HCL.HR

Lista odigranih igara 2019.

  • 6 Odgovora
  • 5679 Hitova
*

Cole

  • ******
  • 13453
    • CroSimRacing
Lista odigranih igara 2019.
« : 22. Prosinac, 2018., 12:43 »
Tema po uzoru na prošlogodišnju Listu odigranih igara.
Ovo je službena HCL tema/dnevnik igranja i dopušten je jedan post po useru, bilo kakvo komentiranje vezano za ovaj topik, obavljat ćete ovdje.
_________________________________________________________

# svaki user rezervira po jedan post u temi i nadopunjuje listu pređenih igara.
# igre nemorate prijeć uzduž i poprijeko ili do kraja.
# bitno je ostaviti kratki dojam u najviše dvije tri rečenice, te dat adekvatnu ocjenu.
# slobodno možete uz svu svoju subjektivnost dozirat i malo objektivnosti u vašem ocjenjivanju pojedine igre.
# bitno je označit platformu na kojoj igrate igre, kao što je također poželjno da označite što ste zadnje igrali.
# budite kreativni.


________________________________________________________



The Last of Us - [95/100] - [18:25] - Joel i Ellie su jedna posebna priča. Joel ne priča o sebi, svojoj prošlosti, nema emocije, pun je cinizma i trudi se odbiti bilo kakvo emocionalno vezivanje zbog straha i traume koju je proživio na početku igre. Dan danas me fascinira koliko je savršeno priča prezentirana i koliko su njeni aspekti duboko ukorjenjeni u kompleksno razrađenu fabulu. Joel je takav kakav je, jer sigurno nebi preživio 20 godina u svim tim uvjetima da je malo popustio sa tog svog surovog puta. U drugom prelasku sam doživio emotivnije i dublje taj odnos koji iz nepovjerenja, arogantnosti i manjak empatije, postepeno napreduje i tu posebno mi se stvara povezivost s likovima. Na lijep, suptilan način igra u usputnim čavrljanjima između Joela i Ellie nam daje dubinu i stvara nevjerojatno "opipljivu" osobnost sa sjajno odrađenim dijalozima.

DiRT Rally 2.0 - [85/100] - [12:10] - Dok je Dirt Rally 2.0 vrhunski odrađen po pitanju konzola i audiovizualne prezentacije, moram priznati da sam ostao razočaran količinom sadržaja u samoj igri. Po izlasku je u ponudi dostupno samo šest lokacija za rally. Situaciju malo ublažava osam lokacija s licencom za World Rallycross Championship, no zapravo me više svrbi jedna stvar. Doći će u DiRT Rally 2.0 tri dodatne lokacije, ali u sklopu „Deluxe Content“ dodatka koji košta 30 eura. Jedna od tih lokacija je i snježna Švedska, koja je realno trebala biti uključena u glavnu igru po cijeni od 60 eura. Kada pogledam kako igre poput Gran Turismo Sporta nude besplatna ažuriranja s hrpom automobila i staza, ovaj potez Codemastersa teško mi je opravdati. Ukratko, DiRT Rally 2.0 ima dobar start i dobre performanse, iako je ispod haube malo šupljikav. Odličan vozni model, prekrasnu prezentaciju i ugodne kontrole zasjenjuje tek nedovoljna količina sadržaja za igru koja košta 60 eura, odnosno traži 90 eura za količinu sadržaja koja bi bila optimalna. Kako god okrenete, DiRT Rally 2.0 u ponudi modernih rally igara trenutno nema poštenu konkurenciju.

Horizon Zero Dawn Complete Edition - [95/100] - [54:33] - Igra bila dosta dosadnjikava u prvih desetak sati dok nisam pohvatao ozbiljnije questove, dobio bolje skillove. Jedini ozbiljni problem s igrom su mi bili dosadni side questovi koji nemaju veze s igrinom core pričom. Onog trenutka kad počnemo odmotaHZD je opće prihvaćena ekskluziva koje rijetko koga ostavila ravnodušnim, no činjenica jest da je igra poligon za hvatanje screenshota koji ostavljaju bez daha. Cauldronovi gdje su mašine napravljene su priča za sebe; jako kvalitetan kontrast svemu ostalom u igri. Sjećam se kao i kod prvog prelaska, da mi interes za igru skače za 100% gore čim upoznamo Sylensa. Inače jako volim tog glumca, ali tu je toliko savršeno pogođen u cast, da je to nevjerojatno. Savršen glas čovjek ima i kad ga čujem nekad random kroz focus baš mi izmami osmjeh na lice. Cijela priča oko njega i njegova uloga mi je baš jako dobra. Kako se priča odmotava, tako mi cijeli taj plot i sva pozadina sjeda na svoje mjesto.A igrinu Complete Edition verziju preporučam apsolutno svima; Frozen Wilds se mora odigrat.

Metal Gear Solid V: Phantom Pain  - [80/100] - [60:15] - Ground Zeroes je fenomenalna mala igretina koja me se dojmila uzduž i poprijeko i koliko god neznao o igri, loreu, likovima i settingu naslutila mi je da će Phantom Pain biti nešto nestvarno veliko i dobro! I onda sam odigrao cijelu igru kroz nekakvih 60 sati i shvatio i gađenje fanova i nevjericu svu kao i nelogičnosti koje su jako rijetke za bilo kakvu igru, a kamoli AAA naslov. Budući da sam stealth persona u gamingu po defaultu i obožavam ga, imam tu samo riječi hvale. Likovi su mi odlični, zanimljivi, dobra priča, vrhunski gameplay, atmosfera, grafički prikaz, voice overi koji su uz glazbenu podlogu fantastični i onda dođeš na rub stijene i stijena pukne. Neznam, kada sam više bio zbunjen, razočaran i imao gorak okus nakon toliko toga dobroga. Znam svima je jasno, da igra nije završena i da je sve oko toga već rečeno i raspravljeno. Samo mi nije jasno zašto staviš u igri zadnja misija i sve ostalo su bonusi i gluposti za usavršavanje i ganjanje platine ili 100% kompletiranosti. Do te zadnje misije igra mi je super, a da kasnije nisam ni znao što se dešava, a htio ignorirat internet i forumske rasprave oko igre, pa sam ganjao i te daljne misije i puknuo nakon 10-15 misija, shvativši da nešto ne valja proguglo sve i poludio šta sam uopće potrošio na takvo što desetak sati. Kiefer kao Snake odličan, likovi ostali također. Ima igra GRO pamtljivih trenutaka i zato ću možda još koji put i odigrati, no da je nedovršena, je i to debelo!

Battlefield V - [70/100] - [11:52] - Jedine kampanje u Battlefield serijalu koje priznam su BF3 i Bad Company 2, sve ostalo je bućkuriš bezidejnosti, neispoliranosti, nezanimljivosti i bug fest. BFV donosi četiri priče ispričane na dramatični način i sve popračeno maltene blockbusterskim animacijama. Priče su genijalne, likovi su genijalni i puni osobnosti i karaktera, pa sam se čak i jako ugodno iznenadio da sam se s 3/4 priče vrlo brzo povezao, tj. s likovim iste. Tirailleur mi je ujedno i najlošija priča ove kampanje, makar same misije s našim Deme Cisseom izgledaju nevjerojatno dobro. Sljedeća koja me se najmanje dojmila uz ovu našeg Damea jest The Last Tiger koji je također oku predivna vizualna poslastica. Vrhunski potez je što su narativno igre na materinjim jezicima protagonista. Nordlys i Under No Flag su meni osobno jedne od upečatljivijih FPS ratnih misija koje sam imao priliku igrati i jako mi je drago zbog njih da sam igri što se kampanje tiče dao šansu.

The Witcher - [73/100] - [46:34] - Ne sjećam se kada sam više prilika pružio nekoj igri nego li Witcheru; pardon The Witcheru. Teško je u 2019. godini se prisilit na igru koja gameplayom je toliko korozivna, zastarjela i nezgrapna kao The Witcher. Srećom igra ima toliko vrijednosti zbog kojih sam progutao svu zastarjelost, tromost i ružnoću gameplaya. Kamera me isto znala posebno izbaciti iz takta. No atmosfera je ta koja me nosila kroz cijelu igru da je ipak završim. U zadnjem pokušaju uspio sam odigrati preko 20 sati u tjedan dana da bih završio igru nakon 46 i pol sati. Ima dosta djelova, tj. lokacija gdje me malo igra smorila, al opet i s nekim lokacijama oduševila. Dobra mi je priča, likovi, dosta dobro je sve to razgranato i postavljeni su odlični temelji za serijal. Odlučio sam biti na strani Scoia'taela. Iz današnje perspektive dajem igri sedamdesettri, da sam je prešao u ono vrijeme prije 12 godina, sigurno bi bilo devedeset. No jako zastarjela igra gameplayom.

Middle-earth: Shadow of Mordor - [85/100] - [28:14] - Mračna surova atmosfera Middle-eartha, fantastičan nemesis sustav i dobro dizajnirane side misije, kojih stvarno ima podosta. Počistio sam manje više oba dvije mape do temelja, tako da sam u cijelu igru utukao lijepih skoro 28 sati. Jedino što mi se nije dalo čistit do kraja igre jesu ove outcast rescue missions koje su stvarno sve na isti kalup gotovo i izgubio sam volju još kakvih sat vremena posvetiti tome. Zato sam sve ostale side misije pozavršavao i jako mi se sviđalo grindanje u ovoj igri, napucavanje skillova, kao i runesa. Lajkam jako i one artifakte te ithildinove. Borba je fantastična i pravi užitak je bio kombinirat sve poteze, skillove, sve mogućnosti regrutiranja itd. Stealth je isto full dobro odrađen i jako olakša neke situacije. Prešao sam i DLC kampanje Bright Lord i Lord of the Hunt. Odlične su mi bile i lajkam što su dosta drugačije od ostatka igre. Super su mi bile dionice s Caragorima i ono njihovo penjanje je također odlično napravljeno. Jako sam zadovoljan igrom i baš sam ju htio cijelu kompletirati. Možda jednom dovršim do 100% sa svim challengima, no sumnjam. Solidna priča, koja je na početku jako dobro počela, imali i zanimljiv razvoj i svidjelo mi se to na kraju kako se sve razvilo, ali zadnja boss borba me je full razočarala, jer je cijela igra u borbi fenomenalna i onda sam na kraju očekivao puno više i tu je malo gorak okus u ustima ostao.

Days Gone - [92/100] - [67:13] - Likovi definitivno NOSE ovu igru. Prošlo je gotovo mjesec dana od moje platine i ja se još uvijek jako dobro sjećam svih likova, svi su mi se urezali u sjećanje i to je nešto što najviše opravdava hvalospijeve na tu temu. Nisu me se svi likovi dotakli, bilo je i onih koji su mi čak i smetali u cijeloj priči, tu mislim na vođe početna dva kampa kod kojih dobivamo misije i zadatke Ada Tucker i Mark Copeland oni su mi stvarno bili užasno loše karakterno napisani i stvarno nisam volio surađivat u igri s njima. Svi ostali su čista desetka. Jako puno slojeva imaju sporedni likovi i kod mnogih na prvu ne otkrijemo njihovo pravo lice. Po pitanju razrade priče od uvoda, zapleta pa sve do raspleta nema tu puno previše filozofije, Days Gone je odlično putovanje prekrasnim Orgenom koji je ispunjen sa jako puno dobrog sadržaja. Oduševljen sam gameplayom u svim smjerovima. Od kretanja lika, stealth dionica koje su stvarno jako dobro napravljene, čišćenja kampova, borbe s hordama koje su fantastično iskustvo kada uđeš u ritam i skupiš malo iskustva. Ima tu jako puno segmenata u igri koji su u koheziji i koji su me držali prikovanim uz konzolu i monitor da cijelu igru prođem u jednom dahu. Filter igre s Ripperima mi je bio pun pogodak i mislim da me se tada igra i najviše dojmila, momenat kada sam stvarno nakon svega toga dobrog, stao i rekao WOW. Općenito fizika u igri je na jednoj visokoj zavidnoj skali, a tako je i s motorom. Drugačije ponašanje motora u odnosu na podlogu, vremenske uvjete. Svaku sekundu provedenu na motoru u igri sam uživao i ova igra je pravi primjer kako se to radi. Poveži sve važne igrine elemente koji prodaju igru u jednu cijelinu. Za to i priču Deacon Lee St. Johna moj duboki naklon, aplaus i zadovoljstvo.

Gears of War 4 - [90/100] - [10:15] - Wow! Malo sam pod dojmom! Drugi put ove godine me igra totalno iznenadila, ali totalno. Prvo mi je Days Gone zaljepio šamarčinu, nakon što sam ga smatrao osrednjom igrom, a onda su mi to isto ponovili i četvrti Gearsi. Jedinicu sam krenuo igrat prije deset godina valjda na PC-u i nije me primila nakon nekakvih dva sata i onda sam odustao od serijala, čak sam ga i hejtao malo. Ova četvorka ima takvu dušu, sjajne gameplay elemente i na kraju krajeva super likove i dobru priču. Napucavanje i hit detekcija iako je sočna i jako dobra, još joj malo fali da to bude vrhunsko onako mesnato uvjerljivo. Nikad nisam vidio igru koja ima toliku količinu set piecova i koji su tako dobro izvedeni. Općenito bih jako pohvalio težinu likova, vibracije odnosno povratne informacije u kontroler; bilo prilikom pucanja, bilo prilikom podrhtavanja tla, uragana i sličnih stvari kojima igra odiše. Mehanika kretanja i covera je super izvedena, kao što rekoh osjeti se uvijek težina lika i sve je tako fino zaokruženo. Level design mi je svakim levelom bio impresivan i zanimljiv i uz kul likove te zanimljivu priču koja je zapravo vrlo jednostavna, igra me cijelo vrijeme vukla napred. Igra me u drugom ACT-u kupila, da bih pred kraj četvrtog ACT-a već bio totalno u GOW điru. Trajnost igre mi je taman, makar nebi se bunio ni da je koji chapter kraće trajala, čisto jer mi je bilo par chaptera koji su mi bili meh ili čisto da se igra produlji. Al definitivno je pamtljiva što je najvažnije što dosta govori o njoj.

