Ne možete požurivati magiju. Zato je trebalo proći dugih osam godina da dobijemo nastavak za najbolju igru koju nitko nije igrao – Bayonettu 2. Platinum Games sigurno je bio pod popriličnim pritiskom nadmašiti  sam sebe, pogotovo znajući kako će na Switchu Bayonetta 3 biti izložena pet puta većoj bazi igrača nego što je to bio slučaj na sirotoj Wii U konzoli. Njihova relativna tišina za vrijeme igrinog razvoja mnogima je bio loš znak, ali budimo realni – pričamo o studiju koji je praktički doktorirao akcijske igre. Stoga zaboravite na avanturizam i slobodno istraživanje svjetova, ne treba vam to u životu – pripremite se na režiranu akcijsku poslasticu kakvu nudi Bayonetta 3.

Multiverzum ludila

Ne brinite se ako se ne sjećate događaja iz prethodnih Bayonetta igara ili ih uopće niste zaigrali. Priča Bayonette 3 apsolutno je u službi gameplaya i nepoznavanje materije nije prepreka za uživanje u igri. Ima tu pojmova i likova koji će biti poznati vjernim obožavateljima, ali ništa što ne možete pohvatati i u kontekstu jedne igre, makar ona bila i treća po redu.

Cijela je stvar ponovno prezentirana kao nekakav seksi, bizaran i ludi anime. Ta energija ne popušta od početka do kraja. U eksplozivnom početku odmah se upoznajemo s konceptom multiverzuma, a New York napada nova frakcija imena Homonculi, na čelu s misterioznim negativcem Singularity. Njihov je cilj uništiti sve svemire osim njihovog, a Bayonetta se mora udružiti s buntovnom djevojkom iz drugog svemira, imena Viola, te ostalim saveznicima u potrazi za predmetima koji će ih u tome spriječiti.

Priča je prezentirana kao nekakav sexy, bizaran i ludi anime.

Da se razumijemo, u Bayonetti fokus nikad nije bio na priči, ali Platinum s količinom filmića i dijaloga očigledno želi da na nju obratimo pozornost. Nažalost, ne mogu reći da je izvedba priče najsretnija, čak i ako u obzir uzmemo da je po prirodi pomalo blesava. Za razliku od prethodnih nastavaka, povećani ulozi znače da je malo teže probaviti Bayonettin bezbrižni stav. Čini mi se da malo jesu suzbili njenu koketnu, drsku i šarmantnu osobnost, ali su donekle time i suzbili ono što ju čini tako interesantnim i jedinstvenim likom.

Osim problema s tonom priče, dijalog je totalno neinspiriran i zvučalo mi je kao da pisci nisu znali što bi njihovi likovi uopće imali za reći jedni drugima. To je porazno nakon svih avantura iz prethodnih igara. Mogu reći da ni humor nije na razini prethodnih nastavaka, a Homonculi su strahovito generični u usporedbi s impoznatnim Paradiso i Inferno frakcijama anđela i demona.

Homonculi su strahovito generični u usporedbi s Paradiso i Inferno frakcijama.

Ono što spašava stvar je čitav koncept multiverzuma koji je Platinumu poslužio kao kreativni izgovor za još luđe akcijske sekvence, raznovrsnije lokacije, alternativne verzije Bayonette i još koješta drugo. Ne prođe 15 minuta da igra pred vas ne baci nešto potpuno novo u smislu gameplaya pa vam unatoč linearnosti u njenih 15-ak sati nikada neće biti dosadno.

Pleši sa mnom, takva sam i gotovo

A sad na meso igre. Kao i u svim Platinumovim igrama, sustav borbe je i ovdje prava zvjezda showa. Ponovno se tu radi o paleti laganih i snažnijih udaraca koje je moguće kombinirati za raznorazne, vizualno impresivne combo napade. Za razliku od mnogih konkurentnih akcijskih igara gdje su napadi mesnati i teški, Bayonettine baletno-atletske, a pomalo i erotske akrobacije su poezija u pokretu.

Pohvalno je da je sustav borbe izuzetno pristupačan, ali i dovoljno dubok da ulaganje truda u učenje ogromne količine poteza zaista bude isplativo. Bitno je reći da je igra na standardnoj postavci težine poprilično lagana pa preporučujem igranje na višim postavkama jer onda do izražaja dolazi kreativnost u korištenju svih alata koje Bayonetta ima na raspolaganju.

Raznorazna oružja glavni su faktor te su vrlo zabavna za korištenje i eksperimentiranje. Ovdje je novost da više nije moguće opremiti različita oružja na ruke i noge nego svako od njih dolazi s Demon Masquarade combo potezima i mogućnostima transformacija za drugačije načine kretanja svijetom – od lebdenja, brzog trčanja, duplog skakanja i slično.

Sustav borbe je pristupačan, strahovito dubok i uvijek zabavan.

I ovdje imamo usporavanje vremena znano kao Witch Time koji se aktivira pravovremenim izbjegavanjem protivnikovog napada. Ovladavanje ovom mehanikom jedan je od ključnih faktora sustava borbe, a sreća je što je prozor za njegovu aktivaciju poprilično velikodušan, a izvođenje prava mala infuzija dopamina.

