Ako ste Hell is Us popratili tek površno, prije ili nakon izlaska, lako je razumjeti zašto bi ga netko brzinski otpisao kao još jedan soulslike. Tržište je već prezasićeno igrama koje pokušavaju emulirati taj predložak uz tek minimalne izmjene, dovoljne da kažu kako donose nešto “novo”. No, ako to već niste negdje pročitali, dopustite meni da vas usmjerim na pravi put: Hell is Us s tim podžanrom nema gotovo nikakve veze. Takva usporedba bila bi otprilike jednako smisleno kao stavljati NBA i FC u isti koš samo zato što su obje sportske igre. Hell is Us je neka druga zvjerka – igra koja mi se vraćala u mislima i kad nisam bio za ekranom, što dovoljno govori o dojmu koji ostavlja.

Misterij na kvadrat, i kubik

Radnja igre je uokvirena narativnim mehanizmom u kojem protagonist, zatočen i pod istragom, naknadno prepričava događaje igre svojim ispitivačima. Intriga počinje već tu jer ga ispituje lik koji definitivno ne izgleda kako izgleda jer je pojeo previše kanti KFC piletine nego jer uopće nije ljudsko biće.

U središtu priče je Remi, čovjek koji je cijeli život pokušavao pronaći put natrag u Hadeu – rodnu zemlju iz koje su ga roditelji kao dijete prokrijumčarili kako bi ga spasili od još jednog u nizu beskrajnih sukoba. Sukoba zbog kojih je država već dugo pod brutalnom karantenom, pa je povratak sam po sebi bio gotovo nemoguća misija. No kada mu to napokon uspije, dočekuje ga prizor države na rubu samouništenja: novi vjerski građanski rat guta gradove i ljude, a sve dodatno komplicira pojava čudnovatih stvorenja otpornih na svako uobičajeno oružje.

Hadea je država usred vjerskog građanskog rata začinjenog bizarnim nadnaravnim pojavama.

Remi nedugo nakon toga nailazi na misterioznog ratnika s jedinim oružjem koje tim stvorenjima može nauditi. Taj susret postaje ulaznica u mrežu intriga i sukoba, dok Remi očajnički pokušava pronaći tragove o sudbini svojih roditelja.

Priča se tako pretvara u misterij unutar misterija unutar misterija, pa ako volite takvu vrstu strukture onda vas Hell is Us neće razočarati. Čak i ako vas natprirodni elementi ne privuku, teško je ostati ravnodušan prema prizorima brutalnog rata, raspada društva i nacije koja se guši u predrasudama i mržnji zbog trivijalnih razloga. Pogotovo jer sve skupa djeluje neugodno blisko svijetu u kojem i sami živimo. Materijala za uranjanje ima napretek, a igra se pritom uspješno igra ravnotežom između otkrivenog i skrivenog. Misteriji koji ostaju otvoreni daju prostor za vlastitu interpretaciju, dok se većina razotkriva na način koji priču čini jasnom i zadovoljavajućom.

Osim natprirodnog misterija, priču nosi i upečatljiv prikaz užasa rata.

Tempo igre ipak nije bez mana. Stvari krenu dosta snažno, osjetno uspore u sredini, pred kraj se ponovno zahuktaju, a onda finale dođe naglo, gotovo kao da iz vedra neba udarite glavom u zid. Cijeloj stvari ne pomaže ni očita opsjednutost time da se ostavi prostor za nastavak, što donekle umanjuje narativni učinak svega kroz što prolazite u ovoj igri.

No GPS, no problem

Ono što značajno oblikuje način na koji priči pristupate jest igrina čvrsta odluka da vas nikada ne vodi za ruku. Osim zgodnog kompasa, ovdje nema karte, indikatora, niti ikonica koje bi vam nacrtale kamo trebate ići ili što točno napraviti. Na raspolaganju imate tek grubu ideju i poneki zapis (čitaj: hint) u dnevniku informacija. A kako Hell is Us nije isprazna (soulslike, hehe) igra gdje ćete naići na tek jednog lika, pozitivna posljedica toga je da razgovori s likovima zvuče manje “gamificirano” i daleko prirodnije. Ljudi koje srećete predstavljaju se kao stvarne osobe: kažu vam tko su, zašto su tu i tek onda opisuju gdje se nešto nalazi – ako vas uopće šalju na određeno mjesto.