Metro Exodus - [100/100] - [40:05] - Obožavam METRO igre i poslje zadnje sam mislio da jako teško mogu nadmašiti Last Light, no ispada da je Exodus sa pritupom ka polu open world igri riskantan, ali jako hrabar potez. I dalje mi ne odgovara što nam developer servira da smo mi Artyom i da zato nemamo glas dok igramo. Puno ljepše i imerzivnije je kada čujemo lika s kojim upravljamo. Čak u DLC-u ove igre naš protagonist priča. Uz neke sitne tehničke probleme jako malo stvari u ovoj igri bi stavio pod minus. Danas sam drugi put prešao igru, što nije bilo u planu, no s XBOX Game Pass-om sam dobio patchiranu igru; jer je prije ažuriranja igra s zvučne strane bila popriličan drlog. Šta reć za ovo putovanje u Exodusu? Nikad nijedan FPS nije na ovaj način pristupio priči kretanju kroz lokacije. Kao što spomenuh, poprilično rizična odluka, no očito su bili sigurni u sebe i da će to proći dosta dobro kod fanova. To korištenje svega i svačega u toku gameplaya ma savršenstvo. U drugom igranju mi je još bolje sjela igra; čak sam i nešto duže igrao u drugom prelasku. 40 sati mi je trebalo za drugi prijelaz, jer sam još više istraživao nego li prvi put. Čak i neke misije prešao na totalno drugačiji način, što mi je fenomenalno iskustvo. Igra ima toliko lokacija koje su sa jako velikom pažnjom i strašću dizajnirane. A zadnja dionica igre je remek djelo igraće industrije. Kada developer odluči priuštit igraču kraj, odnosno setting igre kakav do tada nije viđen u serijalu. Po mome skromnom mišljenju ovo je najbolji FPS koji sam ikada igrao, a subjektivno čista devetka rekao bih. Iako joj dajem maksimalnu ocjenu, jer je to jebeni METRO EXODUS, da su bar imali resursa da plate bolje glumce što se tiče voice overa.



________________________________________________________

ZADNJE PREĐENO:  ----
TRENUTNO SE IGRA:  ----
_________________________________________________________
2011. | 2012. | 2013.  | 2014.  | 2015.  | 2016. |2017. | 2018.
U naslovu igre je linku u kojem se nalazi konkretniji dojam od ovog sažetog.
« Zadnja izmjena: 21. Listopad, 2019., 21:34 Cole »

Odg: Lista odigranih igara 2019.
« Odgovori #1 : 22. Prosinac, 2018., 12:58 »
Platforma: PC

The Witcher 3: Wild Hunt (96/100)
Igra koja vas lako uvuče u svoj svijet koji je ispunjen svakojakim zgodama i za koju ni zagriženi ljubitelji mp igara ne mogu reći da ih nije ostavila bez daha.
Nakon mog prvog prelaska koji je bio prije cca 3 godine sam se odlučio na new game+ na death march težini (najveća moguća). U tom slučaju vam ostaje sva moguća oprema iz prijašnjeg prelaska.
Predivno je dizajniran svijet. Okoliš, likovi, lišće koje leluja na vjetru. Atmosfera u igri je zapanjujuća. Kad prolazite kroz mjesta možete čuti razne uvrede. Također valja spomenuti muziku koja daje jednu dodatnu dozu opuštanja i ljuljuškanja. Muzika se izmjenjuje prema vašem položaju u igri.
Ono što se prvo može primijetiti čim se ozbiljnije počne igrati jest količina sadržaja koja je prisutna. Prilikom pogleda na kartu možete vidjeti koliko je svijet zaista ogroman. Pored main questa su tu još side questovi, witcher contracti, zatim razne lokacije sa upitnicima gdje možete otkrivati izgubljena blaga, uništavati monster nestove i slično. Za razliku od drugih igara open world koncepta, ovdje side questove ne bi smjeli nikako propustiti. Ne radi se tu o fillerima tipa da idete od lokacije A do lokacije B i nešto prevozite-donosite. Side questovi su kvalitetno dizajnirani i možete naletiti na zanimljive priče koje vas svojom ludošču mogu čak pošteno nasmijati. Za mene su side questovi među najjačim adutima koje igra nudi.
Bez obzira bili vi igrač koji se želite samo posvetiti main questu ili želite sve istražiti, oduzeti će vam poprilično puno vremena, odnosno sati igranja. Možda u nekim trenucima uspije izazvati i emociju na vašim licima, poneku suzu, ljutnju, smijeh ili plač radi neke olako donesene odluke. Vrijedi spomenuti da kako se igra bliži svoj kraju da odluke bivaju od presudne važnosti koje utječu na cijeli tijek radnje, mada zapravo kroz cijelu igru imate odluke koje utječu na svijet oko vas.
Gameplay je sasvim uredno odrađen, ali nije na razini nekih drugih aspekata koji se nudi. Neprijatelji se mogu lako predvidjeti jer često imaju napade koje je lako pročitati. Nisu raznovrsni. Jedini kakav takav izazov mogu donijeti grupe neprijatelja koje vas okruže. Kontrole i načini istraživanja su dosta dobro odrađene. Napitci su od popriličnog značaja ako igrate na deatch march, a isto tako vrijedi pročitati bestionary i vidjeti kako se najbolje boriti protiv određenog čudovišta.
Za mene je Witcher blizu onom savršenstvu koje je nepravedno uopće tražiti i pružio mi je hrpu nezaboravnog iskustva. Tražiti mane je kao tražiti dlaku u jajetu, ali ne mogu reći da ih nije bilo. Prvenstveno je loot sistem trebao biti bolje razrađen. Na svakom koraku možete skupiti mačeve, armor, hranu i druge potrepštine. Na taj način možete lako doći do novca. Isto tako imate situacije da kroz neki quest kao nagradu možete dobiti neki mač koji je u nekoj obitelji već 5 generacija. Vi ga pogledate, smjestite u inventory, nasmijete se i zaboravite ubrzo na njega. Time se posve gubi značaj takve nagrade. Ista stvar vrijedi i kad je u pitanju pregovaranje oko cijene za vaše witcher usluge. Možete skupiti toliko novca da vam bude zapravo svejedno koliko ćete novca dobiti. Tvrdokornim igračima bi još mogla zasmetati težina igre. Čak ni na najvećoj mogućoj težini ova igra nije zaista baš jako teška. Treba posvetiti vremena da se prouče neprijatelji i biti strpljiv, ali oni koji uživaju u dugotrajnom nerviranju i muke oko prolazaka određenih dionica, ovdje neće naći na zadovoljštinu.
Witcher je štivo koje se ne bi smjelo propustiti jer vas može ugodno iznenaditi čak iako zapravo ne volite ovakav tip igara. Puno vremena je posvećeno na detalje i svatko može pronaći nešto u čemu će uživati.

For Honor (72/100)
Postoji trening, kampanje, multiplayer i još neke opcije, ali je očigledno da je ovo multiplayer igra. Single player je tu reda radi. Imaju 3 single player kampanje - knight, viking i samuraji. Odigrao sam samo knight pošto je ujedno knight moja odabrana frakcija. Priča, ako je se uopće može tako nazvati je bezlična. Kampanju ipak treba shvatiti kao samo svojevrsan dodatan trening za multiplayer.
Borbe su veoma dobro prikazane i kad uhvatite ritam su poprilično zabavne. Kontrola ima dosta i treba vremena dok se sve mehanike pohvataju. Pravi tajming, što kada pritisnuti i slično. Ima sasvim dobar broj klasa i mapa. Također možete dodatno uređivati svog lika i njegove oznake. Multiplayer dobro funkcionira i lako sam ušao u duel s drugim igračem. S tehničke strane nije bilo nikakvih problema. Uredno sve radi, a nisam naišao niti na neke bugove.
Ono što me razočaralo jest što ni u jednom trenutku nisam osjećao želju za dugotrajnim igranjem. Čak ni kad sam pohvatao malo fore se to nije dogodilo. Ovakav tip igre funkcionira za one koji traže borbu-makljažu. Koji se vole nadmudrivati s drugim igračima i koji će uživati u efektivno izvedenim potezima. Meni ipak fali nešto više da bi me zadržalo. Kvalitetnije izveden single player ili multiplayer koji bi se svodio i na prelazak određenih dionica.

Just Cause 3 (70/100)
Ono što se može primijetiti čim se krene igrati jest da ovdje nema neke prevelike priče, a to ni ne nastoji biti. Nema traženja neke dubokoumnosti, filozofije i da je pretvaranje nešto što nije. Bit je zabava i uništavanje-destrukcija svega što nam se nađe na putu. Priča je jako plitka. Ponekad se možete nasmijati nekim forama. Znate onaj osjećaj kad znate da je film trash, ali i dalje vam je super i zabavan. Takav osjećaj može ostaviti priča. Svijet je ogroman i velike kilometraže. Sve vam je na raspolaganju. Tijekom igre se steknu fast travel točke, a bavarium wingsuit (u sklopu DLCa i određene misije) vam omogućuju nesmetano putovanje. Bit igre je uništavati svega i svačega, zgrade, objekata, vozila.. Mogućnosti su skoro, pa neograničene. Objekti su označeni crvenom bojom, pa čim vidite da je nešto crvene boje znači da ga možete lako uništiti. Izbor vozila i oružja je jako zadovoljavajuć. Od bržih auta, sporijih, tenkova, kamiona, brodova, glisera, helikoptera. Kod oružja vrijedi ista stvar. Ponekad se stekne osjećaj kao da ste u nekom ludom akcijskom filmu.
 Nažalost ima i ponekih problema. Prvenstveno s učitavanjem igre. Praktički vas se forsira da cijelo vrijeme budete online radi leaderboardsa i čim izgubite internet konekciju vam krene izbacivati poruku. Srećom ovo se može riješiti sa blokiranjem igre u firewallu, ali prava je šteta da sama igra ne nudi opciju da konstantno igrate u offline modu i izbjegnete komplikacije. Zatim igra mi je nerijetko znala crashati i zamrznuti se. Trebalo mi je i malo vremena da se priviknem na model vožnje jer je nezgrapno određen. U određenim situacijama ćete morati voziti, ali većinu vremena ćete ipak koristiti wingsuit, graple hook i padobran.
Vrijedi još spomenuti da je ovo tip igre koji je dobar u malim dozama. Ako se samo njoj posvetite ili je igrate na duže staze može doći do zasićenja. Priča je tu reda radi, a sve ostalo se svodi na isto. Uništavanje i oslobađanje određenih regija. Misije su poprilično kratke i nema ih puno, a to možete specijalno uočiti ako prvo krenete sa oslobađanjem teritorija, a kasnije se posvetite misijama. Tu su još raznorazni challengi, tipa prolaženje kroz neke krugove sa wingsuitom, trke autima-brodovima i slično. Također DLCovi donose određenu vrijednost, ali se ne razlikuje toliko puno u odnosu na glavni dio igre. Zaista je šteta što igra nije razrađenija i bolja. Više kvalitetnog i raznolikog sadržaja, a ni bolja priča ne bi škodila. Svijet je lijep i ogroman, ali ostaje žal za neiskorištenim potencijalom.

Tales from the Borderlands (88/100)
Vrijedi naglasiti da nisam u potpunosti upoznat sa Borderlands igrama, ali unatoč tome nisam imao problema sa prilagodbom. Čim sam krenuo igrati sam se osjećao ugodno. Prvenstveno radi načina na koji nam je cijeli svijet predočen. Polako nas se uvodi u sve. Priča je zanimljiva i kvalitetno odrađena. Krcato je smiješnih dijaloga koji su izvedeni na originalan način. Likovi su osebujni. Kontrole su iste kao kod nekih prijašnjih Telltale igara. No, velika novost je što se upravlja sa 2 lika. Odluke koje se donose se čini da i dalje nemaju prevelikog značaja, ali možda za nijansu više nego prije.
Ima ukupno 5 epizoda, ali već sa prvom epizodom se vidi što nas otprilike čeka. Ono što valja spomenuti jest da igra od svog početka, pa do kraja drži svoju svježinu. U krucijalnim trenucima kad bi nas možda i mogla uhvatiti dosada se tada traži angažiranost tipa QTE kombinacije. Također je novost što postoji inventory koji praktički ničemu ne služi, a i skupljanje novca (loot) je uglavnom od kozmetičkog značaja.
Kako napredujete dalje kroz igru se može ostvariti povezanost s glavnim likovima. Muzika kojom počinju epizode je ugodna i daje dodatan smisao team - buddy - bro feelingu. Općenito većinu vremena vlada pozitivan osjećaj unatoč nekim teškim situacijama. Nema tu patetike jer humor izvlači stvar. Bilo mi je krivo kad sam završio zadnju epizodu i želio sam još što nije baš često. Ovo mi spada među boljim Telltale igrama, a stvorio se čak dodatan interes za Borderlands svijet.

Late Shift (80/100)
Dalo bi se raspravljat koliko je ovo zapravo igra. Riječ je interaktivnom filmu gdje ste vi ti koji donosite odluke. Ako ste čuli za Bandersnatch onda ćete shvatiti o radi. S obzirom da volim filmove sam pretpostavio da bi mi se moglo svidjeti, ali me dio oko odlučivanja zabrinjavao.
Igra je dovoljno zanimljiva da vas lako uvuče u svoj svijet. Nema pretjeranog kompliciranja i radnja se odvija brzo. Prilikom odluka se mora paziti da se na vrijeme pritisne željeni odabir jer vremena nema puno. Prilikom većine dijela igre ćete steći dojam da vaše odluke nisu od presudne važnosti što je zapravo i istina jer tek pri samom kraju su odluke od ključne važnosti. Postoji samo 1 pozitivan i ispravan završetak. S obzirom da ga nije lako postići iz prve ćete vjerojatno htjeti više puta odigrati. Igra ne traje dugo, mislim svega otprilike sat vremena. Problem je što ne postoji opcija da se neke scene preskoče. U redu bi bilo da tijekom prvog prelaska nema preskakanja, ali kod četvrtog ili petog prelaska to može postati naporno. Srećom da igra traje kratko, pa nije strašno.
Gluma mi je u dosta situacija prozirna i nije dovoljno uvjerljiva. Osobito facijalne ekspresije. S obzirom da ovo ipak nije visokobudžetni film se može lagano zanemariti. Priča mi se svidjela iako nije nešto inovativna, a i drago mi je što nije bilo pretjerane drame. Nadam se da će u budućnosti biti više ovakvih igara jer postoji potencijal.

