Desetljeće napretka video igara

---

Iako je pojam novog desetljeća rezerviran tek za početak sljedeće godine, gledajući unatrag na nepunu prvu dekadu 21. stoljeća, ne možemo se oduprijeti dojmu kako je ona već zaokružena cjelina, barem što se industrije video igara tiče. HCL je stoga odlučio napraviti kratak presjek ključnih elementa koji su kroz ovo desetljeće oblikovali igre, ali i samu industriju. Po čemu ćemo pamtiti ovo razdoblje najdraže nam digitalne zabave, provjerite u našem ekskluzivnom tekstu.

„Igranje video igara je eskapistička aktivnost, a ljudi bivaju iskorišteni od strane kompanija koje stoje iza tih igara. To nije zdrava aktivnost, ljudima bi bilo bolje da odbace kontroler i izađu van iz kuće.“ – tvrdio je žestoki protivnik igrača, Jack Thompson. Dakako, ima istine u tome što je govorio antipatični Jack, no umjerenim igranjem mi smo ostali itekako zdravi, industrija igara se prometnula u velikog konkurenta onoj filmskoj, a Thompson je dobio doživotnu zabranu komentiranja tematike koja se veže za video igre.

Dakle, napredovali smo, u gotovo svakom segmentu i na gotovo svakoj razini. U zadnjih deset godina video igre su dobile novi status u društvu današnjice. Sve više ljudi prihvatilo je ovaj oblik zabave kao dio trenda, a u takvom raspletu događaja osvanuo je i epitet umjetničkog djela. Kroz brojne elemente i interakciju s drugim cjelinama igre su postale neizbježna svakodnevica različitih dobnih skupina, integrirale su se u intimu naših domova, a pomoću njih dijelili smo zabavu i s drugima. Kratko rečeno, video igre su početkom 21. stoljeća postale kulturološki fenomen.

Naravno, usponu ove industrije uvelike je pogodovao nagli razvoj globalne mreže, odnosno ‘internetska revolucija’. Stoga nije teško zaključiti u kojem je smjeru sve krenulo, ali bilo bi nezahvalno sav utjecaj na industriju pripisati masovnom procvatu interneta. Pored toga moramo istaknuti ostale trendove, hardverska dostignuća, dizajnerska rješenja i ideje koje su definirale čitave žanrove. U našem tekstu odlučili smo ih svesti na deset pojmova, a rangirali smo ih po subjektivnoj procjeni veličine i važnosti njihova utjecaja. Pa da ne duljimo previše, evo stvari koje su nam označile prošlo desetljeće.

Sustav zaklanjanja od neprijateljske paljbe ili inih napada oduvijek je bio prisutan u igrama. No princip korištenja zaklona rijetko kada je bio integralni dio same igre. Žanr pucačina, prvenstveno onih iz trećeg lica, iz tog razloga bio je znatno drugačiji u usporedbi s današnjim, a odgovornost za tu promjenu 2006. godine uzeo je odlični Gears of War.

Dotični naslov uveo je tzv. cover sistem, jednostavnu funkciju koja je igraču omogućila da se elegantno ‘prilijepi’ na obližnji objekt i iskoristi ga kao zaklon. Isti je instantno postao neizostavan dio svih akcijskih igara s OTS pogledom – prihvatili su ga i velikani kao što su GTA i Resident Evil, a daljnji napredak unijele su sitnije dorade mnogih drugih naslova. Danas je prava rijetkost vidjeti ovaj tip igara bez cover sistema, a s obzirom na njegovu popularnost, imamo dojam da ćemo ga viđati još dugo vremena.

QTE ili po naški – brzopotezno stiskanje odgovarajućih tipki u odgovarajućem trenutku, bijaše vrlo česta pojava u igrama 21. stoljeća. Iako je sam koncept korišten još davno prije (Dragon’s Lair iz 1983.), njegovu učestalu prisutnost dočekali smo u nešto novijim igrama. Počelo je s recenzija”]God of War-om, a onda je inovativna avantura zvana Fahrenheit veliki dio svog gameplaya podredila quick-time eventima. Ove katkad iritirajuće sekvence prisvojio je niz drugih igara (Tomb Raider, Resident Evil), a nedavno servirani Heavy Rain odveo je ovaj sustav na sasvim novu, gotovo bolesnu razinu.

