Kad je Blizzard davne 1996. na tržište izbacio Diablo, tada vjerojatno nisu razmišljali koliko će budućih igara crpiti inspiraciju iz njihovog naslova. Neke su u tome bile više uspješne, neke manje, a Book od Demons je još jedna igra u nizu koja se je ugledala na navedeni klasik. Doduše, ovdje se to najviše osjeti kroz atmosferu, lokacije te odabir dostupnih klasa (Warrior, Rogue, Mage). Sve ostalo spada u nove sastojke koji ovaj naslov čine drugačijim od njegovog uzora, počevši od papirnatog prikaza pa do kretanja po “tračnicama” i načina sakupljanja “opreme”.

Kretanje po unaprijed definiranom putu ilitiga “tračnicama” za jedan je akcijski RPG poprilično neobična odluka. Ipak, ona u ovom slučaju zapravo funkcionira jako dobro. To se ponajviše vidi kod prve klase jer hrabri ratnik ne mora uvijek gledati protivnika oči u oči nego mu je lakše dohvatiti protivnike koji mu ne stoje direktno na putu. Naime, heroji uvijek napadaju automatski čim im protivnici dođu u domet, a pozicioniranje lika je vrlo važno upravo na temelju smjera kojim se on kreće.

Kad se na ekranu pojavi hrpa protivnika koji blokiraju put, tada se ovakva dizajnerska odluka čini pomalo besmislenom. No, tu onda u fokus dolaze karte koje su zamjena za standardno skupljanje opreme. Umjesto hrpe sjekira, mačeva i papira s magijama, ovdje glavnu ulogu imaju karte i njihovi efekti koji se dijele na aktivne i pasivne vještine te na različite napitke i druga pomagala. Posebna zanimljivost je što aktivne i pasivne vještine trebaju manu, s time da aktivne opcije troše manu, a pasivne “zaključaju” dio cjelokupne količine koju naš heroj ima na raspolaganju.

Umjesto hrpe sjekira, mačeva i papira s magijama, ovdje glavnu ulogu imaju karte i njihovi efekti.

Upravo zbog toga treba smišljati što učinkovitije kompozicije karata koje se mogu zamijeniti u svakom trenutku jer jedna kombinacija neće uvijek biti dobra za sve vrste protivnika. Doduše, broj dostupnih karata nije velik pa sustav ponekad može izgledati kao da nema previše mogućnosti. Ipak, dovoljno je zanimljiv kako bi poticao na eksperimentiranje s onim što se ima u ruci. S druge strane, igrači koji vole sakupljati svakakva smeća od predmeta ovdje neće previše uživati jer prodaje nema, nego se trebaju nadograđivati papirnate vještine.

Kako se Book of Demons ne bazira na sistemu farmanja opreme, kreatori su smislili Flexiscope, odnosno zanimljiv sustav kojim se određuje koliko dugo će trajati putovanje podzemljem. Tako su na raspolaganju najkraće seanse koja u prosjeku traju oko pet minuta i tako sve do do vrlo dugih u kojima se procijenjeno vrijeme kreće oko 45 minuta. Potrebno je i naglasiti kako Flexiscope ne zaključuje avanturu pa da je nemoguće otići u grad između tamnica, nego više služi kao okvir koliko će se napredovati prema zadnjoj tamnici gdje Archdemon čeka kako bi ga poslali dodatnih šest metara pod zemlju.

Flexiscope je zanimljiv sustav kojim se određuje koliko dugo će trajati putovanje podzemljem.

Samo putovanje do njega nije predugačko, odnosno avantura s jednim herojem može se završiti u jednoznamenkastom broju sati, a na tome putu postoje dva bossa i šarolika paleta protivnika kojih ima sve više što se dublje ide. Negdje nakon polovice igre miješanje karata dobiva sve veći značaj jer kad se naiđe na veći broj protivnika koji mogu zvati pojačanja, tada je potrebno kombinirati više stvari ako nešto ne funkcionira. Osim što se razlikuju izgledom, protivnici imaju svoje vještine te slabosti oko kojih se mora igrati. Ništa novo i ništa neviđeno, ali ima jedna specifičnost neprijatelja sa štitovima, odnosno u uništavanju istih. Prvi način i onaj najčešći jest klikati po ikoni štita dok on ne pukne ili ga pak razbiti aktivnom vještinom ako imate kartu za to.

