Ne znam za vas, ali osobno, ne volim igrati igre na mobitelu. Sama ideja pogrbljenosti nad omanjim ekranom, pritiskajući zgusnuto postavljene tipkice me zbilja ne privlači toliko. Srećom, tu i tamo čak i na mobitele stigne zbilja odlična igra vrijedna nekoliko sati potrebnih da je se završi. Jedna od takvih igara je Nowhere. DeValley Entertainment je ne pretjerano poznat proizvodni tim iz Francuske, domovine jednog od najvećih giganata na području mobilnog igranja – Gamelofta. Život s takvom konkurencijom vjerujem nije lak, no Nowhere bi DeValley tim bez problema mogao odvesti blizu samog vrha. Mhm, primjećujem da sam počeo recenziju s manje bitnim stvarima, zato pređimo na ono bitno…

… a to je Nowhere. Vidljivo zamišljen kao kombinacija stare Resident Evil koljačine i Silent Hill atmosfere, te njegovog koncepta alternativnih stvarnosti, Nowhere se odvija upravo kako mu ime kaže – nigdje. Doduše, ako je suditi po okolišu, mjesto radnje je nekakav malen gradić smješten duboko u šumi. Igru započinjete kao Lucas, tvornički radnik koji upravo napušta stan svoje susjede Catherine. Nakon ugodne večere I ‘’druženja’’, liježe na zasluženi počinak. Te večeri ‘’sanja’’ neobičan san u kojem se budi u šumi kao John, muškarac fizičkog izgleda identičnom njemu samome. Nakon malo lutanja kroz šumu, pronalazi cestu prepunu napuštenih automobila, da bi na kraju stigao do kafića uz cestu u kojem upoznaje Sophie koja ( vidi čuda ) podsjeća na Catherine. Normalno, sve bi ostalo na čudnom snu, da sljedećeg dana ponovno ne sanja isti san, no ovaj put zalazi sve dublje u njega. Štoviše, tijekom sljedećih dana počinje dobivati nekakve flashbackove u kojima mu se priviđa njegova pokojna *aaašrgjhspfsfegmegiwrglwgwy*……

Bez pretjeranog spojlanja, može se reći kako Nowhere ima zbilja odličnu priču. Što dalje progresirate kroz nju, shvaćate kako Lucas ima zastrašujuću prošlost, te kako neke stvari prije ili kasnije dođu na naplatu. Always keep it real, y’all. Okeeej… ovo zbilja nije bilo potrebno. Što se tiče igrivosti, igra je klasični survival horror s elementima avanture. Krećete se uz pomoć joysticka ili brojeva 2-4-6-8, dok za skupljanje predmeta i random akcije kliknete na joystick ili broj 5. Šetajući uokolo, naletiti ćete na novinske članke koje vrijedi pročitati jer sadrže brojne vrijedne informacije vezane uz priču. Monsteri nisu ništa posebno dizajnirani, čak se i recikliraju (isti neprijatelj u drugoj boji kože). Arsenal oružja je poprilično malen i sastoji se od mesarske sjekirice koju nalazite na samom početku igre, do pištolja i sačmarice koje pronalazite kasnije. U početku, igra nije toliko teška s obzirom na poprilično kratke chaptere i malen broj neprijatelja koji se daju zaobići. Kasnije, stvari postaju poprilično zeznute. Naime, igra uvodi nekoliko zbilja teških neprijatelja koji se brzo kreću, popiju priličnu količinu municije prije nego crknu, ima ih mnogo, te nanose visoku štetu. Zbunjujuć sistem sejvanja, još više pridodaje na težini. Unatoč činjenici što vam je opcija save uvijek na raspolaganju (kliknete 0 da uđete u inventorij), ako vas ubiju, igra ima naviku da vas uvijek vraća na zadnji prođeni checkpoint u chapteru, neovisno gdje ste sejvali. Možda ne zvuči strašno, ali kad chapter traje dvadesetak minuta, dok su njemu su samo 2 checkpointa, stvari postanu frustrirajuće.

Grafički, igra izgleda zaista lijepo. Iako se kroz većinu lokacija krećete više puta, one zahvaljujući alternativnim stvarnostima svaki put izgledaju drukčije. Jedini problem je poprilična linearnost, s obzirom da su puteljci uvijek isti, nema nikakvih prepreka, čak ni u alternativnim stvarnostima. Ono što me posebno fasciniralo jest soundtrack. Unatoč danas smiješnim MIDI zvukovima, svaka lokacija ima svoju posebnu melodiju koja doista zvuči uznemirujuće. Slušalice su preporučljive, naravno. Kao i igranje po mraku.

Za kraj, bez puno filozofije; ako volite odigrati dobru igru, neovisno o platformi, nabavite si Nowhere i pronađite 3-4 slobodna sata koliko će vam biti potrebno za prelazak.