QTE koncept tako je poslužio kao most između igrivog i igrivo-neizvedivog, te se njegov utjecaj s vremenom preobrazio u svojevrsne interaktivne animacije (Metal Gear Solid, Assassin’s Creed). Trenutno je nemoguće prognozirati hoće li se u tom obliku i zadržati, no svakako možemo tvrditi da je bio jedan od elemenata koji su označili proteklo razdoblje igara.

Opet isti uvod – igre otvorenog tipa postojale su i prije godine dvije tisućite, no tek su razvojem 3D grafike dobile pravi smisao. Štoviše, njihov puni potencijal pokazala je jedna igra koja bijaše impresivna koliko i kontroverzna – simulacija lopovluka, virtualni raj za kriminalce i sve koji se tako vole osjećati – Grand Theft Auto 3. Sada već davne 2001. godine Rockstar nam je dostavio igru koju će kasnije svi manje-više neuspješno kopirati, igru koju će jedni mrziti, a drugi glorificirati.

Takozvani Sandbox žanr, kojega je GTA praktički utemeljio, donio je dotad neviđenu slobodu i nevjerojatnu zabavu…

Takozvani Sandbox žanr kojega je GTA praktički utemeljio, donio je dotad neviđenu slobodu i nevjerojatnu zabavu, a utjecaji tog prijelomnog trenutka osjećaju se još i danas. Gameri su ga nazivali velikim dostignućem, no veterani industrije bili su razočarani što je vrhunac zabave u igrama ujedno i ultimativna simulacija razbojstva. Devet godina kasnije, vidimo da je njihov stav bio opravdan – nakon brojnih sandbox naslova još uvijek nismo dobili jedan koji bi u pozitivnom smislu otišao iznad ubijanja, razbijanja i psovki.

Kad bi vas netko slučajno zapitao koji je žanr igara prošlog desetljeća bio najzastupljeniji, što biste mu odgovorili? Sportske igre, pucačine, MMO? Eh, bez neke pouzdane statistike nećete mu moći odgovoriti, no jedno je sigurno – nećete pogriješiti ako kažete da su to bile glazbene igre, odnosno igre koje su na ovaj ili onaj način povezane s glazbom. Dakle, u ovom žanru nagledali smo se apsolutno svega i svačega: od Vib Ribbona preko Dance Dance Revolution serijala pa sve do SingStara. No najzapaženije rezultate ostvarili su izdanci Guitar Hero i Rock Band franšiza u nebrojeno mnogo spin-offa, dodatnih paketa i pjesama. Brojni bendovi u ovim igrama vidjeli su neponovljivu priliku za nevjerojatnu zaradu, proizvođači su casual gamerima uspjeli progurati svoje unikatne i skupe kontrolere, a u kombinaciji s urbanim marketingom MTV-a glazbene igre pokazale su se kao komercijalni uspjeh desetljeća. Ili barem prve polovice istog.

Naime, krajem 2009. godine zasićenost tržišta rezultirala je slabom prodajom inače kvalitetnih igara (Beatles: Rock Band, DJ Hero), što je i više nego jasan pokazatelj kako se nešto hitno mora promijeniti. Hoće li proizvođači ovih igara to i prihvatiti, ostaje nam za vidjeti.

Ekspanzije u punom smislu riječi uskoro bi mogle postati dio prošlosti. Umjesto njih dobivat ćemo kraće epizode za već postojeće igre, a vremensku rupu između originala i izlaska dotičnih popunit će sitniji DLC paketi. Sam pojam Downloadable Content relativno je nova stvar, no korijeni mu sežu još do početaka Xbox Live servisa.