Igra je strukturirana s više odvojenih lokacija po kojima možete slobodno lutati, a između kojih se brzo prebacujete. Iako glavna priča ima relativno linearnu progresiju u smislu redoslijeda prolaska kroz te lokacije, nedostatak jasnih pokazatelja znači da ćete u pokušajima da napredujete ili riješite sve zagonetke vrlo često skakati s jedne lokacije na drugu.

Svijet igre toliko je zanimljiv da vas vuče na istraživanje, s mapom ili bez nje.

Možda zvuči neobično da u svijetu gdje vas neprestano prati dron i gdje ste okruženi naprednom tehnologijom nitko nije smislio najobičniju mapu, no to u praksi uopće ne smeta. Ima tu besciljnog lutanja, ali je u pravilu svaka lokacija dovoljno upečatljiva i kompaktna da se vrlo brzo usidri u vašoj memoriji. Istina, na prvi pogled djeluje kao da se svaka staza račva na tri nove, ali većina tih puteljaka ostaje zaključana sve dok negdje drugdje ne pronađete predmet, informaciju ili misiju koja otključava daljnji prolaz.

Taj pristup u početku izaziva strah da biste mogli propustiti nešto važno, ali vrlo brzo shvatite da igra zapravo pažljivo kontrolira ritam i širenje prostora. Lokacije se otvaraju postupno, taman dovoljno brzo da vas nagrade znatiželjom – pod uvjetom, naravno, da obraćate pažnju i na ono što vidite i na ono što čujete.

Često nema indikatora da ste dobili neku misiju jer one prirodno proizlaze iz interakcija s NPC likovima.

Naravno da je moguće propustiti ponešto – najviše kada je riječ o sporednim misijama. Osim glavne radnje, igra nudi i sporedne zadatke koje naziva good deeds. One su često vremenski osjetljive: napredujete li prebrzo kroz priču ili prerano napustite neku lokaciju, opcija da ih završite jednostavno nestaje.

Još zanimljivije, igra vas većinom uopće ni ne obavijesti da ste uzeli novi zadatak. Kada sretnete lika i on vam ispriča nekoliko rečenica, to se često ne bilježi nigdje. Dobijete tek nekoliko informacija i ostaje na vama hoćete li prepoznati da vas je upravo zadužio ili ćete tek kasnije povezati točke, kad naletite na predmet koji je spomenuo. Ako se uopće sjetite da imate što za povezati.

Igra vas ni u jednom trenutku ne tretira kao budalu, već od vas traži da se investirate u njezin svijet, što dolazi sasvim prirodno, s obzirom na intrigu i odlično realiziranu atmosferu. Hell is Us je upravo jedna od onih igara u kojima je gušt zavaliti se u stolac i prepustiti se, jer njezin vas svijet polako, ali sigurno proguta do posljednje misli.

Indiana Remi i hram zagonetki

U istraživanju i lutanju kroz Hell is Us uglavnom se nameću dvije glavne aktivnosti: rješavanje zagonetki i borba. Iako je velik dio zagonetki opcionalan, poveći broj njih vezan je uz samu progresiju glavnih misija. Mehanički nisu pretjerano zahtjevne, a većina je osmišljena dovoljno dobro da traži naprezanje moždanih vijuga, ali rijetko kada do te mjere da vas frustrira. U početku treba malo vremena da se uhodate i uhvatite igrinu vibru, no kasnije njihovo rješavanje postaje prirodno poput disanja.

Radi se uglavnom o klasičnim stvarima poput pomicanja kipova, upisivanja kombinacija znakova ili brojeva na drevnim mehanizmima, gdje tragove pronalazite u okolišu ili kroz razgovore s ključnim likovima. Kada nisu direktno vezane uz napredak, zagonetke najčešće proširuju vaše razumijevanje svijeta igre, a nerijetko vas nagrade i vrijednim predmetima za nadogradnje.

Zagonetke su dizajnirane da vas potaknu na razmišljanje, ali ne i da vas iznerviraju.

