Ubisoftov Avatar: Frontiers of Pandora imao je vrlo zanimljiv životni put. Igra je praktički od prve najave neslužbeno bila preimenovana u Far Cry: Pandora. Situacija se ništa bitnije nije promijenila ni kada je izašla, jer su se sav njezin kreativni potencijal i vizualna raskoš sveli na tek nekoliko osrednjih pohvala iza kojih je stajao zaključak o još jednoj Ubisoftovoj igri u nizu Ubisoftovih igara.

Osim uobičajenih tirada o ispraznom otvorenom svijetu i plošnim likovima, najveći broj kritika ticao se slabe raznolikosti neprijatelja, neiskorištenosti Ikrana i naravno činjenice kako se cijela igra odvijala isključivo iz prvog lica. Iako su od izlaska glavne igre izašla već dva zasebna proširenja, tek je najnovija ekspanzija Avatar: From the Ashes posložila stvari na pravo mjesto te dostavila gotovo sve ono što su igrači željeli , čime je postala i najbolji način za iskusiti Pandoru, ako izuzmemo filmove. Zapravo, dopustite mi da se ispravim: probijajući se kroz atmosferični Fire and Ash, shvatio sam da mi je zapravo zanimljiviji nego istoimeni film jer uz podjednako lošu direktnu priču, donosi još više akcije i trilera!

Radnja Vatre i pepela odvija se godinu dana nakon glavnih događaja u igri, a ovoga puta ne igramo kao kreirani Navi već kao So’lek, prekaljeni ratnik izgubljenog klana koji pod svaku cijenu mora zaustaviti monstruozno paljenje Pandore. Baš kao u filmu, i ovdje svjedočimo smrtonosnom savezu ljudi s pomahnitalim, divljim i bijesom obuzetim Navijima iz klana Pepela.

Prvih sat vremena igre vrlo je napeto i atmosferično, iz čega je vidljivo kako se Ubisoft zbilja potrudio da ovo ne bude još jedan u nizu proširenja, već završni dio slagalice. Na stranu sadržaj, Frontiers of Pandora ima jedan od najljepših otvorenih svjetova koji sam ikada doživio, a Fire and Ash dostavio je jednaku, ako ne i ljepšu verziju. Naime, dodatno je poboljšano osvjetljenje, izvođenje i draw distance više se ne sabotiraju međusobno, a iako u ovoj ekspanziji ne dobivamo posve novi biom, to se zbog drastične promjene u svijetu ni ne osjeti. Naime, gotovo trećina dostupne mape od starta igre je spaljena do temelja, a kako se probijamo kroz priču, tako se postepeno pale i drugi dijelovi pa sve skupa djeluje vrlo brutalno i postapokaliptično.

Kontrast u svijetu prati i veliki zaokret u priči, koja je ovog puta puno mračnija. Navikli smo gledati blještavu, magičnu i fluorescentnu Pandoru, no sada je sve crno, zadimljeno i prepuno barbarskih i gotovo poganih simbola i kampova po već poznatim lokacijama koji fantastično postavljaju atmosferu.

Među piromanima iz klana Pepela postoji nekolicina ratnika s kojima So’lek ima nerazriješene račune, a pojavljuje se i novi ljudski negativac kojemu sam zaboravio ime: znam da se preziva Bukowski i da je vojno lice koje želi gaziti cvijeće i paliti šume. Ozbiljno, koliko god da estetika vatre i poganskih Navija diže atmosferu i neizvjesnost, toliko ju onaj dio s ljudima spušta svojom jednodimenzionalnošću i banalnim motivima.

Ipak, za razliku od originalne igre u kojoj smo igrali kao bezimeni, maltene pa tihi protagonist, ovoga puta igramo sa poznatim likom koji je itekako mesnat. Dog Tag Warrior je zreli borac koji očajnički pokušava očistiti ne samo svoju domovinu već i savjest, prvenstveno od nakupljenog bijesa koji ga godinama proganja. Njegove emocije, prvenstveno ljutnja i žaljenje, toliko se jasno odražavaju na njegovom licu, a ako tome pridodamo i fantastičnu glasovnu izvedbu, dobijemo zaista dobrog lika s kojim se lako povezati. Njegov neprestani bijes, spojen s višegodišnjim vojnim iskustvom, napravili su od So’leka surovog ratnika koji puno više preferira frontalne obračune.

