Aphex Twin - ThaPostoji taj 'sindrom' koji vjerojatno ima neko stručno ime/terminologiju - svodi se na to da, kad čovjek neko vrijeme ne komunicira s ljudima, počne pričati sa sobom. Prije, ili tijekom te faze, uspostavljanje kontakta s ljudima može predstavljati problem. Ne govorim sad o autističnom njihanju, znojenju i takvim simptomima, već ono, čista muka kontakta.
Tipa rendom SMS ili poziv - hej, ajmo se naći na kavi. NA KAVI. Osjećaj nemoći u želucu se nametne sam od sebe, jer iako ne postoji prava opasnost ili neugoda od te kave, jednostavno eto, ne-komunikacija čini svoje... i opet, ovo ne vrijedi za sve ljude, ali znam da za jedan dio njih vrijedi.
Isto je i sa virtualnim svijetom. Kad na nekom forumu/sošl network čovjek ne bude prisutan neko vrijeme, opetovani 'dolazak' stvara podjednaku neugodu. Možda je to samo meni.
Enivej, kombinacija ovoga gore + činjenica da mi je entuzijazam i polet splasnuo nakon par mjeseci života ovdje zajedno govore, urliču na sav glas - nema smisla! Ništa! Prije bi me oduševilo gledati kako u subwayu sin transvestit dijeli šminku s mamom, ili kako Indijanci šeću te VUKOVE, ili piju vodu iz lokve, ili te modne i sexualne eskapade... al ono, nekako otupiš. Možda to sve i nema nikakav značaj, al u RH nisam viđao toliko raznolikosti pa je ovdje onda to bilo kao wow, makar u početku.
Al svejednako, neki apdejt vrijedi staviti. 'Vrijedi'. Želim. Ponajprije jer sam free sljedećih 20-ak dana dok opet ne počnem raditi normalne poslove, ono, smjene, firme, drugi ljudi, tjedne plaće (ovdje je standard tjedna/dvotjedno plaćanje, nema mjesečno). Eh.
Ljeto u Torontu je sve, samo ne ljeto u obliku poznato većini Hrvata. Da se odmah riješim 'VREMENA', ovdje je suludo. Tri dana sparine, onda dva dana HLADNOĆE di moram jaketu vaditi iz ormara. Stalno je bilo tako, gore dolje, bez pravila.
Jednom smo se išli kupati na otok u blizini, i bilo je baš otužno. Prvo, to je jezero a ne more, a htio ne htio tovar sam i volim miris mora i slanoću na koži. Ovdje je to opet u sklopu tog nekog entertejnmenta, sve smrdi po curryu, hrpa ljudi i govana za kupiti, i na plaži možeš vidjeti samo gym isklesana tijela. Ako je netko nedajbože mršav ili malo deblji, NOSI ODJEĆU U VODU. Baš otužno, bio sam freak of nature, a zapravo ne znam, normalno rendom izgledam ko svi komp ljudi.
Otplivao sam doslovno 20 metara od obale da mogu plivati, jer je jako dugo plitko, i odma zviždaljke, life guard dolazi i upozorava mi i prijeti prstom - ne to raditi... odlazak na plažu je brčkanje u plićaku. Ok je brčkanje, ali ja hoću plivati, to je meni odlazak na more. Nakon tog izleta, nismo više išli jer jednostavno ne znam, smećasto je bilo.
Kako sam prošli put izvijestio, natezao sam se s tim scenarijem i učinilo se da projekt propada pa sam se jako rastužio i počeo tražiti 'normalne poslove', jer eto, ako se vraćam iduće godine u RH htio bi imati bar toliko novaca koliko sam imao kad sam došao ovdje. Našao sam posao montiranja svadbi (naravno, NARAVNO) u jednoj maloj produkcijskoj kući, na freelance basis. Lova je ok - puno bolje nego u RH fkors, ali i te njihove svadbe su bijedne u usporedbi s našima.