Yakuza 0 (90/100)
Ako očekujete igru kao GTA, Sleeping Dogs ili nešto slično ćete se zavarati. To ona nije! Nudi mješavinu više različitih igara i žanrova, ali na sebi svojstven način. Smještena je u mali svijet koji je nakrcan aktivnostima. U vrijeme kad se sve češće pojavljuju open-world igre je ovdje napravljen drugačiji scenarij, Mali svijet gdje možete propješačiti od lokacije do lokacije, ali se i dalje zabavljati. Nema vožnje autom ili drugim prijevoznim sredstvom. Jedino što možete jest uzeti taxi koji će vam ponuditi par određenih lokacija. Upravljate sa dvojicom likova i vodite ih kroz njihovu priču. Fokus je na borbi i izvođenju raznoraznih poteza da biste premlatili neprijatelje i iz njih izbili novac. Kasnije novac možete iskoristiti za nadogradnju dodatnih poteza ili za kupnju hrane, predmeta i drugih stvarčica koje bi vam mogle koristiti. No, to nije sve što se nudi.
Priča je jako kvalitetno razrađena. Skoro kao da ste dio nekog filma. Možda u nekim trenutcima čak prorade emocije jer nije kliše i nije lako pogoditi slijed događanja. Humora također ne nedostaje, ali je sjajno balansiran. Nemate osjećaj da se s nekim stvarima pretjeruje. Ono što nekome može zasmetati jest voice acting jer nije svaki dijalog audio obrađen, pa igra obiluje sa puno teksta. Išlo se na uštedu, ali može smetati eventualno na početku dok se ne prilagodite. Grafika i izgled su sasvim korektno odrađeni, ali ne treba očekivati nešto revolucionarno jer fokus je na priči, sadržaju i aktivnostima. Uzevši u obzir priču i dodatne aktivnosti igranje vam može bez puno problema potrajati preko 50 sati.
Pored glavne priče imate substories (side questovi). Kad naiđete na njih ih je šteta propustiti jer nisu tipa skupljanja nekih gluposti. Dapače, zanimljivi su. Ponekad su smiješni, ponekad tužni, a ponekad su referenca na svakodnevni život. Postoje još razne mini igre kao što su karaoke, ples u disku, kuglanje i mnoge druge. Dodatnim aktivnostima se ne morate zamarati jer nakon prelaska igre sve možete nastaviti kroz premium adventure. U njega možete učitati zadnji save file i nastaviti dalje sa svim što se propustili, kao što su substories, ali će vam ostati sve što ste do tog trenutka izvršili. Ako budete radili konstantno 1 aktivnost može doći do zamora i repetitivnosti. Samim tim smatram da je najbolje kombinirati sve pomalo, te se opustiti i uživati u svemu onome što igra nudi.

Among the Sleep 80/100
Stavljeni ste u ulogu dvogodišnjeg djeteta i pužete, skupljate igračke, provodite vrijeme u dječjem krevetiću, koristite objekte oko sebe.. Zvuči dosadno? To je zapravo sami početak. Igra pored svega toga krije mračnu stranu. Noćne more u ulozi bebe. Svijet oko vas je velik i opasan, a vi ste mali i bespomoćni. Sama igra je poprilično kratka, ali ako ne idete na varijantu da što prije završite može sasvim ok potrajati.
Atmosfera, muzika, okolina, sve je to savršeno pogođeno. U određenim trenutcima može čak izazvati neugodnost. Doduše, savjetujem vam da pripazite prilikom podešavanja svjetline jer ima dosta mračnih dionica i možete se zagubiti. Kontrole su jednostavno postavljene i lako ćete se priviknuti, ali nisu baš idealne odnosno interakcija s objektima zna biti problematična. Recimo kad idete pomjeriti stolicu ili otvoriti ormarić se može dogoditi da ne dobijete željeni efekat. Također mi se dogodilo da sam morao izaći iz igre, a da mi se dio koji sam prešao nije spremio iako je pisalo da jest spremljeno.
Priča je jako dobro urađena i završetkom sam poprilično zadovoljan. Leveli su kreativno odrađeni i donose vid izazova u potrazi za rješenjem. Sve u svemu, inovativna igra koja pruža kratko, ali osvježavajuće iskustvo.

S.T.A.L.K.E.R.: Shadow of Chernobyl 75/100
Za prvi prelazak sam saznao da je najbolje odigrati što više moguće vanilla verziju uz što manje modifikacija. Samim tim sam stavio osnovne modove za ispravak bugova i za poboljšanje grafike. Atmosfera jest turobna i vjerno predočava doživljaj, a i zvuk je uredno odrađen. Ono što me zasmetalo jest cijeli gameplay, a i sama srž igre. Nije mi sjelo koliko god da sam pokušavao. Neprijatelji su mi nezanimljivi, a napucavanje dosadno. Možda bi moj stav bio drugačiji da sam igru odigrao par godina ranije ili da sam stavio druge modove koji više toga popravljaju, ali sam htio da što vjernije bude originalu. Samim tim igru nisam završio, ali mogu razumijeti ljude koji su fanovi i koji dan danas vjerno igraju.

Borderlands GOTY Enhanced (75/100)
Pored Tales from the Borderlands ovo mi je zapravo bila prva igra u Borderlands svijetu. Nisam igrao običnu verziju, tako da se ne mogu previše osvrtati oko usporedbe.
S obzirom da je riječ o 10 godina starog igri izgleda poprilično lijepo. Tijekom većine vremena nisam imao nikakvih tehničkih problema, ali sam primjerice kod Zombie DLCa svaki put kod pojave ptičurina imao osjetan pad FPSa. Potencijalno rješenje postoji, ali sam ga našao prekasno. Tijekom izlaska Enchanced verzije su se mnogi ljudi žalili na bugove/crashove, osobito tijekom co-op misija. Koliko sam vidio nešto je popravljeno, a nešto ne.
Na početku me igra oduševila svojim humorom i zabavom. Zabavno mi je bilo napucavanje i istraživanje velikog svijeta. Svaki lik kojeg odaberete ima svoje specijalne mogućnosti koje u određenom trenutku može iskoristiti. Većinu vremena sam proveo igrajući sa Rolandom (soldier klasa). Kako sam upoznavao cijeli svijet, likove i neprijatelje mi je sve bilo novo, pa samim tim neistraženo i zanimljivo. Za priču sam stekao dojam da je tu tek toliko da se nalazi. Fokus je bio na napucavanju, gameplayu i lootu. No, kako sam se bližio kraju igre, a osobito kad sam počeo igrati DLCove me stigao zamor, a samim tim i dosada. Uzeo sam si vremena i igrao tijekom dužeg vremenskog razdoblja, ali što sam više provodio vremena mi je sve manje i manje bilo zanimljivo. Questova ima poprilično i nastojao sam ih većinu završiti.
S obzirom da više cijenim kvalitetnu priču me igra nije kupila iako sam u početku zaista uživao. Imao sam namjeru se okušati i ići na drugi prelazak, te čak probati i co-op, ali nažalost, zainteresiranost je splasnula.

Fahrenheit: Indigo Prophecy Remastered (82/100)
Prema Fahrenheitu sam imao gamerski dug. Započeo sam igrati još prije 10ak godina, ali sam zapeo na nekom dijelu, pa odustao. Još tada mi je sve bilo jako zanimljivo i privlačno. Iako nisam opterećen grafikom, mišljenja sam da igra koji nosi Remastered naziv da je morala bolje izgledati! Očigledno je da su ispravili neke stvari, ali nije dovoljno vidljivo. Igrao sam s gamepadom i sve je uredno radilo, pa su taj dio očito odradili kako spada.
Početak igre mi definitivno spada među najdraže početke. Interesantan, mračan, a ujedno čak i malo komičan. Na samom početku vas vuče da ju igrate i istražujete. Kontrole znaju biti nezgodne, ali srećom igrao sam s gamepadom, pa nisam to toliko osjetio. QTE sekvence nekome s vremenom postanu naporne, ali meni upravo čine igru boljom. Drže vas uključenim - na oprezu, da se ne opustite previše.
Priča vas drži zagrijanim i vuče vas da nastavljate dalje i u niti jednom trenutku nisam osjetio dosadu. Doduše, kako se bližite kraju kvaliteta je malo opala, ali ništa strašno. Svidjelo mi se što priča ima više mogućih završetaka, ali problem je što se čini nedovršenom. Bonus dio kod glavnog menija mi je fora jer se mogu otključati razni artworksi, te video uradci kod kojih se može vidjeti kako je tekao razvoj igre.

Metal Gear Solid V: The Phantom Pain (75/100)
Velika open world igra sa jako puno mogućnosti. Misije su dosta dobro odrađene. Cut-scene su zanimljive za popratiti, filmski užitak pružaju. Priča je interesantna i čak ja, koji nisam odigrao preostale MGS igre sam se uspio uključiti. Misije su dobre sve dok ne stignete do dijela kad se počnu ponavljati. Shvaćam da se išlo na dodatni dojam i težinu, ali to mi je zasmetalo. Opcije i pristup odrađivanja misijama su raznovrsni. Može se ići full stealth, a može se misija preći i uz korištenja oružja. No, ipak se cilja na stealth, a i lakše i brže tako ide. Izbor oružja je zaista ogroman za ovakav tip igre. Od pištolja, pušaka, automatskog, oružja, granata, pa sve do dodataka za vašeg buddya, a i vas samih.
Gameplay je jako dobro odrađen. Ide glatko i bez ikakvih bugova - tehničkih poteškoća i trzavica. Prisutni su također i side questovi koji idu tipa da morate spasiti (izvući) zatvorenika ili nekog korisnog operativca, pa do zadataka tipa da morate uništiti neprijateljska oklopno naoružanje (tenkove npr.) ili još očistiti neko područje od mina. Postoji i Mother Base (vaša utvrda recimo) koja zahtjeva nadogradnju, brigu i prikupljanje novih operativaca. Ima i online komponenta koja mi nije pretjerano zanimljiva bila. FOB misije koje se sastoje da se morate infilitrirati na Mother Base od drugih igrača.
Vidi se da su uloženi veliki trud i ideje u MGS, ali sklepani kraj, a i cijeli open world stil mi nije u potpunosti legao. S vremenom mi je postalo zamorno, osobito ponavljanje i reciklaža. No, isto tako moram priznati da sam uživao. Osobito kad bih prešao misiju bez da bi se oglasio alarm ili da me netko od neprijatelja primijetio.

Finding Paradise (85/100)
Bogata je pričom koja vas lako uvuče u svoj svijet. Grafika je ovdje nešto što treba zanemariti, a također nema ni izazovan gameplay. No, ako joj pružite šansu će vas osvojiti svojom dirljivom pričom. Vrti se oko dvoje doktora koji čovjeku na samrti idu ispuniti posljednju želju. Njih dvoje rade za Sigmund Corp. , kompaniju koja ljudima ispunjava posljednje želje. Iako možda zvuči sumorno i tužno, Finding Paradise to nije. Sadrži humor, akciju, ali se ipak bazira na emociji jer se prolazi kroz sve faze života. Soundtrack je jako upečatljiv i sigurno će vam ostati u uhu čak i nakon što pređete igru. Iako su kontrole vrlo jednostavne, sve ima svoju glavu i rep, te će vas držati aktivnim od početka do kraja.

Prey - 2017. (83/100)
Ima jako zanimljiv koncept i detaljan svijet. Na svakom koraku se može naići na sitne detalje koji doprinose igri. Osobito jer postoji interakcija s objektima. Svidio mi se ugođaj koji nudi. Prikaz svijeta je lijep i u jednom mjeri me podsjeća na kombinaciju Bioshocka i Dishonoreda. Nažalost grafički je sasvim pristojno i od igre izašle 2017. bi se ipak očekivalo bolje. Cijeli taj svijet vrijedi istraživati jer na svakom uglu nailazimo na emailove i audio zapise koji nam daju dodatan uvid na događanja koja su se zbila.
Gameplay je izazovan i nudi nam više različitih pristupa. Možemo se fokusirati više na ljudske karakteristike pri upgradeu ili više koristiti alien. Priča je sasvim ok, ništa revolucionarno, ali dovoljno zanimljiva da vas gura naprijed. Ima više različitih tipova neprijatelja koji zahtjevaju različiti način borbe. Na papiru to zvuči ok, ali me izgledom nisu posebno privukli. Doduše, moram pohvaliti da se neprijatelji mogu pojaviti na lokaciji koju smo već prethodno očistili. Samim tim se ne smijete previše jer ne znate što vas sve čeka. Sama atmosfera je mogla biti bolja, a ni veći fokus na muzici ne bi škodio. Različiti mogući putevi i pristupu igru će ljude željne istraživanja natjerati da što dulje igraju, a čak možda potaknu i na dodatan prelazak. Svidjela mi se doza misterije koja je vladala od početka do kraja i koja me gurala da zavirim u svaki kutak.

