Igranje na nostalgiju za nekim prošlim vremenima nije ništa novo u svijetu gaminga. Steam, ali i druge digitalne trgovine zatrpane su retro, pikseliziranim i drugim naslovima kojima je cilj dostaviti iskustvo stare škole poboljšano uz pomoć moderne tehnologije. Očito je da su igrači gladni takvih iskustava, a novčanikom su za to glasali financirajući ultra uspješnu crowdfunding kampanju za Eiyuden Chronicle: Hundred Heroes. Igra je to koja sebe naziva ljubavnim pismom RPG igrama starog kova i duhovnim nastavkom popularnog Suikodena, ali je li to dovoljno da vas u 2024. godini okupira na 60-tak sati?

Moraš skupit sve!

Eiyuden Chronicle: Hundred Heroes smješten je u fantastičnom svijetu imena Allraan čija je povijest obilježena savezima i ratovima između različitih rasa i frakcija. Svijet je to u kojem trenutno dvije vladajuće, ali suprostavljene nacije ekstenzivno koriste posebne kristale kako bi pojedincima podarili kojekakve magične moći. Final Fantasy vibre dolaze u igru činjenicom da postoje i super moćne varijante tih kristala koje imaju potencijal poremetiti krhki, ali kakav-takav balans moći. Upravo u potrazi za jednim takvim kristalom upoznajemo protagonista imena Nowa, ali i glavne potporne likove.

Nedugo nakon početka igre, jedna od nacija preuzima kontrolu upravo nad takvim kristalom te uz njegovu pomoć, ali i nekoliko podmuklih napada isprovocira otvoren rat koji onda postaje fokus ostatka igre. Kao Nowa, većina igre se provede otkrivajući zavjeru i aktere koji su pokrenuli rat regrutirajući preko 100 heroja koji će mu pomoći u toj namjeri.

Igra ima fora, dramatične trenutke u kojima prikazuje rat iz različitih perspektiva.

Priča kao takva je solidna iako se radi o borbi u početku slabašnih, ali sve snažnijih pobunjenika protiv velikog, teritorijalnog carstva koju smo vidjeli sto puta. Iako je u tom smislu predvidljiva, mogu pohvaliti kako se iznenađujuće dobro bavi tematikom rata prikazujući ga iz perspektive različitih aktera, bilo zaraćenih nacija, bilo frakcija koje su ni krive ni dužne uvučene u isti. Ima tu dramatičnih trenutaka jer se glavni likovi efektivno nalaze s različitih strane sukoba i primorani su međusobno se boriti unatoč sumnjama da povod rata nije jednostavan kako se čini.

Nowa kao glavni lik pati od standardnog shonen anime sindroma u smislu da je poprilično jednodimenzionalan i jednostavno želi zaštiti i pomoći svima oko sebe. Ima tu nekoliko potpornih likova koji ga prate kroz čitavu igru i oni su daleko šarmantniji, a interakcije s njima su poprilično zanimljive i često humoristične – naročito u početku igre. Ipak, glavni fokus igre leži u činjenici da je moguće regrutirati preko stotinu različitih heroja. Super je to po pitanju gameplaya, ali nema šanse da će igra dovoljno vremena posvetiti svima, a to često dovodi do velike narativne disonance.

Glavni fokus priče je skupljanje preko 100 različitih heroja.

Pišući recenziju uporno sam htio koristiti izraz “skupljanje heroja” kao da se radi o nekakvim pokemonima jer se u konačnici na to i svede. Igra pokušava prodati značaj heroja za priču, ali to joj baš ne ide za rukom. U suštini pronađete lika, popričate s njim te vam se on ili odmah pridruži bez puno pitanja ili nakon što za njega odradite neki trivijalni zadatak poput skupljanja pet komada drva. Nakon toga s većinom njih gotovo da i nemate neke značajnije interakcije pa se teško povezati s ikim na neki smisleniji način.

Za istaknuti je i da je igrin početak poprilično spor i apsolutno krcat prekidima gameplaya u kojima se likovi onda upoznaju ili komentiraju događaje. Rekao bih da se igra potpuno otvori tek nakon kakvih 5-8 sati što će biti relativno normalno veteranima žanra, ali bi ostalima moglo biti naročito bolno. Ako gurate isključivo glavnu priču, za prelazak je potrebno solidnih 40-tak sati, a onda je moguće još 20-tak provesti kroz rješavanje sporednih misija, traženje svih heroja ili maleni endgame segment kroz koji se likovi mogu nadograditi do 100-tog levela.

