Mirror’s Edge je jedna od nekoliko novih franšiza EA Gamesa i jedna od očekivanijih igara sezone. Spoj parkoura i FPS-a još nismo vidjeli, a ovo je izgledalo dovoljno dobro da se navlažimo i (još jednom) polažemo nade u EA. Ovaj put smo dobili fini komad softvera, no ostaje puno toga za poželjeti. Blah, izgleda da onaj kiseli osjećaj koji uvijek prati EA igre nikada neće nestati.

Dakle, u igri pratimo Faith. Faith je Runner, ilitiga grupica ljudi koji, u doba kada sve nadzire Veliki Brat, prenose informacije „ispod radara“. Većina ljudi se pomirila s konstantim nadzorom i praćenjem protoka informacija, a oni koji nisu postali su mušterije Runnera. Naravno, ako se pita vlast, Runneri su nepoželjni, pa će policija na vas pucati bez ikakvih pitanja. Dapače, u dizalima se vrte vijesti, odnosno propaganda protiv njih. Priča je ispričana preko in-game animacija i animacija između nivoa, koje su odrađene u nekakvom cell shaded stilu. Nije loše, no priči nedostaje raznolikosti i uvjerljivosti. Prilično je predvidljiva, a likovi su potpuno crno-bijeli i plošni. S druge strane, priča ima potencijala te bi u eventualnim nastavcima mogla (i morala) pokazati i više. No od igre zapravo nitko i nije očekivao nikakvu priču, pa je i ovakva priča sasvim zadovoljavajuća. Ovu igru igrat ćete zbog gameplaya.

Svi znamo što je parkour, ne? Mirror’s Edge dat će vam priliku da skakutanje i izvođenje akrobacija po krovovima zgrada doživite barem virtualno (budimo iskreni, višak kila i nedostatak kondicije nikako vam neće pomoći da to uspijete u stvarnosti). I to iz prvog lica. Faith je okretna curička, te iako je cijela mehanika igre svedena na nekoliko tipki kontrolera, funkcionira odlično. Funkcija svake tipke ovisi o tome u kojem se položaju nalazite i što se nalazi oko vas. Ne brinite, zvuči kompliciranije nego što je. LB i LT (L1 i L2) služe za skakanje, odnosno saginjanje i klizanje po podu, RT (R2) služi za korištenje ruku/nogu (tuča, otvaranje vrata), a RB (R1) služi za okretanje za 180°, što zna biti vrlo korisno. Tu su i Y, pomoću kojeg razoružavate protivnike (o tome nešto kasnije) te B, koji vam pogled usmjerava u smjeru u kojem trebate ići, no budući da ipak trčite po krovovima zgrada gdje se greške ne opraštaju, preporučljivo je stati prije nego usmjerite pogled. U protivnom ćete vjerojatno završiti gledajući kako Faith bespomoćno batrga rukicama uz neizbježan zvuk lomljenja kostiju pri udarcu u tlo. Ah. Kad smo već kod toga, osjećaj koji igra pruža je fenomenalan.

Kamera se kreće vrlo realno (kako bi vam se i glava kretala pri takvim akrobacijama, ergo kaotično), inercija i sve ostale fizikalije su na mjestu, često vidimo i ruke i noge naše protagonistice, a zvukovi i efekti na ekranu pridonose doživljaju. Upravo je taj doživljaj možda i najbolji aspekt cijele igre. Naime, da se kamera ne kreće realno i da ne vidimo dijelove tijela točno kako trebaju biti, igra bi uvelike izgubila na privlačnosti. Sama borba i ne oduševljava baš toliko koliko trčkaranje i skakutanje. I dok ćete dijelove sa akrobacijama igrati s guštom i oduševljenjem, ne vjerujem da ćete se veseliti kad vidite protivnika kojeg morate premlatiti. Ne može se reći da je loše, ali ima sitnih problemčića koji znaju izazvati ne baš tako sitne frustracije i psovke. Detekcija udaraca nije savršena, pa ćete ponekad u čudu gledati vaš lik kako pada, a sigurni ste da bi trebalo biti obratno. Uletavanje u grupu protivnika uvijek završava sa Faith u ležećem položaju (sram vas bilo), što uvijek pozdravljamo (sram vas bilo još jednom) jer donosi i nešto taktike u borbu.

Imate nekoliko mogućnosti obračuna s protivnikom – borba prsa o prsa, razoružavanje (pri čemu ga Faith nokautira), punjenje olovom i jednostavno protrčavanje pokraj njega kao da ga nema. Ovo zadnje je rijetko preporučljivo, budući da Faith baš i nije otporna na metke. Jedini način da se domognete oružja je razoružavanje, što je ujedno i najgori dio borbe. Kad se dovoljno približite protivniku, on će vas pokušati udariti oružjem, pri čemu će u jednom trenutku ono bljesnuti crvenom bojom – upravo u tom trenutku morate pritisnuti Y kako bi pokrenuli kratku animaciju razoružavanja&nokautiranja. To je vrlo dobra ideja, no problem je što je samo najobičnijim policajcima relativno lako oduzeti oružje. Kod specijalaca i ostalih to je puno teže, budući da je vremenski period pritiska užasno kratak, a igra ne oprašta. Ne, nemam reflekse morske kornjače na samrti, nego je igra zaista okrutna. Dva udarca oružjem i Faith je opet u ležećem položaju, što nije toliki problem, no kad u kasnijim dijelovima igre naiđete na cijele kordone specijalaca, igra postaje izuzetno frustrirajuće iskustvo. Okej, problem je riješen ako jednostavno razoružate jednog i propucate ostale, no vjerujem da će većina vas (pogotovo oni koji igraju na konzolama – zbog achievementa i trofeja) pokušati preći igru bez oružja.