To je interesantna zamisao koja svoj smisao počinje gubiti kad je oko protivnika sa štitom mnoštvo drugih pa postaje problem “naciljati” tu ikonu. Kao što je već rečeno, previše protivnika znači kaos u kojemu se može pogoditi njihova kombinacija iz koje je nemoguće pobjeći ako se nema odgovarajućih karata u ruci. To je upravo i najveći izazov na normalnoj težini kod koje je potrebno izabrati bitke bez smrtnih posljedica. Iako Flexiscope sustav pokazuje koje se vrste protivnika mogu očekivati u tamnici, njihovi položaji i brojnost otkrivaju se istraživanjem.

Ako se dođe do smrtnih situacija, kazna ima veće značenje od samog gubitka svih karata.

Ako se dođe do smrtnih situacija, kazna ima veće značenje od samog gubitka svih karata koje su se imale u ruci. Svakim novim levelom može se birati hoće li se povećati količina zdravlja ili mane. Odabirom jednoga, bod za drugo odlazi u magični kotao s nagradama koje je kasnije moguće pokupiti, ali samo ako se ne umre; jer gubitkom života nestaje sve što se nakupilo u kotlu. To je zanimljiv sustav rizika i nagrade jer što se više toga nakupi u kotlu, više kvalitetnih stvari se može osvojiti, s time kako se sadržaj kotla može kupovati svakim dolaskom u grad.

Tu se javlja pitanje gdje je onda rizik ako se vrijedni bodovi za zdravlje i manu mogu uvijek povući iz kotla? Stvar je u tome što svaka sljedeća kupovina sadržaja iz kotla traži i više zlatnih novčića kojih se opet može osvojiti fiksan broj po duljini sesije određenoj kroz Flexiscope. Još kad se u priču ubaci kako svako dodatno mjesto za karte isto zahtjeva zlatnike baš kao i njihovo nadograđivanje ili nadopunjavanje, rizik će uvijek biti prisutan. Zamislite samo situaciju kada vas u kotlu čeka desetak bodova za zdravlje ili manu, a vama zbog nepažnje heroj umre i to sve ode u nepovrat.

Svaka sljedeća kupovina sadržaja iz kotla traži više zlatnih novčića.

Iako ovakav sustav čini dobar zatvoreni krug, kako je riječ o ARPG žanru, ostaje pitanje što poslije pakla jer se nema previše razloga za farmati dodatne karte koje se nisu mogle pokupiti tijekom prvog spuštanja. Freeplay postoji i kroz njega se može pokupiti taj ostatak karata, ali problem je što igrač nema prave motivacije za njihovo skupljanje. Logičan odgovor je onda da se trajnost igre može produžiti igrajući sa sve tri klase, no to nije kompletno rješenje jer se svejedno dolazi do Freeplay dijela, odnosno manjak motivacije za daljnje igranje opet izostaje.

Srećom, sve ostalo je zaista zabavno, atmosferično i vizualno ugodno jer papirnati izgled i animacije imaju svoj šarm kojim Book of Demons izgleda posebno simpatično. Ovdje nije riječ o kompleksnom naslovu s hrpom kartaških kombinacija nego o ugodnoj avanturi koja poštuje igračevo vrijeme s informacijama koliko dugo traje spuštanje, koliko se zlatnika pri tome može osvojiti i koliko nagrada se može pokupiti.

Sa svim svojim elementima, Book of Demons je ugodno ARPG iskustvo koje blago podsjeća na kultni Diablo, ali u simpatičnijem okruženju s jednostavnijim mehanikama zbog kojih nije potrebno imati kalkulator pored sebe. Svi koji bi mogli tražiti nešto više od ove igre ostat će na kraju razočarani, a svi ostali koji bi se htjeli podsjetiti na neka druga vremena i pri tome sami definirati trajanje avanture, mogli bi uživati.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin proizvođač.