Povuci-potegni

Sama priča relativno je dobro integrirana u igrin poprilično robustan sustav progresije i aktivnosti. Nakon uvoda dobivate pristup čitavom dvorcu čija je obnova je značajan dio igrine progresije. Osim što likovi koje regrutirate borave u njemu, dvorac vam daje pristup raznim nadogradnjama likova, trgovinama ili zgradama koje će pasivno prikupljati resurse kao i aktivnostima poput uzgajanja životinja i slično. Kako regrutirate heroje i unaprjeđujete zgrade, dvorac će i vizualno lagano prerastati od ruševine do nečega što izgleda kao da je izašlo iz Final Fantasya što je poprilično zadovoljavajući dugoročni cilj igre.

Hundred Heroes ima overworld koji izgleda kao nekakva mapa, a koji povezuje individualne glavne lokacije poput vašeg dvorca, drugih gradova, sela, šuma i tamnica. Osim lokacija standardnih za ovaj tip fantastičnog okruženja, ima tu nekih koje su poprilično jedinstvene, ali i inspirirane određenim stvarnim kulturama. Generalno su vrlo raznovrsne, dobro dizajnirane, a u kombinaciji s glazbom pružaju baš onaj retro štih od kojeg vam bude toplo oko srca.

Dvorac koji nadograđujete je srce igrinih sustava progresije.

Iako je glavna aktivnost igre definitivno borba, neke od lokacija razbijaju navedeno s mini igrama kako stvari ne bi bile monotone. Iako dobrodošle, mini igre su dosta neujednačene po pitanju kvalitete  i zabave gdje su natjecanje u kuhanju i kartanje daleko ispred ostalih koje u usporedbi mogu biti i pomalo naporne. Tamnice su mjesta gdje igra dodatno začini stvari nekakvom zagonetkom koje najčešće uključuju manipuliranje okolišem, borbu i uništavanje ključnih predmeta. Ništa komplicirano ili pretjerano teško, ali fora dodatak kako se tamnice ne bi svele isključivo na još borbe.

Kad smo kod heroja, njih ima ukupno 120, a otključavate ih postepeno kako napredujete kroz priču ili nadograđujete dvorac. 70-tak ih je moguće direktno koristiti u borbi dok su ostali tu da postanu voditelji trgovina ili specifičnih građevina u samom dvorcu. Regrutiranje istih svakako je glavni motiv za odigrati igru do kraja, a pravi je gušt ih otkrivati i s njima eksperimentirati u borbi. Fora je što igra to i ohrabruje jer prioritetno iskustvo daje likovima s najnižim levelom u vašoj grupici pa likovi koje niste koristili mogu u samo nekoliko borbi levelom sustići vaše najmoćnije likove.

70 heroja je moguće koristiti u borbi dok su ostali tu da nadograde dvorac.

Vaša grupica se u svakom trenutku može sastojati od deset likova. Šest koji će direktno sudjelovati u borbi, a jedan će služiti kao potpora pružajući pasivne bonuse. Kako igra često kroz priču zahtjeva prisustvo određenih likova, tri posljednja mjesta su rezervirana samo da zadovoljite taj uvjet, a u slučaju da te likove ne želite koristiti u borbi.

A borba je ovdje definitivno zabavna i mehanički relativno duboka. Nekoliko početnih borbi može ostaviti dojam kako se radi o teškoj igri, ali čim se igra otvori u mehaničkom smislu, stvari postaju relativno lagane, uz par iznimki čak i trivijalne po pitanju težine. Igra zato ima nekoliko postavki koje za cilj imaju povećati težinu, poput nemogućnosti korištenja predmeta za liječenje usred borbe, veću potrošnju resursa za izvođenje vještina i slično. Ipak, i standardna težina ima pregršt borbi protiv naročito teških, za priču pivotalnih protivnika, da igranje s ovim opcijama preporučam za eventualni drugi prelazak.

Borba se nakon 10-tak sati mehanički otvara i uz nekoliko iznimki postaje poprilično jednostavna.

Odvija se dakako na poteze, a redoslijed kojim likovi ili protivnici napadaju ovisi o određenim statistikama. Kao i u svakom sličnom sustavu, on je i ovdje začinjen elementalnim snagama i slabostima, čitavom hrpom specijalnih sposobnosti, magija, zajedničkih napada i slično. Uz napadanje, svaki lik može zauzeti obrambeni stav kako bi primio manje štete, ali i koristiti raznorazne predmete, bilo za liječenje, bilo za privremena poboljšanja statistika. Energija za vještine se puni korištenjem standardnih napada, a magija isključivo odmaranjem ili posebnim predmetima što je i logično s obzirom na to koliko je moćna.

