Ne znam di početi, al vidim da sam jedan od rijetkih ovdje koji je 'prelomio' karijeru i koji to i dalje planira.
Dakle nakon fizičkih poslova i tečaja za programera i programiranja kratko i u telekomunikacijama 2 posla i u prodaji i u marketingu došlo novinarstvo.
Radio ko novinar 2 god na telki lokalnoj i skužio da to jebeno ne želim pa sam dao otkaz na poslu di mi je bilo ko recimo seedorfu sada. Izgradio sam si takav status da sam mogao doći kad oću, otići kad hoću (najdoslovnije, znao sam po 2 dana ne doći na posao jer ISTRAŽUJEM lol), fina redovna plaća, putovao često (rijetko van hr, ali vremenom bi bilo i toga), masu iskustava koja inače ne bi imao od alpinizma, spuštanja u podzemne grobnice na - 60 m, istraživanja prošlosti sada pustih otoka (što je jebeno, jebeno zanimljivo), upoznao hrpe zanimljivih ljudi, pa čak i snimanja nadnaravnih stvari i naravno, masu toga što je zanimljivo al je masovno da sad nabrajam.
Uglavnom bilo mi odlično, taman odradio serijal dokumentaraca (koje su valjda reprizirali 10 puta), dobio emisiju o filmu za uređivanje i - dao otkaz jer mi ništa nije falilo. Al baš ništa. U tom i je problem. Sve je bilo tako lijepo posloženo i idealno da mogu dignut kredit, kupit stan, kupit auto, imat super curu i polagano graditi karijeru pa se prebaciti na HRT ili di već.
To je sranje.
Jer naime, počelo me žešće prati ovo što grga veli. Ono, to je sranje. Ne zbog prirode posla kao takvog, već ja to ne želim. Ja sam sebi najnajosoba koju poznajem i želim si samo najnajstvari.
Nakon otkaza sam da skratim upao u totalna financijska govna i imao par jako ružnih mjeseci. Nakon toga se doselio u Zagreb u potrazi za srećom.
Sreća je sranje.
Ovdje se našljakao, imao par kulnih projekata i evo, nakon nepune 2 godine već ljudi zovu, nude poslove i opet sam u nekoj poluidiličnoj situaciji za većinu prosječnih Hrvata. Financijski ok (kuc-kuc), posao odličan realno jer je vrijeme kakvo je, ekipa s posla super, uvjeti zakon, mogućnosti velike, budućnost odlična, sve ide u smjeru da mi može biti samo bolje.
Budućnost je sranje.
Sad se opet premišljam 'prelomiti' i negdje krenuti ispočetka, a opcija ima ko u priči.
Faks u hr? Faks u hr sa ovim poslom? Promjena radnog mjesta na novinarstvo opet? Rad vani? Faks vani? Nastaviti ovako i živjeti s curom u sreći? Otići u Liku kod bake i dida i biti uz njih u ove stare dane i raditi u vrtu i oko kuće, bez interneta i posla?
Point je što sad treba opet krenuti od nule, što je jako naporno. To je jako teško, svaki put, i koga god upoznam a da je negdje radio tipa 2 godine ili više, imao je velikih problema kod tako drastičnih promjena.
Seedorf recimo nema problem jer zna što želi...većina vas ovdje koliko vidim se još traži. I super je kad se čovjek nađe, jer biva ispunjen. A sad što se snova tiče, ne znam, ne bi sigurno htio biti paleontolog ko što sam ko mali htio.
Sad ne znam što bih, i u tome je najveći problem. Skužio sam da me uveseljava rad sa životinjama ili sa djecom. Recimo, nekakav dobar kombo bi bio da radim ko urednik dječjeg programa. To me sad privlači. Ili rad na farmi pasa recimo. A ono, prelom će nastupiti, sad kakav i kad ko da je bitno. Možda se i ne dogodi. SVE JE MOGUĆE!!1
Al generalno, vjerujem da će najbolje proći oni koji znaju što vole, što žele i u tom obliku šljakaju. Bilo da programiraju za deskom 50 godina ili volontiraju cijeli život, ono, ako te usrećuje onda si, ko bi reć, sretan.
Ako se dobro sjećam, to je i bio nekakav point svih tih dječačkih snova...
