San od prije noliko noći...
Prokleti crveni kralj!
Oteo ju je.
Baš nju.
A to nikako nije smio.
Razjario sam se, ali nisam mogao ništa da učinim.
Samo da posmatram i patim.
Ali rješenje postoji...
Moram da uradim ono što mi on nalaže.
Ili da umrem, jer bez nje mi ne vrijedi živeti.
Tako sam i uradio.
Popeo sam na najviši vrh i krenuo ka dolje, verući se poput cirkuskog akrobate po bakarnim cjevima.
Sve niže i niže.
Hladni betonski zidovi su mi zadavali strah, ali ja ga nisam smeo osjetiti- ona mi je bila važnija od svega.
Stigao sam na sam vrh mosta i pogledao dolje u zelenu rijeku.
Ostao je još samoo taj zadatak.
Skočiti dolje.
Visina je bila velika, ali ja se ovaj put nisam bojao.
Crveni kralj nije znao da ja volim skakati sa velikih mostova, baš kao što je ovaj.
Sa zadovoljstvom sam prešao ogradu i odrazio se u dubinu.
Morao sam da se nasmijem, koliko sam straha pretrpio dok sam prelazio one bakarne cevi, a koliko sad zadovoljstvo osećam dok mi hladni zrak juri u lice i zelena dubina mi se približava neslućenom brzinom.
U trenu dok sam uronio u vodu, nisam osetio ništa.
A potom samo ukus pobjede, taj slatki ukus.
I onda je taj prokleti crveni nakinđureni kralj izašao iz svojih odaja, zovnuo svoje ministre i uz sve državne počasti- vratio mi je ono što je i uzeo.
Nju.
Shvatio sam da sve ovo i nije bilo toliko loše koliko mi se u prvi mah činilo.
To je bila jedna vrsta ispita, za mene i za nas.
Da li sam ja uopšte vrijedan da je imam pored sebe.
Mislio sam da jesam, no njen pogled mi reče drugačije.
Ona je sigurna u to.
Sad i ja više nemam sumnji.
Taj crveni kralj je možda i nesvjesno uradio dobru stvar.
Ma, svaka mu čast.
I neka mu je srećom.
Ja sam svoju sreću upravo našao.
Nju.