Crash Bandicoot N.Sane Trilogy (85/100)
Izgledom je to iznimno dobro i sve je vjerno prikazano kao što je još bilo na PS1, ali naravno uz mnogo ljepši prikaz i pažnju na detalje. Skoro sve je ostalo isto i oni koji su naučili smicalice i tehnike oko neprijatelja i prelaska će ih i ovdje moći koristiti. Apsolutno pruža jedno veliko zadovoljstvo se vratiti nazad i zaigrati u modernijem ruhu.
Kontrole su malo nezgodno odrađene i treba se pazit na doziranje skoka. Osobito jer je čudno izvedeno na nekim dionicama, te se na nelogičan način gube životi. Tajming igra veliku ulogu i onima koji su se prilagodili novijim tipovima igara će trebat vremena da se prilagode. Neshvatljivo mi je da nema opcija za uključiti titlove. Čini se kao nešto neznatno jer je dijaloga zaista malo, ali je ipak trebalo biti tu. Učitavanja ima jako puno, pa čak i potpuni izlaz iz igre nije toliko jednostavan da možete izaći samo sa quit game nego vas prvo vrati u početni menu.
Sadrži 3 igre. Prva igra je dosta jednostavna i nudi vam najjednostavnije opcije što se tiče kontrola, ali je ujedno i najteža, te pruža najveće izazove. Neki leveli su specijalna patnja. Iako su leveli kod sve 3 igre dosta kratki bi vam osobito ovdje mogli oduzet vremena jer ćete gubiti živote, a neke levele čak i ponavljati više puta. Oni iskusniji znaju da još postoji skupljanje gemova i relicsa što zahtjeva dodatnu požrtvovnost. Druge 2 igre su kreativnije i nude zanimljivije levele. Osobito bih istaknuo treći nastavak koji mi je ujedno i najdraži jer je prikazana najveća kreativnost kod levela, a dodatne opcije i kod kontrola koji pružaju veću dozu zabave.
Koliko god sam uživao, a i dalje uživam u igranju, mislim da bi mi ukupni dojam ipak bio drugačiji da prvi put ovako nešto igram jer se osjeti da je bilo aktualno i hit u nekom drugom vremenu. Ovako su mi se vratila ugodna sjećanja, a ujedno sam uspio preći sve 3 igre što nekad davno ipak nisam uspio.

Yakuza Kiwami (85/100)
Ranije ove godine sam odigrao Yakuza 0, tako da su tamo dodatni dojmovi i opis. Radi se o nastavku 0, pa samim tim će biti dosta usporedbi. Odmah kad sam pokrenuo Kiwami sam doživio nostalgiju i topao osjećaj jer mi je sve djelovalo isto. Isto mjesto, isti način borbe, luda zabava i kvalitetna priča. Kako sam dublje zalazio sam ipak primijetio da sve nije u potpunosti isto.
Priča je ponovno kvalitetno prikazana, filmsko iskustvo pruža. Voice acting kod glavne priče je dobro odrađen. Cut scene mi se čine za nijansu ipak kraće, a i cijela glavna priča je kraća nego je bila kod Yakuze 0. Fokus je samo na 1 liku, pa smo lišeni dodatnog mjesta, a i dodatne obrade lika, a i poteza koje je on pružao. Također je ovdje i sasvim drugo vrijeme događanja. Tako da imamo mobitel, ali su i neke stvari maknute. Nema npr. više plesa u disko klubu.
Majima je u Kiwamiju praktički zamijenio Mr. Shakedowna. Iako na prvu se čini da je time bolji dojam, nažalost i on s vremenom može postati repetetivan. Poglavito zato jer je puno veći fokus na njemu. Potrebno se boriti protiv Majime da bi se otključalo dodatne poteze, pa smo time skoro, pa prisiljeni se boriti s njim. I sama borba može postati naporna, pa smatram da je najbolja kombinacija svega i svačega. Priča, borba, substories, mini igre. Postoji premium adventure koji nam nakon prelaska igre ponovno omogućava free roam da završavamo dodatne stvarčice, a i šetuckamo okolo. Bez obzira na to smatram da je puno bolje kombinirati sve tijekom prelaska glavne priče jer nudi se toliko puno stvari za raditi da može izazvati kontraefekat.
Substories su ponovno raznovrsni i ludi, te ih se ne bi trebalo propustiti. Svidjelo mi se što neki od njih imaju poveznicu na prijašnji nastavak. Naravno, to ćete jedino otkriti ako ste prelazili substoriese kod prijašnjeg nastavka. Nažalost, dojam mi je ipak da su općenito svi substoriesi za nijansu manje ludi i zabavni.
Gameplay je isti, grafika je ista, te nisam imao nikakvih problema sa izvođenjem. Iako mi je Yakuza pružila još jedno super iskustvo, dojam mi je ipak da je ukupno gledajući za nijansu slabija, ali isto tako oni koji su uživali ranije će opet uživati.

Maize (65/100)
Zanimljiv koncept. Počinje dosta mistično. Baci vas u svijet da ga istražujete. Radi se praktički o walking simulatoru sa zagonetkama. Samim tim su kontrole dosta jednostavne za pohvatati. Ima poneke tehničke poteškoće i s tehničke strane igra bi trebala bolje raditi. Priča i otkrivanje je privlačno, ali ujedno i suludo. Teško je naći neki pošteni smisao jer ima čudne i wtf trenutke. Također je prisutan i humor koji meni nikako nije odgovarao. Uvrede koje su također trebale biti dio humora mi isto uglavnom nisu odgovarale. Znalo mi je ponegdje biti i dosadno, ali dosta je kratka igra. Traje oko 3-4 sata, pa sam uspio sve popratiti i završiti do kraja.

Emily is Away (73/100)
Kratko, ali slatko iskustvo. Vratilo me u doba kad se masovno koristilo MSN i slične servise. Ovdje je riječ o AIMu i oko njega se igra vrti. Srednja škola, Windows XP, AIM tipkanje. Dosta jednostavan koncept, ali ujedno zanimljivo i do samog kraja sam imao fokus. Nisam baš zadovoljan o našoj mogućnosti odlučivanja koja nam je na raspolaganju. Traje cca sat vremena i besplatna je na Steamu, pa joj nemam što pretjerano zamjeriti.
« Zadnja izmjena: 16. Studeni, 2019., 17:39 Raskoljnikov »

*

WEAPONX

  • *****
  • 2209
  • Doom-driven
Odg: Lista odigranih igara 2019.
« Odgovori #2 : 22. Prosinac, 2018., 13:13 »
Assassin's Creed: Origins - [08/10] - [29:33] - Ajme kakva igretina. Neke regije na ogromnoj otvorenoj mapi nisam ni posjetio. Rijetko u kojoj igri se dogodilo da sam ovako imao osječaj da svijet nema kraja. Uživao sam u dizajnu i izgledu istoga. Grafički je igra prekrasna, sa bolesnim osvjetljenjem i sjenama. Jedna od najlijepših igara koje sam vidio, bok uz bok Andromedi i zadnjem TR. Sa negativne strane bih spomenuo borbu koja mi se čini kao downgrade u odnosu na neke od prošlih igara serijala, jer u svih ovih 30-ak sati nije mi "sjela" 100%. Završio sam priču i za sada sam gotov sa igrom, možda joj se vratim kasnije jer imam osječaj da nisam riješio ni 20% potencijalnog sadržaja. Mislim da mi zbog laganog zasićenja serijalom nema smisla sad prelazit na Odyssey. U svakom slučaju GG.

Shadow of the Tomb Raider - [07/10] - [12:27] - Pretpostavljam da je ovo zadnja TR igra koju ćemo vidjeti u dogledno vrijeme, a s obzirom na viđeno možda je tako i najbolje. Nemojte me krivo shvatiti, igra je vrlo dobra, na razini prethodnika, ali daleko od toga da me je impresionirala kao što je to bio slučaj sa prvom igrom ove rebootane trilogije. Više ostavlja dojam nekakvog content packa za RotTR. Grafički i tehnički pomaci nisu toliko vidljivi da bi opravdali ovakav skok hardverske zahtjevnosti. Na temu grafike, ne sviđa mi se osvjetljenje koje stvara nekakvu ispranu, kasno popodnevnu atmosferu, kao pred zalazak sunca. Sa pozitivne strane, nema klasičnih QTE. Grafički impresivne i preizrežirane scene potjere i bježanja od opasnosti sada su više interaktivne, ali bih volio da mi ne uzmu kontrolu kamere u istima. Grobnicama su dali više pažnje, zagonetke su sada kompliciranije, sličnije onima iz starih igara. Rastegnute loading scene, ono kad se Lara provlači kroz vrata, pukotine i sl. su naporne za gledat svako malo, nemojte mi reći da se to nije dalo drugačije riješiti, igra čak nije ni open world kao npr. AC: Origins gdje se ne sjećam da sam vidio ikakav loading screen tijekom gameplaya.

Tomb Raider - [08/10] - [13:47] - Nakon SotTR dobio sam je želju ponovno odigrat da vidim kako stoji u usporedbi. Ovo je bila i ostala moja najdraža igra u reboot trilogiji. Dao bih i veču ocjenu da nije nekih problema koji su mogli lako biti riješeni. Npr. nema opcije za isključivanje trešnje kamere za vrijeme kretanja kao ni opcije da tipke A i D rade samo strafe kretnje, a da pritom ne okreču kameru. Tu je i ponešto QTE bez kojih se moglo. Grafički se još uvijek dobro drži, pod uvjetom da ne gledate okolne planine na kojima se mjestimično nazire manjak detalja, ali nebitno, Lara i leveli izgledaju prekrasno. Level dizajn je najbolji u serijalu, lokacije su toliko pamtljive i privlačne da mi nije bio problem zadržati se malo duže i skupljati obilje collectiblesa. Uživao sam u izgledu raspadajuče arhitekture drevne civilizacije isprepletene sa djelovanjem modernog čovjeka nasukanog na otoku, prejeben setting koji priča priču sam za sebe. Priča je zanimljiva, nose je misterij i prije svega Larin karakterni razvoj kojega u nastavcima nema i u neku ruku ni ne može biti u ovolikoj mjeri iz očitih razloga. Sad sam skužio zašto mi je Lara bila čudna u SotTR, nešto su joj promjenili lice iz nekog razloga, zašto opet?

Rise of the Tomb Raider - [08/10] - [17:12] - Nakon sve tri igre za redom teško smišljam što napisati. Ništa me ovdje nije iznenadilo ni posebno obradovalo, niti sam našao zamjerke vrijedne spomena. Misli koje mi dolaze su uglavnom usporedbe sa ostalim igrama reboot serijala. Setting mi se jako sviđa u ovom nastavku, puno više nego jednolična džungla u Shadowu, pogotovo onaj centralni dio sa ruševinama sovjetskog gulaga. Platformanje je bolje, dorađeno i unaprijeđeno u odnosu na original. Priča i negativci su ok, ali nisu baš na razini prethodnika. Nema QTE osim u melee borbi koja je izuzevši stealth najslabija karika ovih igara. I ovdje sam krenuo skupljati collectiblese ali mi je dopizdilo lagano pred kraj tako da sam ostao na nekih 84% završenosti.

Transformers: War for Cybertron - [05/10] - [08:00] - Morao sam se prisiliti da je završim ovaj put jer zapravo želim igrati nastavak koji mi je ostao u lijepom sjećanju pa da imam više konteksta za usporedbu. Igra je na PC-u iz nekog razloga lockana na 30 FPS-a, srećom netko je napravio alat kojim se može staviti na željenu vrijednost. Kontrole su loše, čak i sa gamepadom za koji su napravljene, a to se posebno vidi u vožnji. Estetski dizajn mi je tako-tako, sve je nekakva neprepoznatljiva bljuzga modela i low-res tekstura. Volio bih da su više inspiracije uzeli iz originalnog crtića i zadržali jednostavniji dizajn cesta, zgrada te samih Transformera.

Bulletstorm - [07/10] - [06:02] - I dalje jedna od mojih najdražih pucačina, iako pati od istih problema zbog kojih serem po drugim igrama. QTE, regenerirajuči health, bloodyscreen, nevidljivi zidovi na čudnim mjestima, nema skakanja u zrak ni leana - tipični konzolitis prošle generacije. Ovdje mogu svemu tome progledat kroz prste jer je igra kao cjelina prezabavna, a pošto nije naročito duga uvijek je riješim u dva tri sjedenja. Sama priča je kratka i jednostavna, ali je izdižu crno-humorne interakcije među likovima koje staju tek u rijetkim trenucima. Tu su i šale, podjebavanja te ekspozicijski dijalog kroz koji se uspostavlja pozadinska priča i svijet što me uvijek podsjeti na neofašističku vojnu vladu iz Starship Troopersa. Godinama sam čekao nastavak, mada ne vidim uopče kako bi to izveli a da nebude opet ista stvar. Trebali su jednostavno zaokružit priču do kraja i amen.

Transformers: Fall of Cybertron - [06/10] - [06:03] - FoC pati od grafičke bljuzge kao i prethodnik što na mjestima rezultira stapanjem likova i neprijatelja sa pozadinom. Doduše situacija je ovdje bolja te su leveli prilično raznoliki i smisleniji. Igrivi likovi su dobili više pažnje, potrudili su se da svaki ima neki jedinstveni ability ili način gameplaya. Nema više biranja između tri transformera po levelu koji se igraju identično. Vožnja i dalje pati od užasnih kontrola zbog forsiranja korištenja miša za upravljanje, a i sama mehanika je loša. Napucavanje ima nešto bolji osječaj, ali opet je to prosjek. Dosta lošija igra nego je se sjećam, ali i dalje zabavna i završio sam je bez forsiranja.

Phoenix Wright: Ace Attorney - [07/10] - [23:00] - Serijal savršen za emulaciju na touchscreenu, gumbi nisu potrebni i može se igrati jednom rukom dok pijete kavu. Večina ljudi će odmahnuti rukom na spomen suđenja i odvjetnika i gledat me kao da sam pao s Marsa, ali ova igra je više nego se čini na prvi pogled. Osim samih suđenja gameplay se sastoji i od raznih mehanika istrage, pregledavanja dokaza i ispitivanja svjedoka da bi se otkrilo tko laže i zašto. Epizode su zanimljive, pogotovo kada uspijete sami zaključit o čemu se radi i prije nego sama priča dođe do te točke. S druge strane, nekad je teško povezati određene dokaze i iskaze koje igra očekuje da povežete zbog čudne logike ili opskurnih, teško dokučivih veza među istima. Bez obzira na to, smatram da su priče kvalitetne i dobro napisane, ima tu materijala za kakav anime.