Dakle, Microsoft je u ovu politiku uplovio nešto ranije, dok su ostali, slijedivši tadašnje struje, do koncepta DLC paketa došli nešto kasnije. PC gameri tako će se sjetiti famozne smijurije kada je Bethesda za svoj Oblivion nudila šareni oklop za konja po cijeni od nekoliko dolara. Dakako, smiješna strana bijaše u tome što su igrači na spomenutoj platformi taj oklop mogli nabaviti i besplatno, pa čak ga i sami napraviti kao korisnički mod. No od tog trenutka pa sve do sada, DLC je evoluirao u nešto smisleniji sadržaj (iako je i danas moguće naći nekolicinu ‘bisera’) koji se servira kako bi se pospješila prodaja igre, te je nedvojbeno stvar koju ćemo pamtiti jednom kad budemo nostalgično gledali na ovo doba.

Iliti DVD medij, dobio je zavidnu ulogu u šestoj i sedmoj generaciji konzola. Iako je njegova namjena većim dijelom bila usmjerena ka filmskoj industriji, za to vrijeme ogroman kapacitet diskova proizvođačima igara također je otvorio podosta mogućnosti. Playstation 2 bijaše prva konzola s DVD čitačem, a shodno tome i jedan od prvih DVD playera uopće. Nepraktična izdanja igara s višestrukim brojem CD-ova nakon pojave DVD-a polako su pala u zaborav, a kada je standardni kapacitet DVD-a od teoretskih 4,7 GB postao tijesan, zamijenila ga je dvoslojna, dual-layer inačica koja se koristi još i danas (X360 konzola).

DVD je također označio i konačni prelazak s tradicionalnih ‘kazetica’ od kojih je sve zapravo krenulo. Nintendo je nakon svoje 64-bitne konzole tako prešao na vlastite optičke diskove, a dobre stare ‘plastične kutijice’ trenutno koristi tek prijenosna DS konzola.

U ranim počecima kontrolirali smo igre malim brojem gumbića. I onda to odjednom više nije bilo dovoljno – došle su analog gljive, stigli su triggeri. No ni to ne bijaše dovoljno, jer na kraju krajeva – zašto bi nam uopće trebala jedinica za upravljanje igrom kad ju možemo kontrolirati vlastitim pokretom? ‘Čaroliju’ smo okusili pojavom uređaja zvanog EyeToy, a Nintendo Wii pokazao nam je sljedeći korak. Ma što korak, troskok kojim je hardverski nastrojene konkurente ostavio miljama iza sebe.

Kontroliranje igara pokretom uistinu je neizostavni dio gaming kulture ovog desetljeća…

I kako to obično biva, mnogi su slijedili Nintendov primjer, najčešće s lošim ishodom (Tony Hawk, nesrećo). No probajte se vratiti u djetinjstvo i zamisliti da vam je netko rekao kako ćete krajem 2009. godine imati ljubimca koji nije prljavi Tamagotchi, koji će reagirati na vaše pokrete iako on zapravo neće biti ispred vas, iako on neće biti stvaran? E pa, EyePet tada nisu mogli predvidjeti ni najveći vizionari, stoga je kontroliranje igara pokretom uistinu neizostavni dio gaming kulture ovog desetljeća. A prave stvari na ovom području, navodno, tek dolaze.

Gaming u devedesetima bijaše pretežno pasivna aktivnost – nije bilo gore spomenutih kontrola pokretom, igralo se na jednom mjestu, čak i uz prijenosni GameBoy (proklete baterije). Početak 21. stoljeća na tom području donio je ogromne promjene. Konačno smo dobili pravu konkurenciju među handheld platformama (NDS i PSP), no mnogo važnija bijaše mobilna revolucija. Naime, unatrag deset godina počela je masovna zaluđenost mobilnim telefonima, tj. mobitelima, koji su isprva bili sposobni pokretati tek najjednostavnije igre. Dakako, s vremenom je tehnologija napredovala nevjerojatnom brzinom, a igranje na mobilnim uređajima postalo sve češće.

