HCL.HR

Recenzija

The Beast Inside

Dečko, dama, duh, špijun

Pero Mlinar

Čudno je ponekad igrati The Beast Inside. Kao da se preda mnom nalazi igra sastavljena od više manjih igara, povezanih vrlo labavo, gotovo pa proizvoljno. Nisam siguran je li to namjera onih koji su je napravili. Uglavnom mi se čini da je. Ali, ne funkcionira uvijek to onako kako treba, nekad imam dojam da igram lošiju kopiju Firewatcha ili PT-a. A ne idu mi te igre nešto skupa, pa se onda pitam.

Na početku se nalazim u šumi, u nekoj izoliranoj kući, tu je Adam došao živjeti sa ženom. Taj je američki kriptoanalitičar, dolazi na staro obiteljsko imanje kako bi u miru dešifrirao sovjetske šifre, samo što na tom imanju ne živi nitko već dugi niz godina te ono izgleda jadno i oronulo. Samo sam čekao da se spusti noć i iz ormara iskoče neke sablasti. Ali, još je rano, čak ni sumrak, i treba se najprije raspakirati. Možda i ofarbati zid. Taj se zgulio za svih onih godina dok u kući nije boravio nitko, izgleda najodurnije od svega. Teško je zamisliti da netko spava u kući s takvim zidovima. Da, zidove treba ofarbati. Onda nije bilo druge nego otići na tavan, pronaći potrebne alate i kantice s bojom, vratiti se dolje, obaviti farbanje dok još ima sunca da se nešto vidi.

Na tavanu ipak ima nešto čudno. Neka podna daska slabo je pričvršćena, to Adam odmah primijeti kad na nju stane, a ona se pomakne, sad je zainteresiran, istrgne je iz ležišta. Podno nje skrivena kutija, zabravljena bravom, prva zagonetka u igri. Unutra, dnevnik. Uzme ga i počne čitati. Odjednom, perspektiva se mijenja. Više nisam Adam, sad sam Nicolas, čovjek koji piše dnevnik. I dalje sam u istoj kući, tek se useljavam, kao i prije, ali više nije dan, sad je noć, a godina nije tisuću devetsto i neka, nego 1864.

The Beast Inside sadrži dvije priče – jednu za vrijeme Hladnoga rata i drugu poslije toga.

The Beast Inside sadrži dvije priče: prva, koja je smještena u razdoblje Hladnoga rata manje je horor nego što sam to inicijalno očekivao, taj je dio uglavnom rezerviran za segmente u kojima se vraća u prošlost, kad se igra u ulozi Nicolasa. Dnevnik koji Adam prolazi na tavanu nije cjelovit, tako da se Nicolasova priča ne igra u cjelini, već se izmjenjuje s onom Adamovom. Nicolasova priča započinje u kući, gdje ga po povratku zatiču krvavi tragovi koji vode u podrum, a uz njih, neka sablast koja zuri u njega s vrha stubišta. Ali, ubrzo ga vodi dalje, u mračnu šumu i napušteni hotel, u neprobojnu maglu te stari rudnik. Standardna je to priča o obitelji, prokletstvu, ludilu.

Na putu Nicolas zatiče različite spodobe, od običnih sablasti i prijetećih spodoba s ogromnom mačetom do grbavih baba s dugim noktima. Ništa pritom ne odskače od uobičajenog za žanr horora: svaki tren netko za Nicolasom glasno zalupi vratima, neka spodoba trči mu ususret da bi iznenada nestala, put koji je do ovog trenutka postojao više nije tu, sad bježite u nekom drugom smjeru. A u trenutku kad pomislite da ste se spasili, o ne, netko ili nešto Nicolasa iznenada ugrabi za ruku!

Ništa ovdje ne odskače od uobičajenih praksi horora pa ima proganjanja i vrata koja se glasno zalupe za vama.

Kako su nagomilani različiti motivi, takve su i mehanike. One se neprestano mijenjaju, gotovo nikad ne ostaju dovoljno dugo da bi ih se zapazilo, baš poput motiva i one se čine nabacane zbrda zdola. U početku samo hodate i pokušavate pronaći šibice i ulje za svjetiljku da si osvijetlite put, istražujete, onda malo bježite kroz šumu pa pronađete revolver kojim upucate nekog duha, taj revolver magično nestane, sad se odjednom po rudnicima trebate skrivati u sekvenci koja je gotovo pa prekopirana iz The Vanishing of the Ethan Cartera.

Može se ta scena shvatiti kao aluzija, nije to samo po sebi nešto posebno loše, ali kad se gotovo svi aspekti horora u The Beast Inside mogu povezati s drugim igrama, onda takve stvari bodu u oko. A to je veliki problem, jer umjesto da djeluju cjelovito, noćne sekvence u The Beast Inside više su nalik vožnji kroz neki park strave i užasa koji svojim asortimanom atrakcija nastoji obuhvatiti apsolutno sve i svašta što se nudi samo da je to strašno.

Žilu kucavicu naslova onda svakako treba tražiti u Adamovoj priči. Ona je ta koja The Beast Inside izvlači iz puke konvencionalnosti, daje mu nadgradnju koja je neuobičajena za žanr. Jer nakon što Adam pročita prvi dio djedovog dnevnika, a njemu se u kući također započnu događati neobične stvari, on instinktivno ne pomisli da je kuća nužno opsjednuta, već odlazi u šupu po neku vrstu znanstveno-fantastičnog skenera. Kako bi hvatao ruske špijune! Učini mu se izglednijim da su oni ti koji su ga pronašli, čak i na novoj lokaciji, od toga da je kuća opsjednuta. Je li to doista tako, to tek treba otkriti.

