HCL.HR

Recenzija

Carmageddon: Reincarnation

reinkarnacija u govno

Gregor Stojev

Dečki i cure iz Stainlessa nisu pokušavali otkriti kotač, prije tri godine krenuli su iz staroga kalupa raditi modernu verziju Carmageddona koji će svojim naprednim 3D modelima uništavanja pokušati oduševiti ne samo stare obožavatelje serijala nego i stvoriti nove.

Carmageddon: Reincarnation pokušava se vratiti u dobre stare devedesete. Jasno je vidljivo da je Carma koncept svoga vremena – kada su videoigre bile puno jednostavnije, nisu slijedile trendove već su ih definirale. U industriji gdje svi vuku inspiraciju od drugih ili ih pak besramno kopiraju do zadnje molekule, pitali smo se zašto nitko nije kopirao Carmageddon u zadnjih 15 godina?

Odgovor na to pitanje dobili smo već nakon prve odigrane runde, unatoč silnim nostalgijama jasno je da stari recept ostavlja ponešto gorki okus u ustima. Nakon Carmageddona nećete postati prosvijetljena osoba – riječ je o treš žanru kakav rijetko prolazi. Cijela stvar malo vuče na Goat Simulator i ostale slične igre koje nemaju baš nikakvog smisla, koje su toliko loše da su zapravo dobre. Carmageddon: Reincarnation nije nužno loša igra, no zbog svoje duže odsutnosti šanse su da će samo najveći obožavatelji serijala ovdje naći veliku ljubav.

Kao dodatak recenziji i da vidite kako igra izgleda u akciji, organizirali smo jednu seansu gaženja nevinih pješaka u Reincarnationu.

Na svu sreću i Stainless je bio u stanju shvatiti da staru formulu treba nekako proširiti jer se u proteklih 20 godina, otkako je Carma bila hit, mnogo toga promijenilo. Prije 15 godina, sjećamo se kako je Carmageddon pao najniže u prošlom TDR 2000 izdanju, gdje su specifične misije i zadaci počeli gurati jednostavnu igru lovice iz igrališta, a svi stanovnici toga svijeta postali su zelenokrvni zombiji. Ovoga puta Reincarnation zna da to nije pristup koji će Carmu vratiti iz groba. Kako bi se starac zvan Carmageddon reinkarnirao, razrađeni su novi stilovi igre, svi u duhu freeroam zezancija i tjeralica.

U Carmi nije sve do sirove brzine. Čar Carmagedona oduvijek je bila sloboda izbora istraživanja okruženja i načina pobjede, Reincarnation nije ništa drugačiji. U klasičnom stilu, trofej možete odnijeti na tri glavna načina – vožnjom kroz checkpointe, uništenjem protivnika ili gaženjem svih nesretnika koji vam se nađu na putu. Novi stilovi igre uglavnom se fokusiraju na jedan od ta tri izbora, no svaki nudi i mogućnost krađe bodova uništavanjem drugih vozila. Tu je još i novi mod mačke i miša, gdje jedan bježi, a drugi ga love.

Iako nisam primijetio da AI zna uloviti plijen, novi stilovi igre su začuđujuće dobri pa čak možda i bolji od klasike. Tu ima dovoljno varijacije da si svatko može naći favorita kojeg će peglat sa zadovoljstvom, no iako je riječ o akcijskoj vožnji, ljubitelji Burnouta brzu i žestoku eksploziju neće ovdje naći. Umjesto munja na cesti očekujte bikove koji se naguravaju u lokvama krvi… i krave, ima i toga, a bome ima i ovaca. Akcija kakvoj ćete svjedočiti je poput plesa na ledu, samo bez klizaljki, i bez ljudi.

Carmageddon: Reincarnation i nije nešto specifično teška igra, barem kada se držite normalne težine u klasičnom obliku kakvu već poznajemo. Opozicije se ni u kome trenu ne treba bojati, oni se uglavnom sastoje od pripitih, šupljih glava, a njihova vozila, iako maštovita i drugačija, opremljena su totalno nepraktičnim i nesmislenim pilama i šiljcima. Sve je to doduše u duhu treša, pa igri tu ništa ne zamjeram jer nije dizajnirana kako bi se ozbiljno shvatila. Pješaci također nisu ništa pametniji, vrlo rijetko će ulagati trud u bijeg kako bi spasili živu glavu, a ponekad će čak i sami skočiti na vaše parkirano vozilo. Njima je to baš fora kak’ šest luđaka gaze po njima.