U RH sam se namontirao svadbi pa valjda mogu reć da sam ih se nagledao, i 99% njih traje do jutra ili dulje. Znate i sami ako ste ikad bili na svadbi lol, pije se i pleše dok ekipa može stajati na nogama. Ovdje to obično završi oko ponoć, jedan max. Ceremonije su također užasno proračunate, i sve je jako umjetno, amerikanizirano da izgleda savršeno, ali nitko ne pleše, nitko ne pije, svi samo sa mobitelima i tabletima snimaju ATRAKCIJE tipa samba plesače ili šašave djeveruše koje su obukle narodnu kinesku nošnju itd. Nema onog plesanja do jutra i toga, većina svadbi ovdje završi rano.
Drugi posao koji sam dobio je u Fujifilmu ko video editor i QA analog>digital. U prijevodu, netko ima 8 mm (super ili regular) ili 16 mm film. Ovdje ga se digitizira, i onda provjerim greške, štima li sve, i procesiram. Klijent onda dobije DVD s ljudima koji su vjerojatno mrtvi ili sebe kao djece ili nešto treće. Čista tehnikalija s nula kreativnosti, posao je reko bi 4/10, dakle ono dosadno je ali mogu slušati muziku, naučio sam par novih stvari iako sumnjam da će mi ikada koristiti. Tipa eto, stvari vezane uz sam film, jeeej - ali koja korist kad radim sa formatima koji su u praktički beskorisni, nema 35 mm ili konvertera za isto, samo ova homemade smeća. Al ajd, nijedno znanje nije suvišno kao. A i Fujifilm je dobro imati u CV-u, iako me za taj CV sve više počinje boliti ona stvar. Prva firma di sam radio di imaju onaj skener za dlan inače ne možeš ući. Ujutro pukneš password i staviš ruku na skener, i kad odlaziš. Futurizam!
Svi ti filmovi su stvari koje su ljudi snimali doma, dakle rođendani, prvi bejbi steps itd. Zanimljivo je da su to snimke od mislim 50-ih do negdje 80-ih, i čovjek se svega nagleda. Bilo je home made pornića iz 50-ih, ono ful vintage, i to orgije! Baš je nekako gadljivo bilo za gledati, ali naišao sam samo na par takvih. Bila je jedna snimka žene koja je imala stigme, dakle krv iz čela, ruku, nogu, snimano 70-ih, i nije izgledalo fejk. Hrpa ono kadrova iz kutova koje inače na tim 'spooky' videima nikad čovjek nema prilike vidjeti - upravo zato jer su fejk - no ovdje je stvarno bilo jezivo. Bilo je tu i raspelo koje plače krv, a ta žena sa stigmama je na koljenima kako to reći - koljenizirala/koračala preko šljunka i kamenja ko u Đuki Begoviću, toliko krvi je bilo da ja ne znam. I sad je li fejk nije li to je jedna druga rasprava ali baš sam detaljnije pogledao taj film, da, iz 70-ih je, ne, ne izgleda fejk, da, to je prava krv, da, rane izgledaju više ko duboke opekline nego da je netko rezao... zanimljivo enivej.
Osim toga bilo je još i razno raznih pizdarija kojih se većinom i ne sjećam - ali bio je taj izlov tuljana. E, to mi je jedno od najtužnijih stvari koje sam gledao. Dakle na ledu negdje na sjeveru Kanade, dok je još bilo legalno, love oni te tuljane. Ali nije to da ih ulove 10, 20. Ulove ih stotine, oderu im kožu, i onda meso ide na jednu hrpu, a kože na drugu. Imaju pijuke za led koji su valjda baš bili dizajnirani da rascvjetaju glavu bebi tuljanu, i ono, sve se to vidi, ekipa se okupi u krugu, namame majku da se makne i onda jednim udarcem probiju glavu bebi tuljanu, zakače na brod s dugim konopom i onda brod vuče hrpu beživotnih tijela preko leda, iza ostaje crveno žuti trag. Kad se mama zaleti da spasi mladunče, prvo ju omotaju u tu mrežu jer je velika, i onda mama dobije dva ili tri pijuka u glavu. Bilo je snimano sa zvukom (16 mm), i ono ti krikovi koje tuljani ispuštaju kad umiru su stvarno jezivi.