Scene horora ne prestaju ni po danu, ali su naspram noćnih ipak manje strašne.

Nije da su dnevne scene sasvim lišene horora. I u njima ima krvi i grotesknih scena, nerazriješenih ubojstava i prijetnji. No, naspram onih noćnih, one su znatno opuštenije. Mnogo se tu hoda, često kroz suncem obasjanu prirodu, sa skenerom u rukama. Rješavaju se povremeni i problemski zadaci, poput dešifriranja poruka. Farba se i zid.

Na trenutke igra uvelike podsjeća na Firewatch, gotovo i previše, pogotovo na temelju krajolika koji su izrazito upečatljivi i lijepi. Koristi se ona pritom fotogrametrijom kako bi stvorila čim uvjerljiviji prikaz prostora, a iako mi sama tehnika nije poznata, ne može se poreći rezultat. Adam izađe iz kuće, a obližnji puteljak vodi do nadzorne kućice na obronku padine. Tu ima i spilja, usjeklih duboko u kamen. Ravno ispred jednoga od ulaza, kamp koji su podigli šumari: šatori, vreće za spavanje, logorska vatra. Kad se prijeđe rijeka, raskrižje. Jedan puteljak vodi u brda, drugi do obale; tamo je mirno, može se slušati šum mora i valova. Lijepo je to, lijepo.

Na trenutke igra uvelike podsjeća na Firewatch, gotovo i previše, pogotovo na temelju krajolika koji su izrazito upečatljivi i lijepi.

Velika je onda šteta što su ta lijepa mjesta velikim dijelom lišena nekoga konkretnoga sadržaja. Nisu ni obavijena određenim ugođajem kao što je to slučaj u Firewatchu pa da ih barem to spasi. Melankolija i samoća prožimali su taj naslov, a lijepa, ali napuštena priroda zrcalila je taj aspekt, bila gotovo njegovim dijelom. Nečega sličnog nedostaje The Beast Insideu, a to je saznanje koje postaje posebno bolno kad otkrijete da model nadzorne kućice u njemu doslovno odgovara onome iz Firewatcha. No u toj kućici nema walkie-talkieja, nema glasa Delilah; ova je kućica tek usputna postaja kroz koju ćete na brzaka pretrčati na putu prema novom špijunovom tragu, kao da u njoj nema ničega, kao da je posve prazna.

Skener koji Adam nosi signalizira mu u kojemu smjeru mora ići kako bi se približio svojoj meti. Njega možete imati na ekranu i kad trčite, a kako se inače lako izgubiti, postavlja se pitanje to ne učiniti. Jednom kad se približi tragu, Adam će ga skenirati kako bi došao do nekih novih zaključaka o situaciji. Nekad će iskrsnuti problem, pa će skeniranje prepriječiti pojava anomalija koje će se na skeneru predočiti obliku nekih lebdećih meduza. Ako se te pojave, njih će biti potrebno najprije ukloniti, tako da ih se upuca skenerom. Mini-igra skeniranja je uz rješavanje problemskih zadataka primarna stvar koju će Adam raditi dok istražuje šumu, što, jasno, nije posebno zabavno.

Međutim, nije gameplay taj koji igrača prema naprijed, to je prvenstveno priča, odnosno želja da se sazna gdje sve to vodi. Hoće li se Adamova i Nicolasova priča ukrstiti ili neće, jedno je od pitanja. Ima li još uvijek sablasti ili one pripadaju nekom minulom dobu? Drugo. Tko tu koga ganja i zašto? Što je sa špijunima? Ne može se poreći da iako je sam aspekt horora u naslovu konvencionalan, njegovo povezivanje s drugim žanrovima daje The Beast Insideu šarm i prepoznatljivost koja ga bar dijelom izdiže od konkurencije.

Da igra nema problema s koherentnošću na razini motiva i mehanika bio bi to već dosta istaknuti naslov. Vrijedi ga odigrati, a posebno bi zanimljivo moglo vidjeti što će ekipa iz Illusion Raya iskemijati sljedeće. Ima tu potencijala.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin izdavač.

Označeno sa: ,

Iako mu nedostaje zrelosti u egzekuciji, The Beast Inside je dovoljno šarmantan naslov da ga mogu odigrati svi čije srce može podnijeti beskonačno izlijetanje sablasti i treskanje vratima iza leđa.

72 Naša ocjena
  • zanimljiva kombinacija žanrova
  • dinamika između dviju različitih priča
  • uvjerljiv vizualni prikaz
  • dan i noć donose različite izazove
  • pretjerani i neoriginalni pokušaji zastrašivanja
  • nepovezani motivi
  • nedosljedne mehanike kojima nije iskorišten potencijal
  • priroda je lijepa, ali pomalo prazna

Pero Mlinar

Legenda i životni uzor čitavoj redakciji HCL-a. Ovo je napisao Zoran.

Komentari (2)

  • Darcoolio

    31.10.2019 - 13:06

    Bez namere da uvredim, ali ovo vise vuce na opis igre nego na recenziju.
    I, kao retko kad, nisam imao volje da citam recenziju do kraja, nije mi legla.

  • SanKa

    05.11.2019 - 11:53

    meni ovo izgledao kao mashup hrpe popularnih igara. lose

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?