dostupne opcije ovise o konkretnoj stazi i NPC-jevima koji se na njoj pojavljuju.

Svakim usisavanjem protivnika dobivate posebne napadačke mogućnosti.

Veliku ulogu u vožnji igra i izbor lika. Svaki od njih ima drukčiju maksimalnu brzinu, ubrzanje, ofenzivne i defenzivne mogućnosti, kontrolu vozila, upravljanje u zraku i težinu. Na vama je da odredite što je na kojoj stazi prioritet – stabilnost u zavojima, bolja kontrola pri letenju ili čisto ubrzanje. Na početku igre raspolagao sam s nekoliko otključanih likova, no njihov se broj s vremenom drastično povećavao otključavanjem novih vozača kroz različite modove.

A kakva bi ovo vožnja bila bez izbora vozila? Ovdje ne govorimo samo o vozilima s različitim karakteristikama, nego i s potpuno različitim stilovima upravljanja. Jedno je vozilo iznimno lagano, što ga čini idealnim za letenje, ali će vas protivnici lako izgurati u zavojima. Postoje vozila koja mogu skretati samo tijekom Boost Chargea, ali zato dostižu znatno veće brzine. Tu su i karting čudovišta koja ubrzavaju sudaranjem s protivnicima, vozila koja zahtijevaju stalno korištenje Boost Chargea za održavanje brzine, kao i ona koja uopće nemaju Boost Charge.

E sad, kada povežete različite likove, mogućnost korištenja ofenzivnih sposobnosti te karting vozila s različitim svojstvima, dobijete stvarno širok spektar kombinacija koje možete susresti na stazi. To na neki način osvježava već pomalo uljuljani koncept karting igara. No ponekad ta raznolikost rezultira tolikom količinom akcije na ekranu da ju je teško pratiti. To je posebno vidljivo u borbama protiv stvarnih igrača, gdje se događa takva pirotehnika da joj ni najveći hrvatski nogometni derbi ne bi parirao.

Sve već spomenute mehanike isprobao sam kroz četiri glavna moda. Tu je klasični Air Ride mod u kojem možete odraditi standardnu utrku s vlastitim pravilima, pokušati postići najbolje vrijeme na stazi ili odigrati online meč. Top Run nudi identične podmodove kao Air Ride, ali ovdje se vozilima upravlja iz ptičje perspektive, što donekle mijenja sam osjećaj kontrole. City Trial je pomalo neobičan mod u kojem sam najprije po manjem gradu skupljao poboljšanja i tražio najbolje vozilo prije isteka vremena, a potom sudjelovao u nasumično odabranoj mini-igri. Mini-igre uključuju utrke, borbe protiv drugih vozača, prolazak kroz stazu s laserima, natjecanje u tome tko će skočiti dalje, drag race, jedenje što više voća, skok s visine kroz obruče, zauzimanje tipki… I da, ovo nisu sve mini-igre. Krenuo sam ih nabrajati samo da steknete dojam o količini sadržaja koji vas može dočekati.

Posljednji mod je Road Trip, svojevrsni “story mode” u kojem se vozite cestom, skupljate poboljšanja za svog lika i natječete se s drugim vozačima kroz razne utrke i već spomenute mini-igre. Priča se vrti oko Zoraha, drevne inteligentne mašine/vozila koje je palo na planet Popstar. Ondje je stoljećima ostalo nepokretno, sve dok se nije pojavio luckasti orbitalni satelit Galactic Nova, koji je počeo slati gomilu vozila na Popstar.

Priča je čudno posložena; prema kraju postaje sama sebi neprijatelj i ostavlja pomalo zbunjen dojam. Ne one dobre vrste zbunjenosti kada se svi elementi poslože, nego upravo suprotno – završetak djeluje nasumično, bez jasne poruke i bez prave svrhe. Jedino što mogu ozbiljno pohvaliti jesu izvanredno odrađene animacije, koje su ponekad toliko dobre da izgledaju kao da ne pripadaju ovoj igri.

Priča je čudno posložena; prema kraju postaje sama sebi neprijatelj i ostavlja pomalo zbunjen dojam.

Igra se, naravno, ne zaustavlja na već spomenuta četiri glavna moda. Tu je i vrlo detaljan tutorijal koji vas provodi kroz sve mehanike i tipove vozila. U My Machine modu mogao sam urediti baš svako karting vozilo – milijun naljepnica, boja i sitnih detalja. Sva ta vozila potom možete izložiti u brojnim garažama koje je moguće dodatno kupiti. Kao i u Smashu, postoji svojevrsni sustav achievementsa. I ne govorimo o 10 ili 20 ciljeva, nego o 150 po modu, odnosno nevjerojatnih 600 ukupno! Uz to dolaze i dnevni izazovi, mrežni modovi mini-igara i utrka… sadržaja ponekad djeluje gotovo previše.

A ono najvažnije za jednu vožnju — igra radi savršeno. Nisam osjetio ni najmanji pad performansi, a Air Riders pritom izgleda vrlo lijepo. Dapače, usudio bih se reći da mi vizualno djeluje čak mrvicu bolje od zadnjeg Mario Karta, barem što se tiče dizajna staza.

Upravo je taj Mario Kart možda najveći trn u oku Kirby Air Ridersu. Ove godine već smo dobili jednu veliku karting igru od Nintenda i iskreno mi je žao što između ovih dvaju igara nije bilo ni pola godine razmaka.

Air Riders donosi neobično kompetitivni, borilački pristup karting vožnjama, uz složen sustav slaganja savršenog vozila i vozača za pojedinu stazu. I sve to pakira u OGROMNU količinu sadržaja koja radi iznimno glatko. Istina je da gameplay ponekad zna biti pretrpan i kaotičan, pogotovo kada je sve ograničeno na svega dvije tipke. Međutim, i dalje se radi o vrlo posebnom iskustvu za ljubitelje žanra.