Klasičnu rundu Carme skoro je nemoguće izgubiti, svu štetu koju zadobijete popravljate jednostavnim pritiskom tipke, a ukoliko vam se vozilo potpuno uništi, automatski vam se naplaćuje popravak i vozite dalje. Svaki vas popravak naravno košta bodova, no odlazak u minus je dozvoljen. Trik je u tome da ako završite u minusu, ne napredujete na sljedeći event. U prijevodu to znači da će iskusniji igrači brže napredovati od neiskusnih.

Cijeli sustav prilično je zanimljiv zato jer je lako razumljiv, u pozadini nema skrivenih tablica i formula koje vas ocjenjuju, već će vam nakon svake radnje biti jasno je li to bio dobar potez ili ne. Nije sve u brzoj vožnji i razbijanju protivnika, već se od vas traži da pažljivo balansirate istraživanje i skupljanje bodova, odlučivanje koliko bodova treba ulagati prema pobjedi i popravcima a koliko ostaviti u džepu. Iako je taj pristup igri na prvi pogled malo čudan, barem za ovaj žanr, u karijeri to sve još kol’ko-tol’ko funkcionira. U multiplayeru doduše, i slobodnoj vožnji, gdje se ne napreduje, stvari malo gube smisao. Na svu sreću u multiplayeru nije dozvoljen odlazak u minus, on zato nažalost ima drugih problema, ali o multiplayeru ćemo malo kasnije.

Ukoliko ste u potrazi izazova, svakako podignite težinu. Tu su mi ubrzo nastali problemi, i to veliki. Protivnici se odjednom opamete, postanu ne samo agresivniji, već i spretniji. Nisu mi ostavljali ni trenutka da dođem k sebi, od mene su radili paštetu dok sam ja pokušavao naići na nešto, bilo što, da mi pomogne skinut barem jednog ogorčalog barbara s haube. Nije mi preostalo ništa drugo nego jednostavno popravljati vozilo, na kraju sam naravno, uz pomoć neograničenih popravaka, uspio pobijediti ali ne bez peteroznamenkastog minusa. Shvatiti ćete da borbi morate ozbiljno pristupiti i pažljivo planirati i odlučivati svaki svoj pokret tijekom vožnje.

No na kojoj god vi težini izaberete igrati, poanta tu nije da se staze jednostavno pređu. Carmageddon želi da se pri tome malo i zadržite, da istražujete i vidite koliko zapravo stvari mogu postati sulude. Skupljanjem kantica razbacanih po nivou aktivirate raznorazne efekte i moći, poput prenapuhanih guma ili fliper-moda, a igra u potpunosti postaje šašava ukoliko uspijete zaredati nekoliko takvih. Zabava tijekom igre dolaziti će u sporadičnim dijelovima, te će često ovisiti upravo o tim kanticama. Neke će vam pomagati, ali većina će vas ometati, na vama je da se snađete i napravite najbolje od svake situacije u kojoj se nađete.


Sustav uništavanja vozila u najmanju je ruku impresivan, do mjere da možete vidjeti kako svaki pojedini centimetar vašeg vozila otpada ili pati nepoželjne deformacije. No tu dolazimo do većeg problema, framerate vrluda da glava zaboli. Carmageddon: Reincarnation je nevjerojatno gladna zvijer koja će vam pojesti sve računalne resurse kojima raspolažete.

Ukoliko vam se na ekranu nalazi nekoliko vozila, bez obzira u kakvom stanju bila, ili naletite na malo veću skupinu hodajućih poena raspršenu po širokoj livadi, sa sigurnošću možete očekivati drastičan pad performansi. Čak i da vaša mašina prolazi preporučane zahtjeve, vjerojatno biste trebali smanjiti pokoji detalj poput sjena ili rezolucije ukoliko želite imati barem donekle stabilno iskustvo. Možemo se samo nadati da će se ovaj problem u skoroj budućnosti popraviti pokojom zakrpom.

U trenutku pisanju ove recenzije, zainteresiranost za multiplayer akciju bila je relativno skromna. Često nisam uopće mogao mogao naći druge igrače, a kada sam na njih naletio dobio bih grešku pri spajanju jer se pridružiti ne možete ukoliko je vožnja već krenula. Kreiranjem svojeg lobbya vrijeme sam provodio čekajući da mi se netko uključi, a to je uglavnom završavalo odustajanjem iz silne dosade. Partija u koju sam uspio ući bila je standardna utrka, barem je trebala biti, no ostali igrači to izgleda nisu razumjeli. Dok sam se ja uglavnom držao ceste, jer se u tom slučaju pobijedit moglo samo tako, ostatak ekipe besciljno je lutao uokolo. Rijetko sam na njih naletavao, tu i tamo bi me u prolazu pokušali nekako zaustaviti, no svi njihovi pokušaji da mi ogorčaju život riješili bi se recovery tipkom koja me jednostavno vraća nazad na cestu. Ceste su bile prazne, činilo mi se da vozim solo, i bilo je dosadno. Odlučio sam se napraviti svoju igru s mojim pravilima i čekati.