Svakako savjetujem da odolite iskušenju i ne posegnete odmah za brojnim vodičima na internetu. Ne zato što bi vas to činilo manje sposobnima, nego zato što zagonetke zaista nisu teške, a osjećaj kada sami dođete do rješenja vrijedi uloženog truda. Naravno da ima i iscrpljujućih trenutaka gdje je nagrada za uspješno riješenu zagonetku nova zagonetka i to su rijetki trenuci u kojima sam i sam posegnuo za brzim rješenjem, čisto da ne narušim inače dobro pogođen tempo igre.

Što se tiče borbe, Hell is Us nudi tri razine težine, ali vam dopušta i da svaku dodatno prilagodite – od količine štete koju primate, preko agresivnosti neprijatelja i njihove izdržljivosti, pa sve do toga hoće li se ponovno pojavljivati nakon korištenja checkpointa. Mehanički, na raspolaganju imate osnovni combo napad, blokiranje, pariranje i izbjegavanje, uz ponešto specijalnih sposobnosti vezanih uz oružje i dron koji vas prati kroz cijelu igru.

Borbi nedostaje i mehaničke dubine i raznovrsnosti da bi ostala zanimljiva kroz cijelo trajanje igre.

Glavnina progresije vezana je uz pronalazak i širenje arsenala specijalnih sposobnosti te skupljanje materijala za nadogradnje oružja i opreme. Na papiru zvuči sasvim solidno, no u praksi igra pati od bolno siromašne raznovrsnosti oružja i neprijatelja. Vrlo je izgledno da ćete već u prvih pet sati igre isprobati sve četiri vrste oružja i susresti se s tek četiri do pet tipova neprijatelja što je porazno za naslov koji traje 25-30 sati.

Dobro, proširit će vam se arsenal u smislu specijalnih napada, ali pola njih nikada nećete ni koristiti jer su neprijateljski napadi krajnje simplistički, a razmaci za izbjegavanje ili pariranje toliko velikodušni da sam znao kositi horde protivnika bez da izgubim trunku zdravlja. Povrh toga, tu je i mehanika vraćanja dijela izgubljenog zdravlja, uz klasične predmete za liječenje što sve zajedno stvara nevjerojatno visok prag tolerancije na pogreške. Ukratko, ako dolazite iz bilo kakve soulslike igre očekujući izazov, Hell is Us će vam djelovati kao šetnja kroz park.

Atmosfera za doručak

Već sam spomenuo da je atmosfera u Hell is Us izvanredna, a glavni razlog za to leži u odlično realiziranom svijetu. Igra ne samo da odaje dojam stvarnog mjesta, već za svoj budžet izgleda izvrsno. Kombinacija prepoznatljivog vizualnog identiteta, solidnih tekstura i izvrsnog osvjetljenja daje joj poseban šarm i uvjerljivost.

Naravno, korištenje Unreal Enginea 5 povlači i svoje standardne mušice. Tu su povremena mikro zamuckivanja u gušćim scenama i padovi performansi kada se pojavi određena vrsta protivnika čiji napadi doslovno eksplodiraju čestičnim efektima. Osim toga, riječ je o relativno zahtjevnom naslovu ako ciljate na više grafičke postavke, no stabilnih 60 fps-a i dalje je ostvarivo na širokom spektru konfiguracija zahvaljujući bogatom setu grafičkih opcija.

Zvuk u igri je jednako važan dio cijelog iskustva te značajno doprinosi atmosferi. Više je tu naglasak na pažljivo odrađenim zvukovima okoliša nego na glazbi, jer je sama podloga vrlo minimalistička. No, upravo to funkcionira u korist igre. Glasovna gluma je pak solidna i autentična, dodatno pridonoseći dojmu živog i uvjerljivog svijeta.

Pakleno, s guštom

Uvijek mi je drago kad igra uspije pogoditi pravi balans između onoga što u nju uložite i onoga što vam vrati. Hell is Us je baš takav slučaj. Za 50 eura dobijete iskustvo koje vas može držati oko tridesetak sati, ovisno o tome koliko pažljivo slušate i gledate što vam svijet govori.

Svakako stoji da igri fali raznovrsnosti i da borba nema snagu da nosi igru tog trajanja, ali činjenica da sam unatoč tome uživao ide u prilog koliko je dobro odrađen njen ostatak. Ako volite igre koje vas uvuku u atmosferu i svjetove u kojima se možete izgubiti bez da vas zatrpaju mapama punim ikonica, Hell is Us je jedna od onih u koje vrijedi uskočiti bez puno premišljanja.