Final Fantasy - [06/10] - [19:54] - Uvijek me zanimalo odakle je krenuo ovaj legendarni serijal i u vise navrata sam pokušavao igrat originalno NES izdanje koje ovako razmažen modernim gamingom nisam mogao probavit. Nedavno je najavljen remaster osmice i tada mi je palo na pamet da bi mogao postojati remaster i ove igre. Trazio sam i našao, igra je u paketu sa dvojkom izdana na prvom Playstationu sa lijepim audiovizualnim i mehaničkim poboljšanjima. Ovo je core JRPG sa svim pripadajućim proljevom, dosta teška igra, ali uz malo grinda ne preteška. Uživao sam sve do zadnjeg dungeona koji se sastoji od više katova ogromnih labirinata koji ajde sami po sebi i nebi bili problem, da nema jebenih random encountera na svakom trećem koraku. I svaki put horda jedno te istih neprijatelja u grupama od 3 do 9. Ajme kako me smorilo, a nisam smio ugasit igru jer nema mogućnosti sejvanja unutar dungeona. Random encounteri mi inače ne smetaju, kada su implementirani sa dozom zadrške kao npr. u sedmici, osmici i cijelom Pokemon serijalu. Zapravo, volim tu vrstu borbe. Ajde bar mogu reći da sam je prešao. Vjerojatno ću riješiti i dvojku nekog kasnijeg datuma.

Phoenix Wright: Ace Attorney - Justice For All - [07/10] - [19:07] - Tko god je pisao zadnju epizodu, svaka mu čast. Kvalitetom debelo odskače od ostatka igre i držala me  na rubu stolca cijelo vrijeme. Toliko čak da sam taj zadnji slučaj rješio u nekoliko dugih sjedenja. Sa tehničke i grafičke strane, igra je identična prethodniku zajedno sa istim problemima, ali možda u manjoj mjeri. Ili sam se možda navikao na igrin način razmišljanja pa me ne muči toliko. Inače, mislio sam čuvat ove igre za trenutke dosade na poslu, ali mislim da mi nema druge sada nego nastavit dalje sa serijalom.

Phoenix Wright: Ace Attorney – Trials and Tribulations - [09/10] - [24:04] - “Ja nikad ne popijem više od sedamnaest šalica kave dok pišem osvrt na neku igru.”
Najbolji dio ove igre je lik Godota. Možda najbolje napisan lik u cijeloj originalnoj trilogiji. U mom slučaju, svakako najmemorabilniji lik. Misteriozan i zanimljiv do samoga kraja kada se sve posloži i istina se otkrije. Iako se da i ranije naslutiti tko je i koji su mu motivi. Taj zadnji slučaj zaokružuje priču koja se pojavljuje u pozadini nekoliko epizoda kroz sve tri igre. Dvije epizode se odvijaju u prošlosti što mi se nije sviđalo jer sam smatrao da ne doprinose priči da bi se ispostavilo kako su itekako bitne kada se sve povezalo na kraju igre. Koja neočekivana poslastica od serijala.

Apollo Justice: Ace Attorney - [08/10] - [21:10] - U ovu jednu igru su natrpali dovoljno preklapajučih priča za cijelu novu trilogiju. Nema ni jednog slučaja koji ne doprinosi nešto pozadinskoj priči, ali pred kraj malo postane čudno, kao da im je ponestalo vremena da sve povežu organski tako da ima smisla. Ali bez obzira na to, način koji su odabrali služi svrsi i više od jednom sam imao mind-blown trenutak. Novi likovi su zanimljivi i dobro odrađeni, ali sam se nadao da će se neki stari likovi pojaviti barem nakratko. Volio bih da igra ima malo više epiloga za što itekako ima materijala, a neke događaje koji se impliciraju u odjavnoj špici bih volio vidjet iz prve ruke. Također, nisam presretan kako su iskoristili Phoenixa Wrighta u ovoj priči. Ovo je zadnja core igra serijala na DS-u tako da sam za sada gotov sa mobilnom emulacijom, barem dok 3DS emulacija ne napreduje još malo ili si kupim novi mobitel.

Pokemon X - [08/10] - [63:34] - Nemogu vjerovat da je prošlo šest godina od izlaska ove igre i da sam toliko čekao da je odigram. Sjećam se kad je izašla kao da je bilo jučer. Bila mi je posebno zanimljiva jer se radilo o velikom tehnološkom skoku nakon što je serijal prešao na 3DS za koji tada nisam imao novaca, a emulacija platforme ili nije postojala ili je bila u povojima. X mi je manje-više ispunila očekivanja, grafički pomak je itekako vidljiv. Gameplay je identičan sa nekim manjim quality-of-life poboljšanjima, ustaljeni dobro uhodani sistem koji funkcionira i dalje u novom ruhu. Da tu su sada Mega-evolucije da se malo začini, ali u samom story-modeu ne čine nikakvu revolucionalnu promjenu. Priča je ok, u standardnom Pokemon kalupu, ali negativci su mi užasno loši, prvenstveno zbog glupog motiva. Mislim ok, pisanje likova je pameću recipročno ciljanoj večinskoj publici ali opet, nije to tako teško da se nebi moglo bolje.

The Elder Scrolls V: Skyrim - [09/10] - [428:42] - Za mene ultimativni sandbox, igram je više-manje bez prestanka otkad je izašla i nikad mi nije dosta. Kroz ovu godinu imao sam dvije ili tri veće runde svaki put sa novim likom i novim setom modova. Trenutni prolaz mi je survival tematike, prvi put da sam pokušao tako nešto. Osvježilo mi igru malo. Prolaz prije toga sam bio zli vampirski lord kosa crta mag. Uglavnom, samo mašta je granica i ne vjerujem da ću je skoro prestat igrat. Godinama čekam novu igru u serijalu čiji se datum izlaska baš i ne nazire, a s obzirom na poteze Bethesde u zadnje vrijeme baš i nemam nade da će igra biti na razini Skyrima. Najtužnija stvar u svemu tome je kaj nemaju konkurenciju, tj. nitko ni ne pokušava napravit ovakvu sandbox igru. Volio bih vidjet neki mod za Witchera u kojem mogu napravit svog lika i roleplayat lutajući ogromnim svijetom.

Pokemon Black - [07/10] - [41:21] - Ovo sam igrao ranije ove godine, uglavnom na poslu dok je to još bilo moguće te sam stao na Victory Roadu. Ovaj prolaz sam igrao sa nekim samonametnutim pravilima. Znači, nakon svakog osvojenog bedža više nisam smio koristit iste pokemone, nego sam morao hvatat nove i to samo na trasama između ove i sljedeće dvorane. Mislio sam da će vjerojatno biti preteško igrati na taj način, ali pokazalo se iznenađujuće zanimljivim. Natjeralo me da koristim razne strategije i poteze koje bih inače ignorirao umjesto da sve riješavam sirovom snagom jedno te istih overlevelanih pokemona. Natjeralo me da koristim pokemone koje inače ne bih jer mi se ne sviđaju dizajnom, čime sam skužio koliko sam zapravo ograničavao samoga sebe u prošlim prolazima.



TRENUTNO SE IGRA: ---------------------


2011.  |  2012.  |  2013.  |  2014.  |  2015.  |  2016.  |  2017. |  2018.
« Zadnja izmjena: 31. Prosinac, 2019., 20:21 WEAPONX »
Lijepo je biti važan, ali je važnije biti lijep.    PREĐENE IGRE | PLAYLISTA | IKONE

Odg: Lista odigranih igara 2019.
« Odgovori #3 : 22. Prosinac, 2018., 17:45 »
Diablo III: Eternal Collection (PS4) - Više sam očekivao od ovog naslova. Iako nisam baš fan hack and slash grinda poslužio je zabavi na neko vrijeme, tamo početkom godine. Priča kao da je viđena već sto puta, dijalozi, klasično dramatični, kao da su kopija svakog Warcraft razgovora ikad a čak ni impresivne CGI scene ne ostavljaju bez daha kao nekoć u najboljim danima Blizzarda. Jedan wizard do 70 lvl, par Nephilim riftova i meni dosta. 7.5/10 

The Last of Us + Left Behind Remastered (PS4) - Naughty Dog doista zna lupiti igraču šamar po njegovoj emocionalnoj strani. Agresivni virusi, zombie apokalipsa, raspad društva koji izvlači ono najgore iz čovjeka sve su to teme koje su već podosta iskorištene u medijima naročito videoigrama, no rijetko koja dočarava povezanost dva glavna lika na ovako krhkoj, ljudskoj razini. Ellie i Joel su vrlo čvrst par, ali su oboje emotivno razderani pojedinci. Njihov put sam pratio u jednom dahu i jedva čekam nastavak. Gameplay i borba imaju svojih mušica ali priznajem sucker sam na "realni inventar" tj torbu, krpanje rana itd. Koliko nas zapravo osnovna potreba za ljubavlju i strah od gubitka iste tjera u krajnju sebičnost ? 9/10                     

What Remains of Edith Finch (PS4) - Nadasve neobična priča o jednoj neobičnoj i nesretnoj obitelji. Definitivno jedan od rijetkih "walking" simulatora koji preporučam zbog maštovite priče i odlične glazbe. Tužna pripovjetka koja nas podsjeća koliko zapravo vjerovanje u nešto može to učiniti stvarnim. 8/10   

Call od Duty IV: Modern Wafare (Remastered) (PS4) - Lijepo je bilo nabrzinu vidjeti stare MP mape u novom moderniziranom duhu kao i ponovno provozati Price-a i "Sapuna" kroz misije ovog legendarnog CoD naslova. Dan danas MP ima solidan broj igrača, a iako se radi o zastarjelom enginu (bez obzira na ušminkavanje) ne mogu reć da ne izgleda dobro. 8/10

Mortal Kombat XL (PS4) - Zapravo, nadograđena inačica X verzije s dodatnim borcima, arenama, modovima itd. Nema se tu šta puno reći, kao i svaki MK dosad, tabačina s puno krvi i još više krvavih završnih poteza. SP kampanja postoji i apsurdna je blago rečeno, ali osim prolaska iste slabo sam igrao ostale modove. Više mi igra služi kao naslov iz sjene za klasičnu kauč zabavu kad navrati frend. 7.5/10  

Battlefield 1 (PS4) - Nekako me DICE razočarao s ovim prikazom 1 svj. rata i ukoliko igrač želi realniji prikaz bojišnica najkrvavijeg rata preporučio bih radije Verdun. Kampanja je moram priznat grafički atraktivna ali iznimno kratkog trajanja, a ekspanzije pružaju vrlo malo i zapravo su MP orijentirane. Kojeg sam isprobao vrlo kratko. Najviše me zasmetao prikaz talijanskog djela kampanje u kojem igrač glumi neuništivu utvrdu protiv cijele Njemačke pukovnije. 6.5/10

Hitman (PS4) - Nakon što godinama nisam igrao neki naslov ćelavog ubojice odlučio sam ispraviti tu nepravdu sa verzijom iz 2016. godine koja je izlazila u epizodnom formatu. Pričekao sam da izađe sve i ugrabio na popustu. I drago mi je. Volio bih da ima više misija i lokacija, ali to su jedine zamjerke. Uživao sam prelazeći kampanju i hvatajući mete u ostalim modovima. Ono što čini agenta 47 i dalje unikatnom i zabavnom igrom su deseci načina pristupa eliminaciji mete i tu sam najviše guštao. AI zna bit glup, ali igra mi je sve u svemu sjela. 8/10

Need for Speed (PS4) - Ovaj naslov jednostavnog imena iz 2015. pokušava biti spiritualni nasljednik legendarnog Underground serijala. Pimpanje auta je opet tu, solidan broj auto dijelova, solidno driftanje, veliki grad, dosta dobar soundtrack. No, nekako nema tu "Underground" vibru. Automobila je definitivno manje, dobar dio njih ima samo par zamijenjivih dijelova, utrka je također manje a uz to kad dodamo uvjet da igra zahtjeva konstantnu internet konekciju ili inače ne radi više mjesta nažalost ima za frustraciju nego divlje prestizanje na cesti. Nije zabavno kad se zbog preklapanja ruta iz suprotnog smjera zabije u vas drugi igrač koji nema veze s vašom utrkom nego vozi svoju. Ipak, izmamio mi je dosta sati zabave. 8/10 

Megaman Legacy Collection (PS4) - S vremena na vrijeme treba malo provježbati prstiće na kakvom dobrom platformeru a šta je bolje nego 6 klasičnih NES Megaman naslova. Iako je prilagođen za moderne konzole rezolucija je i dalje jedva preko pola ekrana, ali nostalgija ranih 90-ih udara kao Megabuster. Save opcija koja u doba izlaska igara nije postajala uvelike olakšava ove zahtjevne ali osobno najbolje naslove iz serijala. Dobrodošao je sustav savjeta, originalnih skica, odvojenog sountracka itd. 8.5/10

Star Wars: Battlefront 2 (PS4) - Naslov koji me oduševio svojim autentičnim SW osjećajem, grafikom, raznim gameplay elementima ali slabo šta više. Kampanja je atraktivna i priznajem taman duljine te nemam nikakve zamjerke na priču. S druge strane MP je taj koji treba ponuditi dugotrajnost, ali svi znamo kakva je priča tamo sa loot kutijama i sa općenitim nebalansom. Već dulje čekam dobru Star Wars SP igru, tipa Jedi Academy i čini mi se da ću čekati i dalje. 7/10

UFC 2 (PS4) - Instalirana je već dulje vrijeme još od početka godine, ali tek sad nakon isprobavanja kampanje mogu biti kompetentan suditi jer je igra dugo služila kao klasična kauč tučnjava za dvoje gdje smo uvijek izbjegavali poluge i samo udri. Postoji novija trojka ali već ovdje sam zapanjen realnošću animacija udaraca, izvijanja faca, posjekotina itd. Ovaj naslov se rijetko igra, no osobno mi je vrlo zabavan i dugotrajan. 8/10