Zanimljivo je da porniće ili općenito sexual kontent se ne smije procesuirati, film se vrati klijentu i ćao bao. Ali tuljani su prošli, jer 'nismo mi tu da sudimo'. Zanimljivo mi je da sex - normalan, ljudski sex, biva većim tabuom nego klanje životinja, i to ono brutalno, DANAS ILEGALNO klanje.
U Fujiju sam upoznao dosta ljudi, ali baš nitko mi nije bio toliko zanimljiv da ostanem u kontaktu s njima. I da, malo je nebitno i smorit će ali moram to spomenuti - Fuji je dosta daleko od ovdje gdje živim i morao sam se voziti tipa sat i po tamo ili više. I vikendom, kako se počinje dosta rano, nisam mogao nikako doći javnim prijevozom pa sam pitao vozi li tko auto da me skupi. Našla se ta kineska obitelj (mama, sin), koji su jako negativno reagirali kad sam ih pitao mogu li me povesti i ignorirali me do kraja dana, SLUČAJNO.
Reko, ko vas jebe, ići ću taksijem! - i išao sam dvaput i izašlo me 90$ po vožnji pa sam skužio da moram progutati ponos i voziti se s njima jer ono, rofl. E. Prvo je mami trebalo tjedan dana da RAZMISLI o tome, i onda kad smo se napokon dogovorili bila je užasno ljuta i nabrijana. Usput im je bilo, dakle ne skreću s ceste već stanu i pokupe me, NE BI IH PITAO DA MOGU IĆI SAM nikada, ali baš davati 90$ za vožnju do posla... + što su bili jedini koji su me mogli odvesti, nitko nije prolazio tuda. I to nije blizu mene btw, već se do meeting pointa moram ujutro voziti busom po ure.
I tako su me vozili, ta luda kontroling bitch koja se izdrkavala na sinu i urlala, URLALA na svaki pokret autom, ja to nisam u životu vidio. Taj mali će izrasti u psihopata, pa da me toliko itko, a kamoli vlastita majka maltretira u autu, bože sačuvaj, urlanje na svaki pokret autom, svako skretanje, OKRENE GLAVU frajer da vidi može li prestići ova odmah VIČE, uf. Užasno mi je neugodno bilo pa sam joj ponudio kao, da dijelimo gorivo i uredno je naplatila 6$ po jednosmjernoj vožnji. Mislim ok... valjda... ne znam, nije mi žao 6$ rofl, nego taj STAV, ta gramzivost... a ovo je baš samo početak te gramzivosti koja je jedan od razloga zašto neću ovdje živjeti dulje od godinu-dvije.
Svi su jebeno gramzivi. Tko god je živio u Kanadi, slaže se sa mnom. To je apsurdno. Ne dijele ništa. Kad se ide kod nekoga na roštilj, svatko donese sebi za piti, stavi na stol da se sve slika za FB i instagram, ali onda piješ samo svoje što si donio. NE DIJELI SE, shvatite. Nema dijeljenja, neće te nitko ponuditi ničim, a ako pitaš stvori se ta neugoda... kao... ok... ako hoćeš uzmi... mogu li ti onda ja uzeti dvije cigarete? Broje cigarete kad uzimaš. Pola čaše pive, ako nekom dadu, BROJE. Al nakon roštilja, svo meso koje se nije pojelo se baca u smeće instantno. Užasno puno hrane bacaju. Baš ono, nemaju naviku tipa ručak staviti u frižider za večeru ili sutra, automatski - što se ne pojede, baca se. Zato i žive na fast foodu većinom.