U prosjeku sam čekao jedno 15-ak minuta da mi se ekipa pridruži, kako bi odigrali rundu u trajanju od 5 minuta, da bi oni nakon toga onda otišli, ostavivši me da ja opet čekam. Još veća žalost u cijeloj ovoj priči je manjak poštenog napredovanja u multiplayeru, čime igra baš i ne potiče želju za pobjedom.


Multiplayer nije vidio puno napretka od kasnih devedesetih. Nema matchmakinga, experience barova, osobnih rankova, ili bilo čega drugoga od neke značajnosti za otključati pobjedama, tu su samo alternativne boje vozila. A kad ispunite uvjete za novu boju, igra vam neće reći što ste otključali, već će vam samo javit kako ste nešto obavili i pustiti će vas da sami otiđete kopat po svakom vozilu. Te ćete boje ionako rijetko iskoristiti ili vidjeti u akciji, uglavnom zato jer su ružnije od klasičnih, pa dolazi osjećaj da u multiplayeru tratite vrijeme.

Aute, staze i gamemodove otključavate napredovanjem u karijeri, a puni potencijal multiplayera moći ćete vidjeti tek nakon što sve otključate. No čak i sa svime na raspolaganju, multiplayer daje dojam da je tu reda radi, umjesto da je glavna atrakcija kojoj ćete se svakim danom rado vraćati.

Da stvar bude još gora, u multiplayeru su u potpunosti odsutni pješaci, kravice i ovčice, ostavljajući staze praznima i tihima. Koliko god pokušavao, nekakvo posebno zadovoljstvo iz online multiplayera nisam uspio izvući, no vidim kako bi Carmageddon: Reincarnation mogao biti dobar izvor smijehova pri LAN okupljanju gdje bi mogao past i koji turnir, možda čak i solidna online zezancija ukoliko ste u stanju imati pet frendova sličnih ukusa.

Nakon 15 godina odsutnosti serijala, dobar uspjeh na Kickstarteru i tri godine izrade, napuhana očekivanja bila su neizbježna za Carmageddon: Reincarnation. Iako nije baš posve pun pogodak, cijeli paket zapravo i nije toliko strašno loš kako se možda nekima čini – sama srž igre onakva je kakvu smo htjeli, karijera je solidno osmišljena i sastoji se od 50-ak evenata, a ima tu i dosta različitih vozila i staza za otključati, skrivenih collectablesa da vas potaknu na istraživanje i achievementa koje bi mogli tjednima naganjat, to nije igra koju ćete u jednom vikendu ispeglat.

Multiplayer doduše, iako funkcionira, nema previše aktivnih igrača i ne nudi baš odlično iskustvo. Na kraju, ovo je jedna od onih igara koja vas ostavi da se pitate – što bi bilo, kad bi bilo?

Hoće li Carmageddon: Reincarnation proći kroz cilj vozeći po krvi i ulju ili će ostati kao smrskana olupina?

69 Naša ocjena
  • dobra stara Carma
  • detaljna destrukcija
  • sloboda
  • novi modovi
  • optimizacija
  • plitak i nepotpun multiplayer zahtjeva strpljenja

Gregor Stojev

Kad nema mačku na glavi, sa zadovoljstvom se prepušta atmosferičnim hororcima. Lokalni nostalgičar koji žive mrtvace vidi kao slatkiše, voli akcijske pustolovine i poneku mozgalicu dok pokušava zaobići sve stvari PvP.

Komentari (4)

  • domba333

    04.06.2015 - 15:35

    Carmageddon II: Carpocalypse Now sam obozavao a ovo sam jedva pogledao do kraja. Gledam a zivciram se…

    • Ementaler

      @domba333, 04.06.2015 - 17:34

      Pogledao? Aha, misliš na video komentar, jel?

    • Doomguard

      @domba333, 05.06.2015 - 07:48

      Carpocalypse je također imao svojih problema, iako je Reincarnation baziran na prvom, zanemarivši high-end optimizaciju rekao bih da su si tu negdje jednaki. Nemoj cijelu igru uspoređivat sa jednim let's playom, ako ti se svidjela dvojka nevidim razloga zašto ti se i Reincarnation nebi, uostalom Igor je mislio da igra Death Race a zapravo je igrao Classic Carmu u kojem je ignorirao protivnike (citaj zabavu). Sry Igore 😛

  • Doomguard

    10.06.2015 - 18:41

    Slučajno naletih na ovo na službenoj stranici "Some anti-virus programs can cause problems with the game’s load times and frame rate." Dok ne poprave patchem probajte ugasit av softver koji imate.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?