Jedan talijanski casopis raspisao je natjecaj za najbolji prikaz izvorne
kvalitete života. Pobijedila je prica, odnosno model jednog citatelja iz
Genove. Njezin bolji dio je:
> Moj dan
>
> Ustajem u 5,30 sati.
> Slijedi obavezna tjelovježba od najmanje 30 minuta.
> Dorucak je dosta obilan.
> Radim od 7 do 13,30 sati, ne dulje.
> Sredina dana za mene je nešto posebno. Rucak je standardan, ni prevelik,
> ni
> premalen. Uvijek ima nešto jušno ili kašasto.
> Slijede kraca šetnja i odmor. Volim prileci, ali ni u tome ne pretjerujem.
> Posla se ponovno hvatam od 16 sati, pa do 17 i 30. Pospremim radno mjesto
> i
> napravim si plan za sutra. Uvijek znam kad cu poceti i što cu raditi
> sutradan.
> Predvecer ispunim nekom "svojom" aktivnošcu, kako me kada volja (sport ili
> brža šetnja). Može i neki hobi. Rado sam u vrtu. Volim prirodu, slobodu,
> svjež zrak.
> Vecera je svakako između 19 i 19,30. Odgovara mi laganiji obrok.
> Zatim se posvetim sebi, nekoj vrsti duhovnog razvoja; popricam s nekim,
> pozitivno razmišljam, ponekad nešto procitam. Ne volim blebetanja, mrzim
> ogovaranja ("što je tko ucinio", "tko je s kim u klapi" i sl.).
> Prije pocinka - šetnja.
> Liježem u 22,30 sati (svjetlo gasim 15 minuta potom).
> Meni odgovara ta urednost ritma, a drugima možda ne. Živim kao po nekom
> planu.
> S nadređenima dobro surađujem. Znam svoje "mjesto". I osjecam neku
> sigurnost
> na njemu.
> Ne pijem, ne trošim novce na bilo što, ne seksam se, ne pušim...
>
> Mateo
> P.S. Ovdje sam dugo. Bude li sve po planu, nadam se nagradnom dopustu za
> Božić. Takva su zatvorska pravila.