Doduše, isprva se nije činilo da će takav trend zaživjeti, unatoč predviđanjima finske Nokie (N-Gage), no ispostavilo se kako je za preporod igara na prijenosnim uređajima bila potrebna samo dobra ideja. Takvu smo pak dobili u Appleovom iPhone-u, odnosno u brojnim aplikacijama (igrama) za isti.

Jedna od najradikalnijih implikacija Interneta na industriju video igara svakako je pojava digitalne distribucije. S obzirom na to da je ona, prvenstveno za PC igrače, sasvim normalna i svakodnevna stvar, ne treba mnogo isticati njezinu vrijednost. Najveću inicijativu za ostvarenje digitalne distribucije igara imao je Valve, koji još i danas drži neprikosnovenu poziciju najpopularnijeg servisa za distribuciju igara preko globalne mreže.

Njihov Steam zapravo je pionir novog doba, a brojni konkurenti (Impulse, Direct2Drive i dr.) zajedno s njim čine značajan dio u povijesti industrije video igara. Doduše, digitalna distribucija još uvijek nije preuzela vodstvo nad maloprodajom, no brojni analitičari slažu se u jednom – samo je pitanje vremena kada će se to dogoditi.

Što se krije iza najvećeg napretka industrije video igara? Retoričko pitanje, zar ne? Jer da je Internet došao ranije, dinosauri ne bi izumrli. Da je Internet zaživio ranije, Rimsko Carstvo ne bi palo. Dakle, shvaćate poantu – mreža svih mreža utjecala je na igre više nego ijedan drugi element. Ikada. Dakako, Internet nije izmišljen u zadnjih deset godina, i Online Multiplayer nije izum 21. stoljeća. Ali eksplozija popularnosti i dostupnosti globalne mreže početkom desetljeća oblikovala je svaki aspekt MP komponente.

Eksplozija popularnosti i dostupnosti globalne mreže početkom desetljeća oblikovala je svaki aspekt MP komponente.

Koncept suprotstavljanja 2-8 igrača pomoću neta evoluirao je u grupnu aktivnost za dvoznamenkasti broj sudionika. Žanr Massively Online Multiplayer igara prerastao je u ovisnost milijunima korisnika, ponajprije zahvaljujući sociološkom fenomenu imena World of Warcraft. Tematski raširen i profitabilno iskoristiv, MMO se kroz razne oblike integrirao i u popularne društvene mreže, proširio na browser igre, a njegov daljnji rast praktički je nemoguće zaustaviti.

No nije samo PC platforma uskrsnula MMO žanrom. Konceptualno drugačiji MP sistem nametnut je i konzolama. Ulaskom Microsofta u polje digitalne zabave, igranje preko Interneta postalo je temeljni preduvjet za uspjeh konzole. Xbox Live servis omogućio je ono što Seginom Dreamcastu nikad nije pošlo za rukom, ono o čemu je Sony govorio samo teoretski. Sve nas je to odvelo do današnje situacije gdje su Nintendo i Sony zadnjom generacijom konzola uspješno parirali Live usluzi, a online multiplayer postao nužnost gotovo svake igre. No ta priča još uvijek nema kraj, samo neizvjesnu budućnost.

I upravo se toj budućnosti okrećemo. Baš kao i svaka druga industrija, ili ako ćete bolje – umjetnička grana, i ova igraća ima probleme te ograničenja. No ako dobro pogledate koliko se samo stvari promijenilo u nepunih deset godina, bit će vam jasno da napredovanje video igara neće stati zbog toga. Štoviše, ići će još brže. Nadajmo se u pravom smjeru.

I tako završava naš osvrt na proteklo desetljeće video igara. Naravno, zanima nas i vaše viđenje istoga, vaši komentari na trenutnu situaciju i vaše nade za budućnost. Stoga se registrirajte ako već niste, i svakako nam ostavite svoj komentar.