Možda je previše reći da je S.T.A.L.K.E.R: Shadow of Chernobyl jedna od najočekivanijih igara svih vremena. No, ne bi bili previše u krivu. Najavljena prije šest dugih godina, činilo se da je igra preambiciozna da bi postojala, a tako je nekako i bilo. Obećavane su, za ono vrijeme, brda i doline. Veliki, nelinearan svijet, RPG elementi, pametni NPC-evi, predivna grafika i još mnogo toga. Ali kako su odgode postajale sve učestalije, bivalo je sve očitije da su mali ukrajinski developeri GSC obećavali kudikamo više nego što su mogli dati. Tada je GSC morao donijeti odluku; izbaciti igru još dok je nedovršena, ali sa hajpom na vrhuncu, ili pričekati još neko vrijeme i riskirati krah. Na sreću, izabrali su ovo drugo.

Sada je pitanje: Je li Stalker opravdao golema očekivanja ili ostao na tragu pomalo nesretnog Preya? Odgovor je, naravno, ni jedno ni drugo. No Stalker je uspio u jednom: stvoriti jedinstven svijet u kojem će ljubitelji FPS-a ostati još dulje vrijeme. Radnja se odvija u području oko neslavne Černobilske nuklearke. Poznato je da je ona eksplodirala 1986., no u igri se katastrofa opet dogodila, ovaj put 1989. Ali sada je nastao mnogo veći kaos. Naime, eksplozija je pomoću radioaktivnosti napravila golemu zonu, punu misterioznih anomalija, mutanata i čudovišta, gdje razne vojske i fakcije pokušavaju doći do rijetkih anomalijama prouzročenih artefakata. Vaš lik, poznat samo kao Označeni (Marked One), budi se u Zoni sa amnezijom. Zadatak vam je sjetiti se vlastite prošlosti i otkriti što se događa u centru Zone, samoj nuklearki…

Najveća ljepota Stalkera leži u njegovoj veličini i nelinearnosti, te potpunoj neovisnosti svijeta oko vas. Nekoliko vojnika se okupilo oko vatre, piju votku i pjevaju, dok se automatski izmjenjuju dan i noć. U daljini se čuje zvuk okršaja bandi, a veoma blizu zavijanje mutiranih pasa, spremnih da zaskoče polupijane vojnike. Jedna od ljepota Stalkera je i (djelomična) sloboda izbora. Iako igra sadrži nekakvu glavnu priču, slobodni ste uzimati sidequestove od mnogo neutralnih vojnika koje ćete naći porazbacane po svijetu Zone. Nažalost, rijetke su zanimljive i ne bi se baš moglo reći da vas igra motivira da ih uzimate. Većinom, nagrada za obavljanje «questova» je lova ili pak municija, a oba dvoje je prilično lako naći. Zona je golem prostor, barem na prvi pogled. No par mana spriječilo je da taj prostor postane Stalkerov najveći adut. Ono što neizmjerno upada u oči je kako je loše iskorišten taj prostor. Iako je pustopoljina doslovno pretrpana raznim tvornicama, skrivenim podrumima i sličnim, iznenađuje da se dizajneri nisu sjetili staviti skoro nikakve skrivene stvari, oružja itd, da bi se igrače motiviralo da istražuju svijet. Sve što ćete naći su artefakti, koje ćete, iako imaju svoje primjene, većinom prodati za bespotreban novac, čisto da vam ne zauzimaju prostor u torbi. Također, iako se prostor od prve čini kao jedna velika cjelina, on to nije. Cijela Zona je nažalost podijeljena na puno malih zona, a svaka zona ima jedan ulaz u drugu zonu. Tako da, ako ste mislili fino pretrčat Zonu od početka do kraja, to neće biti moguće. Takve stvari pomalo umanjuju cijelu priču o nelinearnosti, ali ipak spašava ju to što se moguće vratiti natrag u bilo kojem trenutku.

Ako ste u igru uletili u nadi da ćete obavljanjem questova pojačavati osobine svoga lika, malo po malo skupljati pare u potrazi za jačim oklopima i sličnim, razočarati ćete se. Naime, iako je igra i prije svojeg izlaska često bila etiketirana kao FPS-RPG iskustvo, takvih natruha u igri nema previše. Vaše napredovanje u igri ne ovisi o nekakvih atributima lika već o vašoj vještini baratanja oružjem. Ubijanjem protivnika ne dobivate nikakav experience. Novac također nema neku važnost, jer je većinu stvari koja se može kupiti lako naći na palim neprijateljima.

