Pojmovi robotizacije i umjetne inteligencije u današnje su vrijeme manje mistična tema nego što su to bili u devedesetim godinama kada se svijet po prvi put upoznao s manga serijalom Ghost in the Shell. Ipak, te teme nikada nisu bile važnije nego danas kada nam roboti usisavaju prašinu po kući, a Siri, Cortana i Alexa pretražuju zabavne sadržaje. Stoga je pohvalno da se netko u Hollywoodu odlučio uhvatiti takve znanstvene fantastike prema ozbiljnijoj matrici kakav je originalni japanski predložak Ghost in the Shella.

Kad kažem ozbiljnijoj zapravo mislim mračnijoj. Mnogima bi spominjanje nekakve ozbiljnosti bilo bedasto čim protagonisticu vide golu, ali bez obzira na kulturalne razlike istoka i zapada mislim da ćemo se svi složiti u jednome – hollywoodski Ghost in the Shell je prekrasno mračan film. Ton je predivno melankoličan u prezentaciji svijeta koji nije čista izmišljotina nego samo pretjerana verzija naše stvarnosti u kojoj se doslovno sve može prodati ako imate dovoljno upečatljivu reklamu. Vizija budućnosti nije optimistična i nameće relevantno pitanje što se događa čovječanstvu koje se uz svu postojeću problematiku sukoba oko različitosti mora nositi s dodatnim podjelama i dehumanizacijom zbog robotizacije.

Radnja filma prati cyber-policajku Miru Killian čiji se tim sukobi s hakerom zvanim Kuze. Haker se iz nekog razloga okomio na tvrtku Hanka koja je proizvela bojnicu Miru Killian čiji je mozak prebačen u novo tijelo s namjerom stvaranja predloška po kojemu će svi ljudi ubuduće moći prenijeti svoj duh u novo tijelo. Naravno, stvari nisu ni približno onakve kakvima se u početku prezentiraju pa Mira kreće u potragu za istinom koja će joj usput otkriti koliko se ljudskosti nalazi u njezinom robotskom tijelu.

Za razliku od originala iz 1995. ova adaptacija stavlja veći fokus na prošlost glavnog lika i njezine pokušaje razumijevanja onoga što nas definira kao ljude.

Za razliku od originala iz 1995. ova adaptacija stavlja veći fokus na prošlost glavnog lika i njezine pokušaje razumijevanja onoga što nas definira kao ljude. Međutim, glavna filozofska nit ovdje je svedena na pitanje definiraju li nas naša sjećanja ili naši postupci; što je veliko pojednostavljenje naspram originala. Ne vidim to nužno kao minus, ali mislim da bi vas film mogao najviše razočarati ako od njega imate kriva očekivanja. Jer Ghost in the Shell nema filozofski kapacitet poput Blade Runnera, Her ili Ex Machine. Ovo je prije svega akcijski film u kojemu stil prevladava nad supstancom sadržaja.

Izvan te filozofske tematike Ghost in the Shell je dosta vjerna adaptacija, a za one koji se prvi put susreću s materijalom može biti i prilično originalan sadržaj. To jest, originalan je u prvoj polovici filma dok priča ne krene očekivanom putanjom. Onda se fascinacija pretvori u osjećaj kao da po petstoti put gledate Robocopa i točno znate da to spada pod kalup koji je toliko pojednostavljen samo da bi film zaradio što više novca.

Ako zanemarite površno filozofiranje, Ghost in the Shell je dosta vjerna adaptacija, a za one koji se prvi put susreću s materijalom može biti i prilično originalan sadržaj.

U tom smjeru može se promatrati i angažiranje popularne Scarlett Johansson za glavu ulogu, ali iskreno mislim da ona uopće nije problem ovog filma, i sasvim je glupo vjerovati da bi neka japanska glumica doprinijela uvjerljivosti filma. Johansson je odglumila u skladu s onime što je traženo od nje – glumila je kao robot jer glumi lika koji je, zamislite, robot. Nije njezina krivica ako je redatelj njezin lik htio prezentirati drugačije onoga kako je prikazan u originalu. To nipošto ne znači da je Johansson odradila loš posao, a ako je umjesto nje doista trebala biti angažirana neka azijatkinja onda je krivica filma što se nije dotaknuo rasnog pitanja i objasnio kako čovječanstvo stoji po tom pitanju uz novu podjelu na ljude i robote.

U širem rasponu stvari za pojam ovog filma na takve rasprave ne bi se trebala obraćati pozornost. Činjenica je da bi Ghost in the Shell ne bi bio ništa bolji film da je rasno korektan, što god to u današnjoj eri globalizacije značilo. Mene osobno smeta samo to pojednostavljivanje materije, taman u vrijeme kad nam doista trebaju dublja razmišljanja o robotizaciji i umjetnoj inteligenciji.

Naravno da ne očekujem da svaki film ovakve tematike bude sljedeći Matrix, ali bih doista volio vidjeti što više primjera u kojima se sadržaj ne sužava nauštrb estetike. Ghost in the Shell ima blistavih trenutaka, ali su uglavnom ograničeni na nekoliko upečatljivih linija dijaloga, fenomenalan ugođaj i nevjerojatnu glazbu. Stvarno, tko god da je slagao glazbenu podlogu za ovaj film zaslužuje najdublji mogući naklon.