Tu gramzivost je teško opisati, ali je baš sveprisutna. Spremni su na tužbu ako te poslodavac zadrži na poslu duže od 3 MINUTE tvog radnog vremena jer hej, ne plati te, slikaju bauštelce na cesti koji pričaju A NE RADE ZAŠTO ONI PRIČAJU, kad se parkiraju slikaju svoj auto i tablice svih auta u okolici ako ti netko ogrebe auto, i to nisu ljudi koji nemaju, njihov pojam srednjeg sloja je komičan. Bazen, auto, cottage (vikendica), putovanja po svijetu bar dva puta godišnje itd. - to je standard, i to svatko ima. Teško mi je opisati gramzivost, ali svugdje se osjeti. Da, bolje barataju novcem nego Hrvati. Ne, ne bi nikad mogao BROJATI KOLIKO MI JE GUTLJAJA PIVE NETKO POPIO U KAFIĆIU JEBEM TI MATER TEBI I JEBENOJ PIVI PIČKA MU MATERINA, uf. Nisu SVI takvi - pričam o Kanađanima - iako i imigranti usvoje njihove navike, jer jebiga, moraju, drugačije ne možeš preživjeti.
Osim gramzivosti tih židova, to je sasvim sam siguran najdosadniji i najsmarajućiji narod na svijetu. Fascinantno je koliko mogu pričati o ničemu, i ok, reko bi čovjek lol pa tako je svugdje ali ovo je suludo, nemoguće je ŠUTJETI 5 min s nekim, pričat će samo da se priča o nečemu, sve se komentira, i o sebi, o Bože, o sebi mogu pričati tako dugo i naširoko da ja ne znam... upoznaš frajera odma on kako se razveo od žene nakon 4 godine bivanja zajedno, kako se sad prepiru na sudu oko stana, NIJE PIJAN frajer, i sugovornik odmah oh yes, God, that's terrible... sve im je umjetno. Ne mogu to opisati dobro, možda umišljam, ali ta imitacija života me ovdje najviše smeta.
Pristojni su oni jako, kulturna zemlja sa zrelim legalnim i poslovnim sustavom, vjerojatno sam ja Balkanac kojem je sve to uštogljeno. Jbg.
Postoji mogućnost da se produži viza na još godinu dana i prijavit ću se na to. U teoriji nemam šanse jer nemam godinu dana radnog iskustva (freelanceam, malo radim malo ne), ali kako film spada pod umjetničke djelatnosti, pa time i pisanje, priložit ću im sve što sam pisao, dokaze s radionica na kojima sam bio itd itd. Navodno, trebalo bi to biti i više nego dovoljno da mi produže jer je umjetnost dosta opskurna, mislim nema ono 200 stranica teksta, da ti si umjetnik, jasno vam je svima, subjektivno je i ovisi od slučaja do slučaja. Prijavit ću se jer imam osjećaj da su se stvari počele kotrljati na bolje, trebalo mi je par mjeseci da se malo snađem ali sad počinje bivati kako sam zamislio. Mslim da bi mi još godinu dana taman dobro došlo da napravim nešto konkretno.
Upoznao sam par ljudi iz L.A., neki su se vratili, neki će ići opet. Nekakve vezice sam uspostavio, navodno da bi se mogao tamo snaći, i da - ako misliš ići ko autor, moraš imati nešto makar kanadske produkcije iza sebe, Europljane u Hollywoodu baš i ne vole. Dosta sam se naslušao o L.A. iz prvih ruku lol, i ono, koliko mi je privlačno toliko mi je i odbojno. Što više slušam o toj Americi manje mi se sviđa.
Neki projekti koje sam radio su propali, ali zato su drugi uspjeli. Jedan kratki SF koji sam napisao ide u produkciju ovaj mjesec! Audicije su idući tjedan, snimanje je u listopadu. Uskoro bi trebali neki posteri biti gotovi, ekipa koja radi je mlada i entuzijastična i bit će gotov jako brzo nadam, se. Napisao sam sad i jedan kratki horror koji bi volio sam režirati pa sad skupljam ekipu u ovih 20-ak dana. I ono najvažnije, cijela ta buka oko tog dugometražnog što je bila... dakle prvo su htjeli izmijeniti sve i najavio sam da idem ĆA, pa su se uzjebali i ponudili kompromis. Teška srca, al baš teška srca sam pristao, napisao cijeli prvi draft i reko im da je to smeće i da ne želim s tim imati više ništa.