Znači, Stalker je ipak više-manje klasični FPS. Prateći glavnu radnju igre (a i većinu questova) ići ćete od jednog do drugog gnijezda vojnika i čistiti. Za taj čin na raspolaganju će vam biti pozamašan arsenal svakakvog oružja, pa valja reći nešto i o tome. Prvo, nećete moći furati tenk na leđima, jer je vaš inventory ograničen na 50kg, a uz oružja morat ćete nositi i ostale stvari potrebne za preživljavanje u Zoni. Većinom ćete se morati zadovoljiti sa pištoljem i eventualno 2-3 puške. Oružja su preslikana sa svojih pravih uzora, lijepo su modelirana i većina ostavlja dobar dojam. Stalker je također, u želji da postigne što veću realnost, posegnuo za novom balističkom forom u igrama. Svaki metak koji ispalite ima zasebnu putanju, na koju utječe gravitacija. Tako da svakako uvijek ciljajte malo iznad mete, pogotovo ako ste udaljeni više od nekih stotinjak metara. Na početku ćete vjerojatno dobiti slom živaca, jer s prvim oružjima je nemoguće pogoditi apsolutno ništa. Kasnija oružja donose neka poboljšanja po tom pitanju, no ne očekujte skidanje ekipe sa 300 metara iz grma na vrhu brda. Ponašanje oružja je ok, iako se čini da bi neki teži automati ipak trebali malo više skakati u punom rafalu. Zvukovi su polovični; dok je za «kalaš» zvuk savršeno pogođen, za većinu drugih oružja, pogotovo pištolja i SMG-a, zvuk je previše papirnat i nerealan. Što se neprijatelja i A.I.-a tiče, nikako se ne mogu odlučiti. U trenutku kad pomislim da ekipa uvijek radi zajedno i pametno koristi zaklone, čim se borbe počnu odvijati u zatvorenom prostoru sve to prestaje. Počinju vrludat okolo, zabijat se u zidove i nekada kao da uopće nisu svjesni vaše prisutnosti. No, nikako ih nije lako ubiti. Jedina kolko tolko slaba točka im je glava; rafalanje po tijelu neće puno pomoći. Valja reći da su dosta iritantni i njihovi glasovi/uzvici, izgovoreni na ukrajinskom, koji se prečesto ponavljaju.

Kao što se moglo očekivati, Stalker se može pohvaliti dostatnom količinom bugova. Većina otpada na već spomenutu inteligenciju, a drugi su problemi s animacijama, osvijetljenjem, teksturama i sličnim. Često puta će vam se dogoditi da animacija punjenja oružja sama prestane, protivnici lebde po tlu, a svijetla neprijateljskih svijetiljki, pa čak i njihove sjene, se vide kroz zid. Igra nekad zna i automatski sniziti kontrast, pa sam tako 2-3 sata igrao u nekakvoj polumagli sve dok nisam skužio razlog. Bugovi nisu jedine mane. Prostori koje posjećujete ne mijenjaju se previše tijekom igre; većinom ćete hodati napuštenim tvornicama, hodnicima, kanalizacijama i sličnom, a cijelu Zonu doslovno čini golema pustoš. NPC-evi ne služe ničemu osim davanju questova. Možete ih pitati nešto, ali pošto nemaju nasnimljene glasove, teško da ćete htjeti čitati sve što imaju za reći. Jedna od većih mana je i otkrivanje priče. Jedini način za to je ili pričanje s NPC-evima ili čitanje dnevnika, a pošto oboje uključuje mnogo čitanja, rijetki će imati strpljenja. Mnogi su prigovorili i nedostatku vozila u igri. Meni je također apsurdno da u cijeloj Zoni nema ni jedan pokretljivi auto, kojeg se stvarno poželite nakon gomila othodanih kilometara. Nekima će biti i problem sama težina igre.

Sa audiovizualne strane, Stalker je miješana roba. Grafika se ne može nositi sa najnovijim HD čudima, ali mogao bih je usporediti s HL2, što uopće nije loše. Vrijedi spomenuti predivna osvijetljenja igre, počevši od svijetiljke u tamnom hodniku pa do bljeska groma na pustoj dolini. Efekti kiše, vjetra i raznih anomalija također izgledaju odlično, dok je prizor zalaska sunca iznimno realistično dočaran. Zvuk je malo slabiji, ali i tu Stalker ima svoje jače i slabije strane. Zvukovi oružja i neprijatelja su prosječni. Svi NPC-evi pričaju samo na Ukrajinskom, što pridonosi atmosferi, ali mogli su naći i neke upečatljivije glasove. S druge strane, zavijanje mutanata i čudovišta, te razni ambijentalni zvukovi daju vrhunski dojam.

Jasno je da je Stalker ambiciozna igra, i nakon silnih generičnih pucačina daje igračima izazov da se okušaju u nečem drukčijem. Uspio je u stvaranju jednog zasebnog svijeta, a atmosfera je nešto u čemu posebno blista. Možda je priču teško pratiti i možda ima puno bugova, ali teško da će vas to smetati kada počnete istraživati skrivene kutke Zone. Uz neke zahvate; konkretno, malo bolji AI, bolji sistem Zona i zanimljivije sidequestove, Stalker je mogao biti puno bolja igra. No i ovako će gamerima željnim dobrog FPS-a pružiti dane i dane zabave i istraživanja.