A sad idemo na novotarije. U prethodnim je igrama Bayonetta svoju kosu koristila kako bi prizvala razne demone isključivo u QTE scenama. E ovog se puta pripremite na spektakularne borbe kaiju čudovišta jer Bayonetta može preuzeti direktnu kontrolu nad gigantskim demonima koje prizove. Od Gomorraha koji je nalik Godzilli preko divovske žene Madama Butterfly pa sve do kojekakvih pauka, žaba, zmajeva pa čak i fantomskog vlaka s kojim se moguće zabijati u protivnike… čudovišta su fascinantna. Otključavate ih postepeno kako napredujete i iščekivanje ludorija koje vam igra sprema jedan je od glavnih motivatora zbog kojih se igra prolazi u jednom dahu.

Mehanika prizivanja i kontroliranja demona je jedan od najboljih dijelova igre.

Za prizivanje se troši posebna energija koja se puni regularnom borbom. Kako ne biste bili potpuno nadmoćni, Bayonetta je potpuno bespomoćna i izložena napadima dok vi kontrolirate čudovišta, a ako zadobije i jedan udarac, demon kojeg je prizvala će nestati dok ga opet ne prizove. Naravno, demoni mogu i privremeno umrijeti ako prime previše štete.

U suštini, radi se o sustavu koji traži veću involviranost od igrača te je mnogo zanimljiviji od Umbran Climaxa iz Bayonette 2. Veličina i relativna sporost demona pružaju dobar kontrast inače super-brzoj Bayonetti te odlično nadopunjuje regularan sustav borbe. A na kraju dana, jednostavno je zadovoljavajuće kontrolirati gigantsko čudovište kako biste dokrajčili (ili načeli) izrazito snažnog protivnika.

To nije sve od novosti jer u nekoliko poglavlja preuzimate kontrolu nad drugom vješticom – Violom, koja ima svoja oružja i stil igranja. Ključna razlika je u tome što Viola svoj Witch Time aktivira pravovremenim pariranjem umjesto izbjegavanjem napada. Viola je jednostavniji lik u smislu količine igračaka koje ima na raspolaganju, ali je mehanički zahtjevnija pa nisam baš “kliknuo” s njom u nekoliko kratkih dionica u kojima sam ju kontrolirao. Korisna je kao dodatan začin gameplayu, ali teško da će postati ičiji favorit u usporedbi s glavnom heroinom.

Viola dodaje raznovrsnosti gameplayu, ali nije Bayonetti ni do koljena.

Poput top shop reklame – ni to nije sve! Kao što sam već spomenuo, igra svako malo gameplay začini nečim totalno neočekivanim i vrlo zabavnim. Borbe protiv nekoliko bossova se pretvore u 2.5D tabačine, u jednoj sekvenci kontrolirate pauka njišući se između zgrada, u drugoj se vozite vlakom po kinskom zidu i pucate po protivnicima. Ako se Bayonetti 3 išta mora priznati to je raznovrsnost, i tempo kojim igra baca nove stvari pred vas je zaista neumoljiv do samog kraja igre.

Switch na aparatima

Bayonetta i dalje briljira po pitanju vizualnog stila i dizajna svijeta i likova. Međutim, kao i mnoge druge visokoprofilne igre na Switchu, tijekom igranja Bayonette 3 uvijek me kopkalo pitanje koliko bi igra bila bolja da se vrti na jačem hardveru. Bayonetta 3 je veća i šira od prethodnika, a njena tehnička strana zbog toga očigledno pati.

Leveli su ovog puta značajno veći pa im često fali sitnijih detalja, filtriranje tekstura je strahovito niske kvalitete, a često je i iskakanje objekata u daljini. U docked modu igra se izvodu u 810p rezoluciji, a u handheldu na niskih 480p i moram priznati da sam često imao osjećaj kao da igram neku igru za PlayStation 3.

Platinum se trudio da pogodi tih 60 sličica po sekundi, ali igra često posrne pred epskim razmjerom stvari koje se događaju na ekranu. Nikad to ne ode do mjere da postane neigrivo, ali je poprilično razočaravajuće ako uzmemo u obzir glatkih 60 fps-a u koliko se izvode prethodni dijelovi u svojim Switch verzijama.

O promjeni glavne glasovne glumice dovoljno je rečeno i tu mogu reći da razlika srećom nije jako primjetna. Glazba nije toliko pamtljiva kao u prethodnim nastavcima, ali i dalje ima taj zabavan i jedinstven Bayonetta štih. Efektivno se tu kombinira klasična, orkestralna, jazz, R&B i k-pop glazba koja odlično komplementira osobnosti likova i apsurdnost čitave priče.

Bayo moj!

U konačnici, Bayonetta 3 je prava, velika kulminacija ove trilogije. To ne znači da nas ne čeka još Bayonetta igara, ali teško je zamisliti kako će nadmašiti sve ludorije viđene u ovom nastavku. Malo je reći kako je sve što je funkcioniralo u prethodnim nastavcima ovdje poboljšano. Borba je pravo malo remek-djelo, raznovrsnost oružja i sustava borbe je zapanjujuća, a igra uz sve to odiše jedinstvenim i prepoznatljivim stilom. Platinum Games se još jednom dokazao kao kralj akcijskog žanra, gdje ga ni hardverska ograničenja Nintendo Switcha nisu uspjela zaustaviti da izbaci još jedan pravi akcijski dragulj.