Marvel's Spider-Man (PS4) - Good job Insomniac, mogu reći prava superheroj igra. Sviđa mi se što je priča više fokusirana na Parkerov odnos s drugima nego na njega samog. Komplicirana situacija s Mary Jane mi je malo nategnuta i naporna, no srećom more negativaca iz Spideyevog univerzuma drži akciju na nivou. Šora je atraktivna uz podosta gadgeterije, ali neizbježno pri kraju postane repetivna. Swinganje po gradu je izvedeno predivno i fluidno, kao i tranzicije iz cut-scene u akciju. Platina i City that never sleeps rješeni s guštom. Igra mi je vrlo zabavna no fali joj ono nešto i nije mi za sam vrh ocjena, ali ponovni prelazak je zagarantiran. 8.5/10

Shadow of the Colossus - Remastered (PS4) - Ovako treba izgledati svaki remaster. Ekipa iz Bluepoint Games studija su napravili odličan posao u moderniziranju ovog kultnog PS2 naslova. Igra mi se vrlo dopada pogotovo zbog svoje mističnosti, ali i zbog nekakve opipljive sinergije istočne i zapadne kulture pravljenja igara. Igrao sam original, ali nažalost nikad ga nisam završio zbog loše memory kartice. Pozdravljam izostanak klasičnog huda i smatram da bi više naslova trebalo igrati na kartu slobode istraživanja i pružanja stvarnog imerzivnog iskustva. 8.5/10

Detroit: Become Human (PS4) - Osobno sam fenomenalno iskusio ovu priču vrlo izgledne budućnosti. Klasično za QD ovaj naslov jedva da se igra, ali ovo im je najbolja igra dosad na vrlo visokoj razini produkcije i režije. Grafički i glasovno, vrhunski naslov s vrlo opipljivim i "živim" likovima. Sviđa mi se velik broj odabira i završetaka. Možda malo pretjerujem, ali igra mi je jako sjela. 9/10

Max Payne (PS4) - Legendarna igra. Koja previše košta. Čak i na popustu. Ali lijepo se bilo prisjetiti Maxove "strip" priče, nekih nivoa i legendarnog bullet time-a, no stvarno su se mogli potruditi bar rezoluciju proširiti za moderne monitore. 7/10

Doom 2 (PS4) - Ah ta 94-a. Nekim čudom u svom djetinjstvu sam preskočio originalni Doom pa je stoga prvi nivo nastavka za mene ultimativni nostalgični podsjetnik Doom-a. Nije mi žao što sam za nostalgiju ostavio nekih 20 kuna i kusur, dapače i nakon 25 godina demone je nevjerovatno zabavno napucavati kao i probosti Romera na legendarnom Icon of Sin nivou. Igra je malo mlađa od mene ali se dobro drži s godinama bez obzira jel se pokreće na modernoj konzoli ili na Mcdonaldsovoj kasi. 8/10

Dirt Rally (PS4) - Doista odličan simulator relija koji je stvoren za volan i papučice mada se donekle može zabaviti i završiti neka prvenstva i na gamepadu. Solidan izbor automobila i staza no malo fali lokacija. Jako puno opcija rihtanja auta i kontrola. Odličan osjećaj brzine i proklizivanja vozila. Svaka stotinka je bitna u ovoj teškoj simulaciji koja je na najtežim opcijama skoro nemoguća za odigrati na gamepadu. 8/10

Hearthstone (PC & Android) - Kartaška manija iz Blizzarda je vani već podulje vrijeme, no mene je zarazila tek krajem desetljeća. Sviđa mi se iznimno velik broj karata, ekspanzija, klasa i heroja koje već poznajem iz osebujnog Warcraft svijeta. Koliko god je igra strateški nastrojena ipak je malo previše "random" za moj ukus. Također se zna desiti kada se neka klasa podigne levelom da se neizbježno naleti na igrača koji je jednostavo kupio karte. Taj lagani pay to win segment nije ubitačan za volju ali zna biti frustrirajuć. Igra i dan danas ima velik potencijal i solidnu bazu igrača, ali zbog Blizzardove strategije u zadnje vrijeme i stalnog micanja karata iz crafting sustava, te moje boli u vratu sumnjam da će me groznica držati na dulje vrijeme. 8/10

Gran Turismo Sport (PS4) - Kapa dolje Polyphone Digital. Simulacija/arkada auto utrka koja ima sve. Od licenciranih staza i natjecanja do izmišljenih Clio kupova, Formule 1, dionica relija itd. Odlična grafika i vrlo osebujan soundtrack. Vrlo realan osjećaj svakog auta, svaka čast na detaljima unutar kokpita. Raznovrsna kampanja i izazovi, ogromna baza autiju (šteta što nema Opela i Škode) fenomenalan muzej, Lewis Hamilton, driftanje; igra nema čega nema. Smetaju mi neke sitnice poput toga što se ne može okrenuti kamera auta (iako je to zaštitni znak GT-a) i to što bez internet konekcije igrač može jedino probati arcade mode koji je zabavan kao vrtnja blueray diska oko kažiprsta. Ali uzimajući u obzir vrijeme koje je GT vani i konstantnu brigu kroz brojne update-ove, prilično sam oduševljen i dugo će se još GT voziti. 9/10
                               
« Zadnja izmjena: 15. Travanj, 2020., 16:38 malimicek »
Lista odigranih:2015,2016,2017,2018,

*

Adam Jensen

  • *****
  • 2025
  • i didn't ASK fOr this
Odg: Lista odigranih igara 2019.
« Odgovori #4 : 30. Prosinac, 2018., 11:46 »
Pro Evolution Soccer 2019
Konami je sa PES 2017 usmjerio serijal u pravom smijeru i od tada nema prevelikih izmijena u gameplayu već samo lagana evolucija, a 2019 inačica gotovo da se ne razlikuje od 2018. U principu ako je nešto dobro bolje ne mijenjat previše a PES-ov gameplay je zaista vrhunski, u usporedbi s njim je Fifa obična arkada. Osim gameplaya pozitivnu ocjenu zaslužuju grafika, animacije, izgledi igrača i neke dodatne taktičke mogućnosti koje su uveli; a sve ostalo kaska za modernim vremenima i, ako već nisu dirali gameplay, nije mi jasno zašto se nisu potrudili ispraviti barem neke od tih nedostataka koji se vuku godinama. Ipak i kao takav mi je još uvijek zanimljiviji od Fife.
75

Metro Last Light
U svemu upgrade u odnosu na odlični 2033. Gameplay, atmosfera, grafika... sve je vrh, jedine zamjerke koje imam su AI protivnika koji su baš glupi i ćoravi dok se šunjaš; nije bilo boss bitki koje bi ostale u sjećanju; također čini mi se da su igru malo uprostili i olakšali pa shodno tome ne treba toliko kao prije voditi računa o štednji municije (nisam primjetio čak ni da se vojni meci koriste kao valuta kao u prethodniku); čini se i da je prethodnik imao bolju atmosferu i imerziju (pogotovo kada se izađe na površinu) ali moguće da je to samo zato što mi je tada bilo sve novo. Sve u svemu najbolja post-apokaliptična igra koju sam zaigrao.
90

Dark Souls 3
Ukratko, najbolja igra ikada. Bilo me malo strah da će više sličiti Bloodborneu nego ranijim nastavcima ali srećom strah je bio neopravdan. Sve što je valjalo u prethodnicima su još unaprijedili, ispravili poneku manu i dostavili nam savršenstvo. Igra koja, nama malo starijim, vraća izgubljenu želju za gamingom.
99


PlayerUnknown's Battlegrounds

Najbolja multiplayer igra ikad. Igram i full i lite verziju, prvu solo a drugu duo sa prijateljem. Koncept igre je savršen i, što je važnije, bez greške je proveden i sa gameplay i sa tehničke strane, a obzirom da nisam fan fast-paced pucačina (ala CoD ili BF) pa je ovo prava mjera za mene.
91
« Zadnja izmjena: 09. Veljača, 2020., 13:13 Adam Jensen »

Odg: Lista odigranih igara 2019.
« Odgovori #5 : 30. Prosinac, 2018., 14:18 »
U gamerskom smislu 2018. mi je bila  vrlo bogata godina, rekao bih  najbolja u zadnjih pet godina. Sudeći po najavama, bojim se da će ovo biti jedno prilično dosadno ljeto osim ako Sony ne iznenadi petačom (navijam za 2020., ali tko će ga znati).  Godinu otvaram sa jednom vrhunskom prošlogodišnjom igrom.

  • Assassins Creed: Odyssey - [100/100] - [PS4Pro] - [12.02.2019.] [171:35:00] - Na sam spomen riječi Odiseja, prva asocijacija je dugotrajnost. Homerova epska Ilijada i Odiseja nisu samo sinonim za opširnost, već jedinstveni prozor u svijet Helenske Grčke, kolijevke moderne civilizacije.  Ubisoftova ekipa nije slijepa i nepoznata. Članovi njihovog tima, pravi veterani industrije igara, vrlo su marljivo odradili ogroman posao isporučivši nam moderni ep visoke kvalitete!
    Alexios je moj prvi odabir junaka. Spartanski vojni odgoj ne povezujem sa ženama-ratincama nego isključivo muškarcma. Kasandra je ... Kasandra je drugi ponuđeni lik kojeg možete odabrati. I mudro ću se nasmijati.  Neki događaji, pogotovu oni "osjetljive", intimne  prirode krenuti će u nešto drugačijem smjeru, ali to neće utjecati na ishod priče. Odabir je vaš.   
    Tek što sam počeo igrati,  odmah sam se osjećao kao doma. Nemam često osjećaj ugode odmah na početku neke igre. Odyssey je moj par rukavica. 
     Ovo je jedna od najsadržajnijih  igara koje sam ikada  igrao. Ne mogu prestati vraćati joj se niti nakon 160 sati provedenih u njoj! 
    Dovedem li stvari u kontekst, to bi izgledalo ovako:  u 161 sat igranja otkrio sam 89% regija. U glavnom napredovanju (rekli bi priči) dogurao sam do 69%. Sinkronizirao sam 91% High pointova, došao sam do 60-og levela, nabavio sam 100% abillitiesa. Ubio sam 38 kultista (5 ih još treba izgubiti glavu). Ubih  6333 puta, od toga 627  odradih kao Assassination killove. Za glavu sam skratio 201-og Mercenarya, potopio sam 211 brodova, a Adrestia, Alexiosova barčica, nadograđena je 100%. Ukupno 228 komada opreme ima Legendary status.  Krv 6 mitskih bića uprljala je moje bodeže.
    Pedeset posto mape čini morska površina zato je putovanje egejskim i jonskim morem sastavni dio prijelaza igre. Pomorske bitke, uz one na kopnu, jednako su važne kao osvajanje utvrda ili kampova ako želite biti "bogati" u igri. Morske "pjesmice" ću još dugo pamtiti. Alexios je prvenstveno plaćenik, onda sve ostalo zato odanost jednoj frakciji, atenjanima ili spartancima nije posebno važna.     
    Mehanike gameplaya se nisu pretjerano mijenjale u odnosu na Origins, a u nekim su detaljima čak i naprednije. Dobar primjer su vrlo detaljno razrađeni perkovi. Ima ih puno, a prava kombinacija čini razliku između pobjede i reloada. Ovisno o stilu igranja ponuđena je velika paleta oružja. Neki od legendarnih (li zlatnih)  itema imaju jedinstvena svojstva (recimo disanje pod vodom) i vrlo često su ubitačna u kombinaciji sa ostatkom opreme. Ja sam se bazirao na kombinaciji otrov-vatra, a kao glavno oružje koristim isključivo bodež uz nadograđeno na lvl 5, Leonidas koplje (lvl6 je maksimum).
    Bogatstvo izbora  u jednakoj je mjeri prokletstvo i prednost ove igre zato neće igranje po sistemu napredovanja kod svakoga dobro proći. Ja sam recimo sva oružja tj opremu  koja nije zlatna (legendary)  bez milosti prodavao odnosno uništavao u sirovinu. Osnovne materijale koristio sam siključivo  za upgrade legendarnih tričarija...  Mogao bih bih još na dugo i na široko pisati o mogućnostima proširivanja sposobnosti našeg odabranog protagonsita  jer toliko opcija nisam vidio niti u jednoj igri novijeg datuma. RPG nirvana. Svih mehanika RPG igara kojih se možete sjetiti (ili ste ih već vidjeli u prijašnjim AC igrama)  odlično su implementirane u ovoj inačici.
    Za razliku od Originsa, u Odiseji  moderna protagonistica Leila Hassan ipak ima određenu ulogu. Nema smisla kvariti doživljaj čitaocu ovih redaka spojelrima zato neću previše detaljizirati pa ću reći, Helenska Grčka odrađena je na jednoj posve novoj, do sada nikada viđenoj razini: od rekonstrukcije povijesnih mjesta i građevina, do obrade događaja, mitova i legendi na vrlo jedinstven, zabavan način. Svatko tko imalo poznaje, ili poštuje grčku kulturu uživati će u besprijekornoj prezentaciji jednog davno prošlog vremena.  Assassins Creed Odysey je Ubisoftova najveća igra otvorenog svijeta ikada napravljena, zato vrlo visoka ocjena uz preporuku za igranje. 