U borbi se znatno osjete sve blagodati nove kamere iz trećeg lica (koja je inače besplatan update za sve vlasnike igre, neovisno o ovoj ekspanziji). Pogotovo se to vidi u raznim fatalnim potezima kojima So’lek siječe, čupa, baca i mrvi ljude iz mech odijela. Osim toga, So’lek na raspolaganju ima i pristup svojem ratničkom trans stanju u kojemu pomahnita te počne nanositi golemu štetu i pucati po svemu što vidi i ne vidi – zeznut je taj PTSP na Pandori!

Formula gameplaya dodatno je začinjena s nekoliko novih vrsta neprijatelja; poput robotskih pasa tragača, malih i spretnih mechova koji trče oko vas, poboljšanih grdosija s velikim štitovima te naravno neprijateljskih Navija, koji su mi ostavili gorak okus u ustima. Nemojte me krivo shvatiti, vrlo su opasni i agilni, barataju vatrenim i eksplozivnim oružjem te imaju znatno više zdravlja, no iako su vrlo neugodni u kombinaciji s ljudima, zapravo su samo velike spužve za vaše metke, a mogli su biti toliko više.

Primjerice, svidjelo mi se kako im ne možete pobjeći tako što ćete se sakriti negdje, jer ima smisla da su i drugi Naviji opremljeni istim nadljudskim sluhom i njuhom kao i vi, tako da lovac lako postaje lovina. No, s druge strane očajnički je nedostajalo segmenata gdje bih se s njima igrao svemirske mačke i miša, neki dijelovi u kojima bi se igraču naglasilo koliko je lako Navijima biti na vrhu prehrambenog lanca, ako to požele.

S obzirom na to da je Fire and Ash osmišljen kao akcijski spektakl u kojemu nema puno predaha, za potrebe proširenja izmijenjen je i pojednostavljen sustav napredovanja te unapređivanja vašeg gerilca. Iz igre su gotovo u potpunosti izbačeni dijelovi sa sakupljanjem prirodnih materijala i razne mini-igre povezivanja s prirodom, što je dobro jer bi svakako kvarilo brz i kaotičan tempo priče u kojoj je sve pod pritiskom plamena. Umjesto toga, unapređivanje vašeg oružja i ostale opreme vrši se sa nekoliko komponenti koje pronalazite u ljudskim i Navi postrojenjima te u poraženim mechovima.

Slična situacija je i kod vaših sposobnosti: umjesto nekoliko podskupina, sve su razgranate unutar istog stabla, a otključavate ih klasičnim sakupljanjem iskustva prilikom igranja. Za razliku od originalne igre, gdje je dobar dio nadogradnji bio tek bazični modifikator davanja štete pod određenim okolnostima ili povećavanja vlastitog zdravlja, ovoga puta zapravo otključavate nešto više novih poteza i mogućnosti. Primjerice, plavo hrabro srce može naučiti kako se katapultirati sa svog ikrana i pasti direktno na neprijatelja te ga ubiti u trenutku ili pak paliti dimne rakete kako bi zajedno izbjegli paljbu u oblacima. Za završavanje glavne priče i poneke sporedne aktivnosti trebat će vam otprilike desetak sati, što je odlična brojka za ekspanziju.

Nikada nisam razumio ljude koji govore da Avatar nema dobru priču te još uvijek mislim da je riječ o nesporazumu i da ljudi zapravo kritiziraju scenarij i plošne likove. Jer priča kao takva je bezvremenska, arhetipska i prepuna lijepih i emotivnih trenutaka zbog kojih cijela franšiza i je toliko voljena. S druge strane, So’lekova avantura donosi klasičnu narativnu podlogu i priču iz perspektive jednog lika s definiranim motivima i jasnim ciljem, što će sigurno odgovarati većini. U njegovoj avanturi nema ničega apstraktnog ili spiritualnog pa se vrlo lako povezati na onoj početnoj, emotivnoj razini, što nije nimalo loše – motivi osvete i žalovanja nisu nimalo manji ili banalniji od samosvjesnog planeta ili seksa s repovima!

Jedan dio tog osjećaja uranjanja u spaljenu Pandoru uništit će generične sporedne misije i bezvezni ljudski negativci, no gledano u cjelini, Fire and Ash je izvrstan paket koji mi je dostavio bolju verziju kaosa vatre nego istoimeni film koji trenutačno caruje u kinima. Smatram da je ovo fantastično proširenje koje dostavlja gotovo sve što su fanovi tražili, zapakirano u vrući omot od preko 10 sati sadržaja te izvrsnu glumu. Ako ste odigrali Frontiers of Pandora i želite još, s ovime nikako nećete pogriješiti.