Morrowind. Zamijenio noć za dan…

Ne jedem zuti sneg vise kad dodje zima

Ne.

Rdr 2, općenito pogled na život i prijateljstvo. A negativno? Greet, greet, antagonize. Tko zna, zna

Nakon isprobavanja dragon age The Veilguard, moj život nije isti i totalno se promijenio, od sada se odazivam samo nam she/it, radim sklekove kad nekog povrijedim i razmišljam kako je lijepo ovo snowflake društvo

MGS mi je bio gamechanger doslovno. Počeo sam poistovjećivati igre s filmovima, naučio što je “četvrti zid” i odselio se na Aljasku i postao gonič pasa..

Half Life. Prije toga igrice su mi bile samo to, igrice. Bomberman, Super Mario, Duck Hunt… malo zabave i ajmo van se igrat.
Ali nakon sto sam prvi put vidio HL poceo sam pratit industriju igara, zanimat se, citat o konzolama, kompovima, komponentama… Postao sam i gamer i kompjuteras koji danas zivi od rada na racunalu.

Neznam da bi to bilo da mi frend nije pokazao HL.

Dragon Quest i Suikoden. I da, Detroit Become Human,definitivno ne bih volio da se išta,ma ni točka,od tog sprovede u stvarnost.

Max Payne. Poslije te igre detaljno sam pratio priču u igrama, na nju najviše obraćam pažnju.

League of legends – nakon par stotina sati u ranked više me skoro ništa ne može raživcirati, sve mi je ravno

Fifa.

Ghost of Tsushima je na mene ostavio jako pozitivan dojam na nacin kako je prezentirao duhovnost/religiju. Iskazivanje poštovanja, hramovi na prelijepim mjestima, poezija i ostalo. Bukvalno sam provodio vrijeme na tim hramovima odmarajuci mozak

Death Stranding – tamo prije 5 godina kad je izašla, krenuo sam je igrati i od početka uživao u svijetu/prirodi, priči i onda u nekom momentu shvatio “gle bedaka, doslovno satima šetaš virtualnom prirodom i stiskaš GUMBE da se probijaš terenom; truneš tu”, sjetio sam se i jedne epizode Simpsona gdje Bart nije htio biciklirati s mamom, ali je na nekoj handheld konzoli igrao ko simulator bicikliranja, lupa po gumbima “enjoy, ENJOY”. Od 2020. barem 4x tjedno odem u šumu, na šetnicu uz rijeku, stanem na mostiću kraj močvare i punim baterije. Svaki dan idem barem u šetnju. I od Death Strandinga igram generalno manje jer se osjećam gotovo anksiozno sjedeć satima, pogotovo kad je lijepo vrijeme. Jasno, ponekad, tipa kad je došao SH 2 remake odigram u 2 dana, ali onda nema neko vrijeme. Uglavnom, igra me nenamjerno natjerala na zdraviji time management kad su igre u pitanju iako mi se sama po sebi zamjerila radi te spoznaje xD

A bilo ih je više i sve su imale i pozitivne i negativne učinke.
Pozitivni su bili neponovljivi osjećaj ugode dok sam uranjao u te svijetove mašte a negativni su ugl vezani za vrijeme provedeno u tim svijetovima tj nedostatak vremena za normalan život 🤷‍♂️
Nabrojit ću par.
Super Mario – prvi susret općenito sa igrama.
Doom i Tomb Raider – prve ozbilnije igre
Silent Hill – prvi put da san se “ukakio” od straha
MGS – prvi i jedini wtf?! ❤️
Warcraft – počela ljubav sa rts žanrom
Xcom 2 – najdraža igra
Fortnite – 6 godina mržnje, 1 godina ovisnosti 🤐

Doom me naucio da poslije posla ima opustanja i za cuvanje zivaca

Zbog tomb raidera 4 the last revelation sam zavolio egipat i sve vezano zato da sam kupio posteljinu sa hijelogrifima kakvi imaju u piramidama.

Mislim da su mnoge igre imale takav efekt na mene, ali više kad sam bio mlađi, pubertetlija, razmišljao o svem i svačem, nego sada. Sad kad sam već donekle “izgrađena persona” rijetko šta me dotakne na nekoj dubljoj razini i da me baci u stoicizam i slična razmišljanja koja sam već nekako prožvakao puno silnih noći uz ladno pivo i pljugu. Ono, Red Dead 2 mi je bila baš prava muška igretina, takla me onako baš lijepo, a da sam ju igrao sa 15 godina mislim da bi me oprala još x5 više. Ima više primjera takvih igara, ali mislim da znate šta hoću reći

Ne, igre nisu ni na koji način utjecale na moje životne navike niti su mi promijenile iste na bolje ili gore. Sve što radim radim isključivo iz neke potrebe ili vlastitog zadovoljstva, ne zato jer smatram da je igra imala utjecaj na mene. Ne poistovjećujem se sa likovima iz igara i to je to.

WoT – puno bolje se osjećam od kad sam deinstalirao igricu.

O da, zbog Death Strandinga sam poceo konzumirati Monster 😁

Dayz

Svaka pomalo

Niti jedna,ipak su to samo igre.Jedino postoji mogucnost da mi Forza Hirizon/Motosport spasila život kad sam napravio totalku na automobilu a meni nista.Ja se nicega ne sjecam ali se po tragovima drugi dan vidjelo ko na Forzi,izletio s ceste,smotao puni lijevi i dao gas vratio se na cestu okrenu se za 180 i zabio u drvo na zadnji kraj i napravio toralku.Tako izgledalo po tragovim

Negative, I am a Meat Popsicle.

Nisu promenile ali su blagotvorno uticale. Mozak radi brze, pravi nove sinapse i tako “budi” nervni sistem i odrzava ga aktivnim, lakse se uocavaju anomalije u okolini koje mogu biti potencijalno opasne a odluke brze donose. Sve bitno za zivot i posao….

League of legends. Igra mi cesto dan pokvari.

Originalni Resident Evil 4! Inspirirala me za modificiranje igri i evo nakon 16 godina na informatičkom fakultetu. Isplatilo se gledat ‘Making of’ svake vradžbine.

Igrajući sam shvatio da moram imati strpljenja i bez nervoze, jer tada više griješim. Isto tako, shvatio sam da postoje i neki drugi, čudesni svijetovi koje vrijedi istražiti.

Jednom davno, u buntu igara koje mi je frend posudio bio je NHL 2000. Hokej sam znao samo osnovno i površno i nikad nisam niti jednu temu pogledao. Iz znatiželje i dosade sam instalirao i otada mi je sport broj 1. Ne pratim kao nekad, ali ljubav je ostala. 😊

Zavisi i kada. Kao klinac-
Recimo Duke nukem3d, prvi dodir sa FPS, i wow efekat.
Red Alert 2, ah, koliko dana provedeno u tom svijetu i njegovom MP.
Danas jako teško dolazim do Wow osjećaja.
Ali svako malo opuštanje od pola sata sat, baš dobro dođe

Jeste jeste kako da ne.Uz pomoć igre Death Stranding-a sam uredno naučio da pakujem stvari

Na početku je bio Crash Bandicoot koji mi je ostao dan danas u sječanju te puno godina kasnije što je zacementiralo sve je bio Overwatch.