  • Anthem - [68/100] - [PS4Pro] - [22.02.2019.] [28:00:00] - Na kraju, napisao sam plahtu od osvrta. Biti će rezanja kada dođem do limita znakova :) Do tada, neka stoji cijeli tekst. Anthem ga zaslužuje.
    Proveo sam desetak sati u igri u jednom dahu. Obožavam znanstveno fantastičnu tematiku zato sam generalno zadovoljan idejom.  U otprilike pet sati igranja vidio sam manje-više sve što se nudi.  Nisam se mogao otresti  istog dojma kakvog sam imao igrajući prvi Destiny:  napola je ovo  napunjena igra bez  pretjerano bogatog sadržaja. Ovo što je BioWare trenutno ponudio, nije loše ali nije to u razini jednog DragonAgea ili MassEffecta. Govorilo se kako će Anthem biti Destiny killer. Ma niti približno ne govorimo o istim sadržajima. Anthem je najboljem slučaju teška vanilla verzija samo jednog malog segmenta Destiniya.  Okvirno loše ocjene različitih review agregatora su se ovoga puta pokazale točnima, no nije sve tako crno.     
    Anthem ima svijetlih točaka, recimo borbeni egzoskeletoni , javelins su odlično smišljeni. Sistem perkova i kraftanja se lijepo nadograđuje na ukupne performase opreme.  Odijelo (ne)čini čovjeka kažu,  ali u Anthemu, javelin je alfa i omega gameplaya.  Svaki javelin je poseban. Storm  može biti baziran na nekoliko konfiguracija: elemental ili weapon, a idealan je za borbu sa visine i snajpanje jer mogućnost lebdenja je najdugotrajnija.  Colosos je jaki tenk sa žestokim napadima na velike grupe i teškim ali razornim oružjima. Interceptor ima triple jump i nevjerojatnu agilnost. Razorni mele napadi njegovo su glavno oružje. Ranger je za sve po malo. Jaki elementalni napadi, relativno jak oklop i štit i možda najzanimljivije, odličan je u weapon buildu ili mele buildu. Mogu reći kako je gameplay  dinamičan,  fluidan, prepun efekata, svijet je krasno izveden, a ekipa sa kojom igraš ipak mora malo taktizirati i surađivati. Možda najbolji dio gameplaya je mogućnost biranja različitog stila igranja odabirom drugog  javelina prije početka misije. Možemo igrati rolu  supportera, damagera ili tenka     
    Oružja. Laganog i teškog naoružanja koliko mi srce želi.Od više vrsta snajpera, preko pištolja, automatskih i poluautomatskih pušaka do sačmarica, ručnih topova i granata.  Od legendarnih itema dijeli me samo još trideset sati grinda u Grandmaster težini. Anthem nema  onih epskih BioWare trenutaka za pamćenje.  Sve je bolno pojednostavljeno. Naglasak je na MP-u, grindu, lootu, a RPG elementi su tu reda radi.
     Fort Tarsis, centralni HUB igre odrađen je pomalo nespretno.  Ideja nije loša: skupljamo ugovore po različitim lokacijama i nakon toga, odlazimo na ekspedicije.  Zašto je u hubu promijenjen pogled iz trećeg u prvo lice znaju samo autori igre. Odraditi više misija odjednom ili  nakon završene ekspedicije ostati u otvorenom svijetu bez povratka u bazu nije moguće.  Za igru otvorenog tipa ovo ograničenje kao i nemogućnost uništavanja ili dropanja skupljenih itema nema nikakvog smisla. Postane zamorno stalno ulaziti ili izlaziti iz lobija samo zbog pokretanja iduće misije.
    Može se u Anthemu dosta čitati i tako se , proučavajući biblioteku tekstova duboko skrivenu u izbornicima, pomalo upoznavati sa nekim novim svijetom. Nisam još stekao osjećaj cjeline radi kompletno nabacanog lore-a.  Doslovno se živi unutar igre za trenutak, sad i odmah. Ima tu lijepo karakteriziranih likova, a neki od njih imaju interesantne priče.
    Misije su, biti ću iskren, prilično repetativne. Na više-manje istim lokacijama radimo slične stvari. Za četiri iskusna igrača u grupi vrijeme provedeno u samom gameplayu je u najboljem slučaju 20 minuta, uključujući sve loading screenove  i na kraju loot statistike.  10-15 minuta akcije u dinamičnoj borbi meni je jednostavno premalo. Taman doletiš na lokaciju, snimiš situaciju, opališ ultimate, baciš jedan chain combo i kraj. Fuck. Težina misija se može poštelati ali i dalje nas je četvero. Neka svatko jednom okine ultimate, misija je gotova u nekoliko minuta. Posao oko skaliranja i balansiranja težine gameplaya nije ni izdaleka gotov.
    Free-roaming je skriveni potencijal Anthema. Ako se ovo prepozna,  hibridno SP-MP iskustvo bi moglo biti pun pogodak jer je lutanje svijetom prilično izazovno u solo modu.  CO-OP je tu, PVP  nula bodova. Igranje zajedno je generalno ok ali kakva arena u PvP stilu bi također bila O.K. Za sada, ništa od toga.
    Puno se piše o tehničkim problemima igre. Igram se na PS4Pro, a u prvih dvadesetak sati nisam vidio ništa toliko loše što nije prisutno u bilo kojoj drugoj igri ovakvog tipa. Prvenstveno mislim na tu i tamo koji ispad sa servera i probleme sa komunikacijom. Neka posebna rušenja, raspadanja, nestanja NPC-ova i slično nisam iskusio. Čak nisam imao problema sa bugovima, a prema onome što se priča po forumima, ima ih.   To je bilo u vremenu prije završetka glavne misije.  Nakon toga, sve je otišlo kvragu. Igra se redovito blokira, zaključava me u misijama iza nekakve barijere, quickplay se kompletno raspao. Što se glavne misije tiče, nisam je uspio odraditi kako spada jer sam doslovno bio više izvan igre nego u njoj. Dva rušenja plejke, blokiranje, zaključavanje iza već spomenute barijere. Užas.                   
    Očekivao sam puno više sadržaja. Ne mogu vjerovati da je ovo igra na kojoj se radilo šest godina. Anthem je tipična loot'n'shoot napucačina odlična za nekoga tko na brzinu želi izgubiti sat-dva slobodnog vremena. Tko je volio Destiny, sviđati će mu se i Anthem. Mene su kupili jer volim SF tematiku, radi se o posve novom IP-u, a u ovakvim se igrama osjećam "kao doma".  Isplati li se u ovom trenutku dati za ovaj allways online naslov 550 Kn? Hard core fanovi SF-a će reći da, svi ostali ne. To je realno stanje. Žao mi je Bioware.
     
  • Destiny 2: Forsaken - [87/100] - [PS4Pro] - [25.06.2019.] [33:45:00]
    Ovu sam godinu počeo sa multiplayer igrama, pa rek'o , da nastavim u reviajalnom tonu. Tko je igrao prethodni Destiny 2 sa svim dodacima, onda mu Forsaken neće biti stran. Mehanike napucavanja su ostale iste, imamo hrpu novih oružja,  za modifikaciju exotic opreme potrebno je nevjerojatno puno različitih resursa, a sadržaja, sadržaja ima više nego dovoljno. Napokon sam uspješno završio Leviathan nakon skoro godinu dana traženja tima sa kojim bi ga prešao.  U solo izvedbi, to je nemoguće. Ovo je tek prvi od raidova u nizu (nadam se),  a ima ih. Novi raid Last Wish prilično je zeznut. Dodali su još jedan mod igranja, Gambit, što će ga reći, sada se mogu mlatiti dva firetima jedan protiv drugog u vrlo  insteresantnom nadmetanju čiji je veći. Tko voli okršaje oči u oči, PvP nikada nije bio izazovniji. Nove mape, nova područja, nova priča, novi bossevi,  jedan općenito svježiji pristup starim sadržajima učinio je Forsaken jednom od najboljih ekspanzija koje sam ikada kupio. Bravo Bunge! Tako se to radi! (Tebe gledam o Antheme!) 
     
  • Nier Automata - [90/100] - [PS4Pro] - [01.08.2019.] [05:45:00]
    Što reći. Napokon je i Automata došla na red. Za sada, odlično iskustvo. Nisam previše lud za istočnjačkim crtanim boleštinama, no ovo je neka druga razina ludila. U pozitivnom smislu. Kretivni gameplay, uporaba svih mogućih stilova igranja i pogleda kamere, priča, akcija soundtrack. Uh. Odlično ,odlično, odlično! Neznam zašto sam ovo do sada držao na polici...
     
  • Greedfall - [82/100] - [PS4Pro] - [29.09.2019.] [76:45:00]
    Nisam očekivao čuda od malog i uglavnom nepoznatog  francuskog razvojnog tima Spiders no ono što  nam je isporučio tim od svega tridesetak ljudi, jednako je čudu.
    Greedfall, u punome sjaju modernih RPG-ova donosi desetke sati igranja role diplomata, ratnika, vještog pregovarača, ljubavnika i lopova. Uspijete li izdržati do kraja (to je pravi izazov), biti ćete nagrađeni za svaku odluku bila ona dobra ili loša. Shvatite li prelazak Greedfalla kao istrčavanje maratona, a ne šprint tko će prvi stići do cilja, onda ste na pravom tragu.
    Glavnu priču, punu intriga, prevara, nepovjerenja  izdaje, ljubavi i mržnje možete završiti kroz dvadesetak sati. Možete je završiti i kroz 70 sati. Zašto tolika razlika? Razlog je jednostavan: Spidersi obožavaju pretjerivati. Jedan jednostavni zadatak pretvaraju u kompliciranu slagalicu punu razgovora, dijaloga, šetnje i izbora  koji najčešće kulminiraju borbom , a završavaju sa još malo hodanja i na kraju filmskim scenama.
    Greedfall je old school RPG i to bi svi potencijalni igrači morali uzeti u obzir. Što to znači old school? To znači puno priče, puno kombiniranja, razmišljanja, planiranja, namjernih ručnih spremanja napretka u igri zbog kasnijeg ponovnog odabira različitih ključnih odluka. Do sada sam vidio šest završetaka igre i ne znam koliko ih još ima. Modernim rječnikom rečeno: puno zujiš ali malo meda daješ. Igrači naviknuti na brzi tempo modernih igara bi mogli imati problema sa završavanjem Greedfalla. 
    Borba je jednostavna, ne zahtjevna, neprijatelji su maštoviti, veliki, još neviđeni  a svijet je prekrasan, otvoren tek toliko da se ne zaplićeš u brojne nevidljive zidove, a zidova ima koliko god hoćeš. Za jednostavan "skok " na gornju cestu, moraš napraviti cijeli krug po mapi jer autori eto nisu razmišljali o kraticama. Želiš li se provući kroz pukotine u stijeni, e neće ići ako prije toga nisi uložio koji bod u intuiciju. Traži drugi put. Srećom DeSade, naš glavni protaginist/kinja može vrlo jednostavno mijenjati klasu usred igre. Mag, borac ili tehničar, svaki ima svojih prednosti i mana. Mag sa teškim oružjem, pobogu Spidersi, pa gdje vam je bila pamet. Kada ste vidjeli maga sa toljagčinom u ruci?! Paleta oružja je poveća dok "modni detalji" također nisu zaboravljeni. Standardna kvaliteta uz unikatnost itema glavni je vodič prilikom uništavanja ili craftanja opreme. 
     Reset svih atributa je moguć no odabir spola, nije. Za određene trofeje, spol  je jako bitna stavka što znači, potrebno je  odraditi ponovni prijelaz. Mnogi neće imati dovoljno motivacije za takav poduhvat. Ne zamjeram im.
    Svijet Greedfala je grafički izveden perfektno. Ima li ili nema dovoljno elemenata u njemu koji  ga čine živim, stvar je osobnog ukusa. Realno, gradovi ne vrve ljudima kako je to slučaj u nekim drugim igrama ovog žanra. Repetativnost i povremeno recikliranje sadržaja osjetno je što dalje odmičemo kroz priču. Vjerojatno su to momenti na kojima je trebalo napraviti rez. Tim Spiders je napravio vrlo ambicioznu igru i mislim da im nitko ne bi zamjerio da su je malo potkresali, barem što se dijaloga tiče. Ima trenutaka zasićenja što se osobito primijeti pred sam kraj. Nikako ga dočekati. Ponovo, ovo sve je napravila ekipa od trideset ljudi. Nevjerojatan posao.
    Bilo je ovdje jakih emocionalnih trenutaka, ljutnje, gađenja, teških tema dječje radoznalosti, naivnosti. Svaka sekunda prožeta je onim tipičnim osjećajem role playa. Mogao  je Greedfall biti daleko kraći, bržeg tempa, intenzivniji. Alas! Jedan mali studio načinio je jednu krasnu, ambicioznu igru.
     "Goodnight sweet prince."  Hvala vam Spideri! 
         