Drugo rješenje problema je usporavanje vremena, pri čemu ipak dobivate razumno dovoljno vremena za razoružavanje. Umjetna inteligencija je okej, no pajkani se ne kreću dovoljno. Uglavnom će stajati na mjestu i pucati na vas, a ako kojim slučajem pobjegnete iza, recimo, stupa, i dalje će tupo stajati na mjestu i čekati da provirite glavu. Tek će se rijetki sjetiti prići vam s leđa i smradovski vas iznenadno propucati. Problem je također što AI vara. Ako je protivnik na povišenom mjestu, a vi se šuljate ispod njega, on će se okretati u smjeru u kojem se vi krećete, što rezultira time da će im trebati neprirodno malo vremena da vas primijete i počnu pucati jednom kad istrčite iz zaklona. Neke droge su očito u pitanju…

Kao što možete vidjeti iz screenshotova, sve je to začinjeno odličnom grafikom. Na stranu rezolucije, teksture, piksel šejderi i ostale tehničke điđe baje, ono što zaista oduševljava je dizajn. Neizmjerno mi je drago što su se grafički dizajneri odlučili na jednostavnost izgleda uz uporabu dvije do tri boje u svakoj sceni. Dakako, to ne znači da igra izgleda siromašno i prazno, već upravo suprotno. Cijeli stil se pokazao iznimno zahvalnim za jednu ovakvu igru. Svi važniji objekti koje morate koristiti – vrata kroz koja morate proći, kutije preko kojih morate preskočiti i ostalo obojano je jakom crvenom bojom, što developeri nazivaju Runner Visionom. Dakako, on se može u bilo kojem trenutku isključiti, opcija koju će definitivno koristiti svi iskusniji igrači prilikom prvog ili drugog prelaska igre. Ono što mi se beskonačno sviđa kod prikaza igre je HUD, odnosno nedostatak istog. Nema apsolutno nikakvih pokazivača zdravlja, količine metaka ili bilo čega drugog. Dobro, lažem, postoji… „ciljanik“ koji se uvijek nalazi na sredini ekrana, no i on se da isključiti, što definitivno preporučujem. Isključivanjem svih pokazivača (dakle, ciljanika i Runner Visiona), uz pomoć odlične grafike, igra izgleda više kao interaktivni film nego… igra, jel. A definitivno pomažu i akcijske scene, kojima igra obiluje.

Znate ono, bježite od helikoptera iz kojeg vas gađaju strojnicom, oko vas pucaju stakla, a vi u slou moušnu razoružavate specijalca. Pa još one scene s vlakovima i potjere po krovovima, ma milina. Zaista jedini problem kod izgleda igre je jednoličnost. Okej, svi su krovovi više-manje slični, no unutrašnjosti zgrada ipak nisu. Ovdje svi uredi izgledaju gotovo isto, pa će vam se ponekad činiti da ste negdje već bili, samo su sada zidovi drugačije boje. Zvuk je na jednako visokom nivou kao grafika. Zvučni efekti su odlični, a glasovna naracija odrađena je korektno. Soundtrack je sočan kao voćna torta i savršeno paše u igri, a prokleta glavna tema neće vam izlaziti iz glave.

Sve mane koje sam dosad nabrojao i nisu toliko bitne jer ne utječu na igrivost i opći dojam, no postoje dvije gadne mane koje apsolutno NIKAD ne smiju ići zajedno – kratkoća i linearnost. Iako na nekoliko mjesta imate dva puta kojima možete ići, to su zapravo razočaravajuće kratke i nezanimljive zaobilaznice. Uz to, igru ćete preći u kojih 7-8 sati, što je puno premalo, pogotovo s obzirom na to da nema puno toga što možete raditi jednom kad pređete igru. Možete krenuti opet na većim postavkama težine, no uzevši u obzir linearnost igre, i nećete imati nekog prevelikog poticaja da to učinite. Osim toga, tu su Time Trialsi. Jasno kao dan, tu ćete pojedine nivoe morati preći unutar vremenskog ograničenja. Hmmm, što još? Ništa. Online-a nema u nikakvom direktnom obliku. Tu je jedino uspoređivanje rezultata na Time Trialsima, no sumnjam da će vas to zadržati na dulje vrijeme. Na dulje vrijeme mogao bi vas zadržati loading, koji se ponekad prilično oduži, no instalacijom igre to više i nije problem.

Igra definitivno ima potencijala. Filing akrobacija je potpuno pogođen, soundtrack ga prati u stopu, igra je zabavna, a odlična grafička strana je kao šlag na tortu. Pokoje frustrirajuće iskustvo, jednoličnost level designa vjerojatno vas neće odvratiti od daljnjeg igranja, no kad igru prvi put završite u manje od 10 sati i shvatite da zapravo više u igri nema za raditi, odvratna linearnost definitivno hoće. Nadamo se da će nastavak (to je EA, bit će ih još barem dva… u dvije godine) ispraviti ove mane, a uspiju li nam dati i veći stupanj slobode, bit će to jedna od must have igara. Kako god bilo, igru svakako morate probati, jer ovako nešto još niste igrali. Nismo dobili baš sve što smo očekivali, no kratki akcijski fiks prepun zabave zadovoljit će većinu igrača. Pa tako i nas.

I da, primijetite kako niti jednom u recenziji nisam upotrijebio riječ urbano. Rulam.

Vaše komentare na recenziju i igru očekujemo u boxu ispod, a tu je naravno i naš forumski topic o Mirror`s Edgeu u kojem možete diskutirati o igri nešto dublje i pitati što god vam nije jasno.