RETRO DOZA #151 – Segagaga

Segagaga je RPG naslov izašao 29. ožujka 2001. godine u Japanu, dva dana prije kraja proizvodnje Dreamcasta, posljednje Segine konzole. Ovo je iznimno važno napomenuti radi toga što je Segagaga svojevrsni tragikomični epitaf na grobu nekoć velikog i jakog proizvođača gamerskog hardvera, čija je sudbina danas isključivo u proizvodnji i izdavanju videoigara.

To Segino izrugivanje same sebe protkano je kroz cijelo tkivo ovoga naslova, a najočitije je u priči. Naime, igra je smještena u 2025. godinu u kojoj je Sega i dalje prisutna na tržištu, ali samo s 3% udjela, a i taj je mali postotak ugrožen navalom glavnog konkurenta, zle kompanije DOGMA. DOGMA u igri predstavlja Sony čiji je PlayStation 2 u ono doba bio glavni konkurent Segina Dreamcasta. Sega, za spas kompanije, pokreće tajni projekt naziva ‘Segagaga’ te upošljava dva tinejdžera koji bi kompaniju trebali dovesti do glavne pozicije na tržištu. Glavni cilj Segagage je proizvodnja igara za Segu, a to se u igri izvodilo izvršavanjem različitih zadataka, ali i kroz borbu na poteze te raznolike mini igre.

Kako je igra izgledala pogledajte u recenziji s YouTube kanala KidShoryuken.

Najzaslužnija osoba za to što su igrači uopće dobili priliku zaigrati Segagagu je njezin developer Tez Okano. On je većinu igre izradio u tajnosti nakon što je ismijan kada je prvi put igru prikazao menadžmentu Sege. Pri drugom pokušaju predsjednik kompanije Hisao Oguchi odobrio je budžet igri, ali Okano je dvije naredne godine nastavio izrađivati u tajnosti u strahu da bi se “svašta moglo dogoditi” ako se dozna za igru. Na sreću za Okana, Sega je pri kraju procesa izrade igre bila već u ogromnim problemima što se tiče prodaje hardvera pa je odobrila puštanje igre na tržište, čisto iz razloga što im više ništa nije moglo previše naštetiti.

Ono što je zanimljivo kod Segagage je činjenica da je igra u svojoj inicijalnoj verziji imala 300 primjedbi uprave Sege, koje su uglavnom bile vezane uz uporabu zaštitnih znakova drugih kompanija poput Ferrarija, referenci na Sonyjeve likove i slično. Od tih tristo primjedbi, Okano se pobrinuo samo za njih stotinu što znači da se igra po izlasku odmah našla na tankom ledu što se tiče mogućih tužbi drugih kompanija.

Na sreću, Segu nitko nije tužio, čemu je sigurno pripomogla skromna reklamna kampanja na koju je utrošeno tek 200 dolara, a koju je provodio sam Tez Okano, promovirajući igru sam na četiri lokacije tokijske četvrti Akihabara. Igra je inicijalno bila ekskluziva za Segin online dućan Sega Direct, ali zbog dobrih prodajnih rezultata dobila je i fizičko izdanje te takozvanu ‘budget’ verziju.

U konačnici je igra osim dobre prodaje ostvarila i odlične rezultate kod kritike od kojih svakako treba izdvojiti Famitsujevu ocjenu 31/40. Segagaga se tako ispostavila kao odličan završetak karijere jedne konzole, jedne ere slavne kompanije te možda kao najblistaviji odlazak s hardverske scene jednog gaming giganta.