Nakon što su vijećali i shvatili hej pa on je u pravu, ponudili su mi (puno) više novaca i dali da radim svoju originalnu verziju. Shvatili oni, kontroverzno je dobro i trebamo te slušati. Iscijedilo me, ali neću odustati jer eto, dobri su novci, snimit će se jer su skupili neke ok investitore, pucaju na 250k$ budžet i gađaju ovih 6-7 najvećih festivala izvuči ok nekako. Tako da sam sad u fazi rewritea toga s ORIGINALNIM PITHCOM I IDEJOM, Kriste ostarit ću od muke al ajde. Ide, ide po mome, i kotrlja se, čak ako se i vratim nagodinu u RH trebao bi imati kanadske kredite iza sebe.
Oko traženja posla sam se strašno ulijenio jer eto, Fujifilm i ove svadbice ne uzimaju toliko vremena a pare su ok... sad kako sam free se baš mislim da li tražiti opet nešto bolje ili ne, jbg nemam volje više jer nekako znam da mi je ovo sigurno i mogu se posvetiti drugim stvarima, s druge strane sad imam tog nesretnog kanadskog iskustva pa možda ne bi bilo loše ići u neki crew na nekoj seriji ili pak filmu... dvoumim se, još ne znam što bi, al valjda me ništa ne košta probati makar.
Što se tiče tog nekog socijalnog života (lol), više manje ko i u Zagrebu, s tim da ovdje nemam prijatelja s kojima bi mi bio gušt otići na pivu ili igdje. Da nisam s curom vjerojatno bi odavno poludio jer nije to samo heh ne nalazim se na valnoj duljini s ikim, većina komunikacije me umori i baš mi se ne da išta s njima. Bio sam na par predstava jer što je je kazalište im je ovdje zanimljivo, glumci su genijalni, restorani su kul i bio sam na par ovih mainstream manifestacija.
Tipa gej parada, jedna od najpoznatijih i najvećih na svijetu. E, koji je to šaroliki kaos. U zg mi ne bi palo na pamet ići na to zbog niza stvari, ali ovdje je tako nekako prirodno i pozitivno da čovjek može samo uživati. Njihov TTC (ala naš ZET) pošalje bus s natpisom kako podržavaju gej/bi/trans, dvije tri crkve također (jer ih ima više vrsta ja to baš ne razlikujem), a povorka je ono, lol. Ogromna, tisuće i tisuće ljudi, transići hodaju goli, prvi put sam uživo vidio frajera sa cicama i kitom (koji mi se neugodno smješkao, čudno je bilo
), i općenito ta gej populacija, a ponajviše transgenderi, maskenbal, boje, šareno, prskanje vodom, svi su na x-u ili speedu, trava smrdi posvuda, pivu doduše ne smiješ popiti na ulici al moram priznati da je baš bilo ugodno. Atmosfera je ko ne znam, slavljenje Nove godine, svi su ono unificirani i slave, vesele se. Panduri? Panduri nose štikle i šminku i zajebavaju se sa svima uokolo...
Bilo je i par umjetničkih izložbi, što na otvorenom što u zatvorenom. Opet, nisam fan contemporary arta (ponajviše jer zbilja dosta toga ne razumijem), ali bilo je jako lijepih stvari. U kino sam bio tom nekom velikom i ful je futuristički, malo skeri ali mi je bilo fora. Na početku prikazivanja, osim niza reklama, imaju i tu interaktivnu igru gdje žena s glasom ko hologram daje upute za neku igru a ti preko smartphona imaš app preko kojeg live daješ odgovore. Tipa, tko je režirao taj i taj film, tri ponuđena odgovora ala milijunaš, i ekipa glasa sa smartponima. I onda tko je pogodio ide dalje, tko ne ispada, u biti je dosta ko onaj 1 protiv 100 kviz mislim da je na istu šemu. I fora je jer je sve uslužno nekako, te grafike su jako Minority Report, pojavi se žena na ekranu u kinu, svi vade mobitele, napeto je, međusobno se dogovaraju i tako.
