RETRO DOZA #271: Bloody Roar serijal

Većina popularnih tabačina obično zahtjevaju izvanredne razine vještina pamćenja, refleksa i strategije. Bloody Roar kojega je Hudson Soft 1998. godine izdao za Playstation po tom je pitanju bio mrvicu drugačiji, i premda nije zakoračio na eSports scenu, time se pokraj Tekkena, Soulcalibura i Street Fightera nekako ipak uspio progurati u svojedobnu nišu.

Danas tako izdvajamo serijal 3D tučnjava obilježenog posebnim trikom – mogućnosti da se borci tijekom sukoba transformiraju u zvijeri. Tom radnjom dolazilo je do izmjene u gameplayu kako bi otključali dodatne pogodnosti poput nove trake energije i vještina, otvarajući vam pritom vrata za nova iznenađenja.

Sustav borbe bio je posebno zgodan zbog činjenice kako su se potezi unosili na sasvim jednostavne načine. S nešto manjim naglaskom na komplicirane nizove koje bi trebalo memorizirati, skoro svaki udarac mogao se nadovezati na neki drugi. Time je Bloody Roar bio dobar kandidat za manje zagrijane igrače jer je donekle pogodovao takozvanim “button masherima”, odnosno tipu igrača koji bez veze lupetaju po tipkama i izvode čuda.

Međutim, oni koji su znali što rade ipak su imali prednost jer je ključ do pobjede između ostaloga bio u trenutku kada točno iskoristiti sposobnost transformacije. Sve se to također dosta brzo odvijalo s malo dosadnog vremena provedenog ležeći bespomoćno na tlu. Umjesto svakog uda zasebno, ovdje je tek jedna tipka obuhvaćala sve poteze nogu, druga za ruke te treća za sve sposobnosti zvijeri. Samim time je proces učenja i vježbanja bio posve kratak, praktičan i logičan.

Njegovi rani dani sastojali su se od nekih klasičnih živina poput lava, tigra, vuka, gorile, zeca, divlje svinje ili pak krtice. Kasniji nastavci uvodili su nove likove među kojima su se pojavili i neki čudnovati mutanti, no prije nego li se toga dotaknemo u videu ispod ćemo svratiti u prošlo stoljeće te izdvojiti malo gameplaya prvog Bloody Roara.

Dvojka osim što je 1999. godine na PSX ubrzala tempo, uključila je nove ljubimce među kojima su sada bili šišmiš, kameleon i insekt. Također su po prvi puta dodani i svojevrsni “ultra” potezi s kojima bi borac za masivnu štetu žrtvovao preostali ostatak snage transformacije zvijeri.

Osim ranije spomenutih mutanata, trojka je 2000. godine napredovala na PS2 kako bi uključila i mitološku “chimeru”, a ovoga se puta Bloody Roar 3 također mogao vidjeti i na policama odvojenim za Gamecube i Xbox. Njihove verzije uključivale su ekskluzivne likove pingvina i slona, iako zbilja ne znam kako bi se pingvin trebao suprotstaviti npr. jednom lavu?

Konačni nastavak, nešto kompleksniji Bloody Roar 4 opet je bio ekskluziva za PS2 u 2003. godini. U novom modu “karijere” likovi bi sada stjecali iskustvo s kojim bi im vlastoručno mogli mijenjati poteze. Lik vuka tako bi primjerice mogao naučiti trikove od tigra, a nove beštije ovoga su puta bile vrana, zmaj i legendarni “ninetails”.

Inače, stvar se prvotno zvala “Beastorizer” dok je 1997. klasično debitirala na arkadnim mašinama. Ta se pomalo komično izmišljenica izmijenila u više atraktivni naziv kada ga je Hudson Soft odlučio gurati kroz generacije konzola. Ipak, sudeći po daljnjem razvoju povijesti izgleda da se Bloody Roar mučio pokraj drugih velikana zbog čega ga baš i nismo vidjeli u proteklih 15 godina.

Nekako mi se čini da bi tako moglo i ostati kako je Hudson Soft 2012. pripao Konamiju koji trenutno drži intelektualno vlasništvo serijala. Ako sljedeći Bloody Roar ikada uopće vidimo, očekujemo zato automat na sreću…