  • Destiny 2: Shadowkeep - [87/100] - [PS4Pro] - [16.10.2019.] [30:25:00]
    Svi znamo da je pukla ljubav između Bungea i Activisiona... i neka je. Kakve ovo ima veze sa igrom. Pa ima. Eto malo se kasnilo sa izdavanjem, kojih mjesec dana, na samom početku su se porušili serveri od silne navale, D2 je postao f2p naslov.  Što se promijenilo? Osim novog (starog) vlasnika igre, dobili smo  mogućnost posjete još jednog planeta  sunčevog sustava:  mjeseca. Ponosni vlasnici prvog Destinya će se odmah prisjetiti brojnih dobro poznatih lokacija, no ovaj puta, sa novim sadržajima. Nova oružja, nova oprema, neke stare ljubavi, mislim na pucalice poput Badjuju su se vratile u inventory,  "svjetlo" možemo nabildati  do 960 (možda može i više ali mislim da je ovo trenutni cap), a grinda brate mili koliko ti srce želi! Mnoge lokacije su dodatno ušminkane što znači,  sada izgledaju predivno.
      Uglavnom, tko želi probati, može skinuti besplatni Destiny 2 New light sa svim do sada objavljenim sadržajima osim Shadowkeepa. Za napucavanje sa ekipom, ne loše.  Prolazi li se story po prvi puta, bome, ima se što raditi desetke sati.     
  • The Outer Worlds - [98/100] - [PS4Pro] - [09.11.2019.] [45:18:00]
    They did it again! Obsidian Entertainment studio, kapa dolje!
    Pucačina u prvom licu poznatih menhanika. Ispružena ruka, a u ruci melee batina ili kakvo teško oružje, pištoljčić, raketobacač, mašinka velika k'o kuća, plazmena puška, lovački karabin a može i mačeta, kakva čekićina od 50 kila i tako dalje i tako bliže. Molim, umlatiti sve što se miče. Hvala.
     Inače, taktika kamikaze nije osobito mudra  jerbo par metaka u dupe i prdneš na rosu po brzom postupku. Kako se loading last save ne bi često ponavljao, postoji cijela hrpa simpa opreme. Upgrejdi po pravilima DND-a, odabir klase, spola, kompanjona i cijelog čuda perkova i dodataka dati će posla zagriženim ljubiteljima kombinatorike. I još nešto.  Gdje god zabiješ nos, dobiješ nekog klinca za pokupiti. Ekipa sa dijagnozom kompulzivno-opesivnog skupljača, OPREZ! Backpack se brzo puni, a kada se napuni, da, vučeš se k'o smrt. Nimalo napeto. Ono što je napeto je odlična, odlična priča začinjena povećom dozom satire. Postupamo li svaki puta po savjesti, to ne znači da smo ispravno odlučili.  Dijalozi nisu jednolični. Ovisno o razini inteligencije definiranoj prilikom kreiranja lika, dobiti ćemo nekoliko dodatnih opcija odabira odgovora. Odluke u ovoj igri itekako utječu na događaje. Mali hint: prije svake velike odluke odradite spremanje pozicije. Određeni trofeji su dijametralno suprotni po zahtjevima što znači da bi bilo potrebno odraditi još jedan playtrough ako želimo ići u drugom smjeru. Do sada sam odgledao 5 različitih završetaka, a bome ima ih još.     
    Osjećaj napucavanja je isti kao recimo u Rage-u ili Destinyu što znači, gljive out - miš pod obvezno. 
     Vizualno, kada bi  Borderlands i Fallout imali djecu, brijem da bi ovako ispala. Bombon. Možda ima momenata iz zemlje letećih ružičastih ponija u vidu šarenila, duginih boja, veselja, no suptilnog crnog humora ima svako malo. Skriveni biseri u dijalozima me još uvijek nasmijavaju do suza :)   
     Gladak, zanimljiv gameplay odlične prezentacije,  uz mrvu našiljene saturacija, onako 250%, definira Outer worlds kao jedinstvenu igru. Možda je ovo sve već viđeno, ali kvragu, želim još ovakvih savršenih,  "već viđenih" igara. Svakako probati. 
  • Death Stranding - [78/100] - [PS4Pro] - [11.11.2019.] [5:25:00]
    Death Stranding se ili  voli ili mrzi. Između ne postoji. Danas neću biti posebno produktivan na poslu. Od ranog jutra slušam Timefall soundtrack dok sam mislima duboko u svijetu Death Strandinga. Jedva čekam doći doma. Prvih nekoliko sati provedenih u igri nekoliko sam puta imao flashback  Mass Effecta 2 i Bioshock Infinite-a. DS nije usporediv sa ove dvije igre sadržajno, ali usporediv je po onom rijetkom osjećaju širom otvorenih očiju i nesvjesno spuštene vilice dok sam u interakciji sa protagonistima igre. Posve neočekivano, Kojima je pogodio moju g-točku.  :ementaler:
    I to bi bi bilo to. Prvotna ekstaza ustupila je mjesto razočarenju. Mehanike gameplaya se uopće ne mijenjaju, sve je na isti kalup.  Nakon što odgledam filmić, popišam se i otuširam, krećem dostavljati pakete stazama koje su drugi već odavno utabali. Izazovnost, nikakva. Bježanjem, odnosno izbjegavanjem bilo kakve borbe napredujem dalje. Još malo filmića.  Sada sam već siguran da se u DS-u neću još dugo zadržavati osim u slučaju čuda.
    Za sada, stavljam na led. Šteta. 
  • Titanfall 2 - [70/100] - [PS4Pro] - [29.12.2019.] [04:55:00]
    Napucavanje Iz perspektive meche uz relativno brz i ne pretjerano komplicirani gameplay grafički vrlo solidne prezentacije i osrednje priče ostavlja dobar dojam, ali realno, igramo  jedinu jedinu misiju sa vrlo predvidljivim završetkom.
    A što je mecha? Mecha je vrlo interesantni žanr japanskih crtića U kojima se pošteno mlate velike mašine ili strojevi ponekad upravljani ljudima. Titanfall je Istočnjačka ideja izvedena u zapadnjačkom stilu utrpana u sci-fi High-Tech svemirsku okolinu. Ne bi im kruna s glave pala da su napravili još malo priče, ovako bio sam gotov sa igrom za manje od 5 h što je za 550 kn , koliko se tražilo u početku za Titanfall 2, bezobrazno premalo.
    Postoji multiplayer komponenta, čak i određeni replay value, nažalost nisam dovoljno motiviran da bi ih  uopće probao. Ako nešto ne volim, to je kada te igra nasilno tjera dalje sa radnjama poput praćenja nekakve zamišljene staze dok se sve oko tebe vrti, raspada, okreće, eksplodira, dimi... Krivulja učenja mora postojati, no meni se rješenje, u kojem  ponavljaš i ponavljaš i ponavljaš određene radnje sve dok slučajno ne uspiješ, ne sviđa. Ključna riječ slučajno. Gađaš k’o ćorava kokoš dok ne pogodiš što pjesnik želi od tebe.
    Napucavanje je vjerojatno najbolji dio ove igre. Oružja ima cijela hrpa, dobro reagiraju, sva su dovoljno ubojita, imaju kompletno različite fizike, dok naša pametna šasija ima više od deset ubojitih specijalnih poteza. Trčanje po zidovima još je jedna zanimljivost dok letenja, kao u recimo Anthemu nema. Vrlo zabavna mehanika je putovanje kroz vrijeme. Jako lijepo osmišljeno. Naime, na određenim djelovima, mora se koristiti skakanje iz  vremena u vrijeme kako bi se izbjegle zapreke. Šteta što je taj aparatić riknuo negdje na pola puta...
    Svi koji imate Titanfall 2 u svojoj PSN biblioteci, stavite ga na skidanje. Ovo je jedan simpatični vikend projekt.
     

 2019.-u je obilježilo par iznenađenja što pozitivnih, što negativnih i možda najočiglednije, cijeli pregršt već dobro znanih franšiza. Veliki se nisu upuštali u izazove stvaranja novog IP-a. Respanow  Apex Legends  je sigurno iznimka no nisam je uopće niti stavio na listu odigranih igara premda sam je igrao. Anthem, poput prošlogodišnjeg  Fallouta 76  je vjerojatno najveći promašaji godine. Battle royal nije moj stil iako sam potrošio puno vremena u online only igrama. Odigrao sam ono meni najzanimljivije. Bilo je tu možda još nekoliko kandidata poput Sekira, Days Gona, Controla, Ancestors Human kind odyssey  no niti jedna od ovih igara me nije privukla dovoljno da bih im posvetio svoje vrijeme i novac. Kojimin Death Stranding je za mene bio waste of money dok je The Outer Worlds zaslužio svaku lipu. Disco Elesium kao i Remnant from the ashes su mi prošle ispod radara, priznajem. Vjerojatno ću ih u budućnosti zaigrati. 2020. je pred nama. Očekuje nas nova generacija konzola, nova generacija računalnog hardvera, a nadam se i nova generacija igara. Sretna nam nova 2020.
________________________________________________________
ZADNJE PREĐENO: Titanfall 2
UPRAVO IGRAM: D2:Shadowkeep

-2018- | -2019- | -2020- |
« Zadnja izmjena: 01. Siječanj, 2020., 03:04 moordrak »

Odg: Lista odigranih igara 2019.
« Odgovori #6 : 31. Prosinac, 2019., 21:08 »
Platforma: PC

Prilikom uređivanja posta sam dobio: "Poruka nadilazi dozvoljeni maksimum od (30000 znakova)". Kako ne želim kratiti i brisati prijašnje napisano ide novi post, a za ubuduće ću definitivno smanjiti. Lekcija za sljedeću godinu - manje romana, a više igranja.

Spyro Reignited Trilogy (88/100)
Veoma lijepo grafički predočeno. Šareno, slatko i zabavno. Vjerno originalnu uz proljepšavanje okoliša, a i likova. Kontrole su dosta dobro odrađene i nisam imao nikakvih problema, ali onima koji su naviknuti na noviji stil igara će možda trebati malo da se priviknu. Priča je jednostavna, ali opet sasvim uredna. Koncept igre je dovoljno zabavan iako na prvu ne zvuči atraktivno. Upravljamo ljubičastim zmajčekom koji skuplja dragulje i jaja, te se bori protiv raznoraznih neprijatelja. Vidi se da je uložena doza mašta u dizajn neprijatelja, a i svih likova na koje naletimo. Svijet je poprilično velik za ono doba. Sama igra nije teška. Osim ako baš želite skupiti doslovno sve.
Prva Spyro igra je ujedno i najjednostavnija za igrati i upravljati, premda na određenim dionicama pruža određene izazove, osobito ako želite svaki kutak istražiti i sve osvojiti. Dok druge dvije Spyro igre dodavaju mini igre, osobito treća igra. Mini igre se sastoje od hokeja, skateboarda i drugih aktivnosti. Odvraćaju pažnju od standardnog igranja i koliko god u jednoj mjeri nude osvježenje, isto tako mogu biti i zamorne. Ono što mi se poprilično svidjelo jest što u trećem dijelu imamo nove likove s kojima možemo upravljati.
Nažalost, postoje i tehničke poteškoće na koje možete naletiti. Primjerice tijekom igranja sam bio u situaciji da sam igrao offline, ali kad sam ponovno odlučio zaigrati online mi je stara spremljena igra učitana prije onoga što sam igrao offline. Na taj način sam izgubio pređeni dio tijekom offline igranja. Druge probleme nisam imao.
Spyro je prava mala poslastica u kojoj mogu uživati stari igrači, ali koja će ujedno privući i one koji se nikad dosad nisu susreli.

Fifa 19 (75/100)
Prvo da naglasim da već godinama nisam zaigrao Fifu/PES i upalio sam igru neopterećen prijašnjim iskustvima i sa očekivanjima koliko se zapravo sve promijenilo. Samim tim neću se baviti sitnim analizama i minimalnim razlikama jer definitivno nisam upućen u to.
Čim sam pokrenuo sam bio očaran koliko ima pregršt opcija, a koliko je opet sve uredno organizirano i nije se problem ni snaći, a ni naviknuti se. Relativno brzo mi je trebalo da se uključim u igru i krenem igrati. Muzika koja se nudi dok listate menu mi nije dovoljno atraktivna. Čak bi se usudio reći da mi je nekad davno kod starih Fifa igara bila bolja i dan danas se sjećam nekih starih pjesama koje su mi se baš urezale. Možda sam očekivao mnogo oko mnogima nebitne stvari. Modovi za igranje su mi na prvu djelovali jako atraktivno i mislio sam da će mi pružiti brdo zabave. Journey mod je bio na prvu dosta zabavan, ali kako sam išao dalje mi je sve bilo na isti kalup, a i sama priča oko glavnog trojca mi je postala ok, ali ništa više. Slična stvar vrijedi i za modove kao što su career gdje se može voditi klub ili solo karijera vašeg, a i našeg igrača. Na prvu mi je zabavno, ali ubrzo mi postane dosadno. Istina je da imaju treninzi koji su ok, ali smatram da se moglo pokriti nečim dodatnim, nečim što bi me više privuklo. Doduše kad se pokreće utakmica, a osobito kad se pokreće liga prvaka je specijalan doživljaj koji je bio baš užitak.
Sam gameplay mi je malo čudnjikav i spor jer sam navikao da je dosta brži, ali sam opet isto tako uočio da se dosta više oslanja na taktiku, protok lopte i kako je bitno zaista upravljati igračem i način na koji ćemo se postaviti. Također se može dosta podesiti i taktika i gdje će se koji igrač nalaziti. Osjeti se da je tijekom zadnjih par godina to dobro odrađeno jer je zadovoljstvo kad kvalitetna kreirana akcija rezultira golom ili kad se vaš igrač oslobodi i zabije prekrasan gol iz daljine.
Iako sam ukupno proveo zanimljive trenutke, opet sam uočio da najveća snaga leži u Ultimate Teamu ili u igri sa drugim igračima što sam nekako i očekivao. Osobito u Ultimate Teamu se može provesti poprilično vremena slažući sve, uređivajući i donosi jedno ugodno zadovoljstvo. Šteta je što me druge stvari nisu dovoljno privukle, ali razumijem i vidim zašto veliki broj ljudi igra i uživa se natjecati.

A Way Out (80/100)
Zabavna co-op avantura koja se bazira na suradnji i zajedničkim prelaskom sa našim kompanjonom. To je ujedno i najjači segment igre i što me zapravo zainteresiralo da odigram. Pruža dobru dozu zabave, osobito u samom početku oko dijela u zatvoru. Taj mi se dio najviše svidio jer ima najmanje prisutnog materijala općenito u gamingu, pa smatram da je velika šteta što dio u zatvoru nije dulje potrajao. Ukupna priča je ok i dovoljno zanimljiva da je želite otkriti, ali opet isto tako smatram da je mogla biti bolje odrađena. Grafika je ok, ali nije na razini s drugim modernim igrama, a isto vrijedi i za napucavanje i za model vožnje.
Suradnja s drugim igračem je krucijalna za prelazak, ali isto tako igrača nije moguće naći osim ako se dogovorite s nekim. Ne postoji matchmaking da na nekoga naletite koji je raspložen za igranje.
Pozitivan dodatak su i mini igre tipa pikado, a i što tijekom igranja možete naletiti na druge ljude i poslušati što imaju za reći. Moglo je to sve ukupno biti puno bolje i kreativnije odrađeno, ali ne traje dugo, pa samim time nudi solidnu dozu zabave. Volio bih vidjeti više igara ovog tipa jer je A Way Out pokazao da to može biti jako dobro izvedeno, da samo 1 igrač može imati igru, a da dva igrača mogu igrati, ali je ujedno ostavio i dosta mjesta za napredak.

 

Sitemap 1 2 3 4 5 6 7 8 9