Eh da. Cimerice su nam otišle pa smo krenuli u potragu za novima, to je komedija kakvi se ljudi javljaju na oglas, i ono, u tipa 30 min ih se javilo 20-ak. Iz svih dijelova svijeta, svakakvih ljudi je bilo. Crnac koji nosi vunu na +35 i puši travi jer čuva energiju, onda ta Koreanka kjut koja crta ali djeluje malo sjebano, onda gejevi koji nude blowjobove (3 su se javila), jedna cura koja je nudila 'pleasant and intimate nights', svašta je bilo. Na kraju smo se odlučili za tog Kanađana, a cura mu Hrvatica porijeklom (slučajnost!). Cimer kuha, pere suđe, ide u teretanu, studira arhitekturu, radi, vozi skejt, svira gitaru i šije na singerici kao hobi. Uglavnom mislim da smo prošli dobro s njim, malo je tupast ali ono taman, uredan, 9/10 reko bi.
Upoznao sam još Hrvata i Srba, svi imaju manje više istu priču. Nitko se ne bavi ničim kreativnim, kamoli filmom.
Svi su došli pokupiti pare, ostati ovdje i raditi i onda oplakivati LIJEPU NAŠU, e toliko tih patriota ima da ono... uglavnom priča sa svim našim ljudima je manje više slična. Neki su došli trbuhom za kruhom, neki rendom, neki jednostavno došli pokupiti pare i tako. Nije teško doći, nije teško raditi i zaraditi. Sve ovisi o prioritetima, malo generično zvuči ali zbilja, u ovoj zemlji možeš biti što hoćeš i naći ćeš interesnu skupinu za to. Baš sam neki dan ušetao u novi dućan sa board games, KRISTE kako je ta ekipa uživljena.
Baš ono, strahovito poznavanje tako nekog uskog područja kao što su fire magovi TCG ili board gamesima. Poanta je jel, možeš se naći s kim god hoćeš.
Upoznao sam još Kanađana, i što je je, ovi što se bave film/video produkcijom su normalni i kul ljudi - ne svi - ali po mentalitetu su mi jako slični i dobro se slažem s njima. Iako eto, ima i tu čudaka, ali to je sad jedna druga priča.
Malo sam pričao sa beskućnicima, jako je šaroliko, a i oni su jako kreativni i raznoliki. Natpisi tipa ''too ugly to prostitute, too stupid to steal anything'', ''feed my baby horse'' - frajer spava s ogromnim mastifom, bila je i ta ekipa koje je igrala PS3 (valjda je PS3, joystick je bio barem), sviraju gitare, harfe (da), violine, bubnjeve - jebeno su dobri bubnjari, baš ono nadnaravno dobri. Njihove priče su različite, ali nijedan mi nije otkrio previše, a i bilo mi je neugodno sad baš propitkivati, iako neki djeluju užasno zanimljivo... ne znam, svi ljudi ih ofc izbjegavaju jer hej beskućnici, ali ovi bradati čiče koji čitaju neku knjigu od Asimova su zanimljivi likovi u to sam siguran, samo što je meni neugodno HEJ PRIČAJ MI O SEBI, ali počeo sam lomiti i tu barijeru. Jej.
Dosta čitam i gledam filmova, što je smiješno jer u RH sam se uvijek žalio kako za to nemam vremena. Da, TREBALO JE OTIĆI U KANADU da bi počeo čitati ovdje. Knjižnica je super, možeš rentati do 50 knjiga/stripova odjednom, a i ponuda nije loša nimalo. I nekako je to baš super, nakon ljeta koje mi je bila krcato poslom sa suludim životnim ritmom, sad baš guštam konzumirati što više toga. Da, stvarno su bili užasni ti periodi konstantnog rada, buđenje u 5 h, put do posla, posao, doma u 21 h, i što ti možeš u tih dvi ure nego pojesti i razmišljati kako da se ubiješ.
Dolazi jesen, i zapravo reko bi da je već i stigla, hladno je, dugi rukavi, ljeto nisam baš ni osjetio, ali dobro je, jako volim jesen i mislim da je došla u pravom trenutku.
