Prije nekoliko godina sasvim slučajno kupio sam za neke sitne pare igru Mountain intrigiran činjenicom da su ju igrači na Steamu ocijenili odličnom ocjenom. Nije mi trebalo dugo da shvatim kako sam zapravo kupio screensaver pa o tom djelu autora Davida O’Reillyja nemam pozitivno mišljenje. Njegova druga igra zvana Everything zapela mi je za oko unatoč tom gorkom iskustvu prvenstveno zbog činjenice da se jednim dijelom bazira na predavanju britanskog filozofa Alana Wattsa. Ako do sada niste primijetili iz mog autorskog opisa, volim kada igre filozofiraju.

Everything, međutim, ne filozofira. Riječ je o sandbox poligonu koji je tek popraćen nasumičnom naracijom Alana Wattsa, isjeckanom na komadiće koji potiču na razmišljanje o egzistencijalizmu, ali u virtualnom prostoru koji nema posebne veze sa stvarnom prirodom i načinom na koji život funkcionira.

Nasumičnost je tu sporan termin jer igrač sam mora zamišljati poveznice između onoga što vidi te onoga što sluša. Wattsove mudrosti s gameplayjem ove igre imaju veze koliko i Nintendov 1-2-Switch ima veze s mužnjom stvarnih krava.

Bit igre je nedorečena i apstraktna. Ako vas zanimaju filozofske misli onda ćete ići od jednog objekta do drugog i čitati dijaloge dok ne pronađete sve zvučne zapise. Ako vas zanimaju achievementi onda ćete pokušati kontrolirati što više različitih stvari. Igri je zapravo svejedno – ne morate ju čak ni igrati.

Igri je zapravo svejedno kako ju igrati, tj. igrate li ju uopće – jer se uz autoplay opciju može igrati i sama.

Najozbiljnije, postoji i autoplay opcija uz koju jednostavno možete pustiti igri da se sama igra i gledati ju kao nekakav film. Naravno, brže ćete napredovati ako igrate sami, a kroz prva tri sata postoje nekakve male smjernice što raditi dok ne naletite na čudan objekt pa u njemu upadnete u nekakav limbo iz kojega se trebate izvući van.

Opis koji kaže da u Everytingu možete biti sve zapravo je istinit. Možete kontrolirati najsitnije atome, mikrobe, životinje, zgrade, vozila, kontinente, planete, galaksije… možete ih umnožavati, grupirati, povećavati i prizivati po volji jednom nakon što ih otključate korištenjem.

Opis koji kaže da u Everythingu možete kontrolirati apsolutno sve ne laže – stvarno možete igrati igru kao upaljač ili građevinska dizalica.

Možete, primjerice, skupiti bandu lisica, povećati ih da budu veće od svega na planetu i s njima trčati naokolo u potrazi za mislima drugih bića. Možete jako mnogo toga, ali nema mnogo razloga zašto biste to željeli jer se gameplay ničim ne mijenja ako koristite sve mogućnosti na raspolaganju.

Everything je samim time eksperiment koji bez pravog cilja vrlo brzo dosadi. Iako sadrži originalnu mehaniku putovanja od mrvice do meteora, ona ostaje neiskorišten potencijal ubačen u hrpu besmislica. Igra primjerice generira misli tako da slaže različite rečenice koje jednostavno nemaju smisla ni logički ni gramatički. Teško ju je onda shvatiti kao refleksiju ili nekakvo dublje meditativno promišljanje koji je položaj čovjeka u fizičkom svijetu. Ako se igrate na PlayStationu Everything slobodno preskočite jer su velike šanse da ćete igru još ove godine vidjeti u sklopu ponude PS Plus naslova.