Suza nije bilo, ali je zato bilo emocija koje su me dugo držale. Journey, igra koja me ubola u srce a ni sam ne znam kako i zašto. Cijeli MGS 4 je jedna right in the feels igra. Dodao bih još Mass effect. Bilo ih je još vjerujem, ali ove su mi upečatljive.
Iza svih tih dirljivih trenutaka stoje i iznimne glazbene podloge koje još i dodatno zgaze naše krhke emocije.

Nisam nesto placljiv, ali u igrama mi se dogodi cesce nego sto bih ocekivao. Valjda se kroz duzi period igranja vise vezes za likove nego primjerice kad gledas film. Ovako nabrzaka iz glave – dosta trenutaka pred kraj Mass Effecta 3, kraj A Plague Tale Requiema, kraj prve sezone Walking Deada

Dovoljno je samo reci Arthur Morgan. Najjaci protagonist ikada u gamingu.

A dajte, zajebajete sad??
🤦

Nisam nikada ni započeo

Ajde molim te, kakvu suzu? Nisam ja baba.

mislim da samo na the walking dead (telltale)

Jedan jedini put i to u red deadu 2

Nisam nikad pustio suze ali kad su mi ubili konja u rdr2 imao sam veliku knedlu u grlu, imao sam istog prakticno od samom pocetka.

Sjecam se i Last of Us 1, kad Joelu upucaju kcer na pocetku, njeno grcanje u krvi, bilo je bas tesko za gledati

Niti jednom zbog toga sto bas ne prtim previse pricu,a kad je Arthur u Rdr2 umro rekao sam “fala ….,napokon gotova igra” i onda me jos smore s Johnom tako da su bile neke druge emocije u pitanju 🙂

Nije baš da sam zaplakao al,ni mi bilo svejedno kad su zatukli Joela u Last of us.

Life is Strange scena u kojoj su Max i Chloe pronašli grob na smetlištu

Više puta, ali najviše pamtim Deionarrin Sensory Stone u Planescape: Tormentu i kad krene Way to Fall na kraju Snake Eatera.

Nema suza al Valiant Hearts i Shadow of War su ostavili bas gorak okus radi tuznih krajeva.

Evo prije neki dan, Detroit BH na kraju kad sam uspio spasit Karu, Alice i Luthera i pomoći da ipak imaju obitelj nakon što su mi izginuli u nekoliko pokušaja.