Dodatni taktički elementi dolaze u obliku svojevrsnih klasa u koje likovi upadaju. Neki barataju kojekakvim hladnim oružjem, drugi koriste dalekometna oružja, neki su specijalizirani za destruktivne magije, drugi za liječenje i slično. Neovisno o vrsti oružja, glavna stavka svakog je da li im osnovni napadi imaju kratki, srednji ili daleki domet. Svakog lika u grupici stavljate na određenu poziciju pa ako likove s kratkim dometom postavite na začelje uopće neće moći napadati i praktički postaju beskorisni dok ih ispravno ne pozicionirate.

Borba ima probleme koji umanjuju taktički značaj određenih mehanika.

No ipak, nije borba bez svojih problema. Glavni od njih je da ne birate što će koji lik napraviti tek kad je on na redu, nego za sve likove odmah na početku igračevog poteza. Osim što ovo umanjuje taktički značaj nekih mehanika, pretvara određene aspekte borbe u čisto pogađanje. Primjerice, nikad niste sigurni hoće li liječenje koje ste bacili na nekog lika postati suvišno jer će lik u međuvremenu umrijeti ili jer će neki drugi lik postati kritičnije ozlijeđen.

Također, nedostatak prikaza protivnikovog zdravlja često rezultira situacijom u kojoj određenog napadnete s više likova, samo da bi ga prvi lik možda već usmrtio. Ostali likovi zatim izvrše svoje napade, ali ponekad to uključuje ciljanje sljedećeg najbližeg protivnika, što možda nije bilo vaše prvotno ili najoptimalnije taktičko rješenje za pobjedu u borbi. Tim gore je što neprijatelji nisu podložni ovim istim pravilima pa to sve skupa može dovesti do frustracija i gubitaka koji nisu igračeva krivica.

Mini igre, ali i dodatne aktivnosti uspješan su začin gameplaya na duge staze.

Osim klasične borbe, pivotalni trenuci u priči donese i duele i borbe između čitavih vojski. Dueli su zapravo 1v1 borbe između heroja gdje imate mogućnost napadati, parirati ili neprijatelju slomiti obranu. Poprilično su jednostavni i nisu neki značajan začin gameplaya, ali često služe kao kulminacija određenih momenata u priči kojima daju onu anime dramatičnu notu.

Vojni sukobi su nešto češći i također dolaze kao značajni momenti u priči te iako zahtijevaju dozu taktičnosti nisu pretjerano izazovni. Uglavnom se sve svodi na to iz kojeg smjera napadate neprijatelja i te kojeg ste heroja odabrali kao generala vojske s obzirom da svaki ima svoje, za ovaj mod specifične sposobnosti.

Blast from the past

Vizualni stil Hundred Heroesa predstavlja svojevrsni retro-moderni miks gdje se 2D pikselizirani likovi kreću uglavnom punim 3D okolišem što izgleda odlično. Radi se o pravoj maloj infuziji nostalgije za nekom davnom erom gaminga sa prekrasnim, bojama zasićenim okolišem i odlično dizajniranim likovima i neprijateljima. Glazba dodatno naglašava taj retro štih što seže od avanturistički bezbrzižnih do epskih skladbi koje su tu da dodaju dramatičnost bitnim trenucima u priči.

Kontrole na PC-ju su pomalo neobične i nije ih moguće prilagoditi pa svakako preporučam korištenje kontrolera. Srećom, na ovoj platformi igra je besprijekorna po pitanju bugova i performansi, što nažalost nije slučaj na Nintendo Switchu gdje stvari rade poprilično loše. Šteta je to jer je Hundred Heroes idealna igra za igranje u pokretu pa ako posjedujete Steam Deck ili nešto slično, svakako preporučujem da PC verziju zavrtite tamo.

Može’l to modernije?

Iako smo posljednjih godina imali igre poput Octopath Travelera, koje su nas donekle vratile u neka stara vremena, Hundred Heroes je po tom kriteriju možda najuspješniji. Radi se tu o estetski prekrasnoj i nostalgičnoj igri koja unatoč problemima donosi dovoljno toga da ju je lako preporučiti ljubiteljima RPG žanra.

Nikako nije revolucionarna, ali oni koji su ju financirali nisu to ni očekivali. Prošlo je mnogo vremena otkad sam zaigrao Suikoden igre pa mi je teško reći je li izvan očite modernizacije Hundred Heroes bolja igra. Ono što mogu reći je da uglavnom donosi iskustvo kakvo obožavatelji te franšize očekuju – sa svim dobrim i lošim što to podrazumijeva.