Tragedija o potonuću ruske podmornice Kursk poslužila je kao inspiracija brojnim filmovima, knjigama i novinskim člancima te se upravo tim putem afirmirala u svijesti ljudi diljem svijeta. Koliko god da su puta posljednji trenuci podmornice prikazani u različitim medijima, ta priča svoj iskaz nikada nije iznašla u mediju videoigara, sve do sada. Istoimena igra Kursk svjesno se definira pripadnikom opskurnog žanra dokumentarističkih igara te smatra da u tom događaju još uvijek ima nečega vrijednog za ispričati. Upravo kroz interaktivni medij videoigara, naime, mogla se toj tragediji odati najviša počast te dodatno istaknuti njezin emotivni aspekt. Pa, pitanje je onda – uspijeva li Kursk u tom pothvatu?

Sama priča već vam je poznata jer se stvarno i dogodila. Jednoga ljetnog jutra 2000. godine 118 članova brodske posade spustilo se niz ljestve 154 metara dugačke podmornice te za sobom zatvorilo vrata prema ruskoj oblasti Murmansk i luci Vidyayevo. Tog dana na području Barentsovog mora odvijala se velika vojna vježba u kojoj je sinkronizirano trebao sudjelovati veliki dio brodovlja te mnoštvo podmornica, a između ostaloga i podmornica Kursk. Od završetka svoje izgradnje 1994. godine ta je perjanica ruske vojne tehnologije isplovila na svega jedan duži zadatak pa je njezina posada bila slabog iskustva. Ipak, zahvaljujući njezinom eminentnom statusu, podmornica je dobila rijetko dopuštenje da za vrijeme vojne vježbe između ostalog nosi i koristi se pravim oružjem. Oko pola sata do podneva, jedan je od torpeda u njezinom trupu zakazao i izazvao eksploziju jačine od 1.5 po Richteru.

Nemoguće je procijeniti koliku je štetu inicijalna eksplozija nanijela podmornici, jer je već dvije minute kasnije došlo do zapaljenja većeg broja bojevih glavi i nove eksplozije. Druga eksplozija bila je jačine od 4,2 po istoj ljestvici – kao da istovremeno detonirate tri tone dinamita. Eksplozija je zabilježena na svim seizmografima do Aljaske. Usprkos tome, službe za spašavanje nisu reagirale istodobno, zaključivši da se radi tek o dijelu vojne vježbe. Gotovo pa nevjerojatno, nisu svi članovi posade ipak umrli za eksplozije. Dvadeset i troje preživjelih utočište je potražilo u relativno očuvanom devetom odjeljku podmornice gdje su odlučili čekati pomoć. Ona je u konačnici stigla, no zahvaljujući kasnom odazivu i problemima u komunikaciji, bilo je potrebno tjedan dana da spasioci napokon dopru do devetog odjeljka. Jednom kad su otvorili njegova vrata, dočekao ih je poplavljeni prostor i ništa više od toga. Nitko od članova posade nije preživio.

Može vam se učiniti kontraproduktivnim moje ulaženje u detalje priče pa onda pomislite kako bi njezino poznavanje uzduž i poprijeko moglo naškoditi u uživanju igre, no to nije istina. Naprotiv. Kursk kao igra s potpunim fokusom na narativ ne uspijeva u realizaciji niti jedne od mogućnosti stvaranja prikladne priče – s jedne strane ona ne uspijeva adekvatno prikazati tragediju događaja te pridobiti igrača na to da se poistovjeti s njezinim likovima, odnosno ne uspijeva stvoriti dramatičnu priču. Isto tako, ona ne uspijeva niti dati dobar povijesni, kontekstualni uvid u sam događaj – što je za igru s dokumentarističkim tendencijama itekako veliki propust. Zaigrati Kursk bez prethodnog predznanja znači da ćete veliki dio igre vrlo vjerojatno provesti s upitnicima nad glavom, a njih će biti sve više i više što igra dulje traje. Jednom kad završite s igrom vjerojatno vam pak ne gine posjet Wikipediji.

Prezentacija sadržaja tako je ogromna boljka Kurska. Kao što vjerojatno možete pretpostaviti, s obzirom na to da se radi o naslovu fokusiranom na priču te gotovo isključivo smještenom na podmornicu, igranje se ovdje najvećim dijelom svodi na interakciju s drugim likovima te na popratno istraživanje odaja Kurska. Dok bi se kroz interakciju trebalo bolje upoznati „stanovnike“ Kurska te se zbližiti s njima, istraživanje je poglavito usmjereno sakupljanju različitih dokumenata, fotografija, lista, zapisa i kuhinjskih recepata pomoću kojih bi se trebao steći uvid u širi politički i društveni kontekst tog razdoblja. No, dok se komunikacija s brodskom posadom svodi na isprazne i mehaničke dijaloge koji gotovo bez iznimke završavaju popratnim zadatkom (odnijeti neku stvar na drugi kraj podmornice), dokumenti na koje nailazite tijekom istraživanja toliko su fragmentirani, nepotpuni i nadasve dosadni da u konačnici nijedna od tih dvije mogućnosti ne djeluje primamljivo.

Gameplay je prvenstveno usmjeren sakupljanju različitih dokumenata, fotografija, lista, zapisa i kuhinjskih recepata.

Tijekom godina sreli smo se s velikim brojem “simulatora hodanja” koji na ovaj ili onaj način iskustvo igranja i pričanja priče učinili inovativnim i prvenstveno zabavnim iskustvom. No Kursk u tom pogledu predstavlja dno dna… koliko god to grozno zvučalo. Dugačke dionice praznog hoda ispresijecane su periodima čitanja nezanimljivih tekstova. Koridori se neprestano ponavljaju (jer se ipak radi o podmornici), tu i tamo se tijekom tumaranja naleti na nekog člana posade koji u beskonačnost ponavlja jednu liniju dijaloga. Povremeno je potrebno i odigrati neku mini-igru poput otključavanja vrata, hakiranja računala ili, zvuči možda pomalo ironično, potapanja brodova na prijenosnoj konzoli. Isto tako je ironično što su dionice s plivanje u ovoj igri toliko loše da se namjerno želite utopiti. Kraj na sreću ipak nikad nije toliko daleko jer igra traje svega tri sata. Ako vas pak zanima zašto je uopće prekopavanje po tuđim odajama uopće dio igre, reći ću vam i to. Ako ne želite znati, preskočite sljedeću rečenicu. To je zato što ste vi “amerikanski špijon”. Na tome ta priča i završava.

Sami povijesni događaji po kojima je Kursk poznat prikazani su pak bez svojeg popratnog učinka. Osim što se teško poistovjetiti s likovima kojima ste veliki dio igre vi zapravo kurir, veliki trenuci poput same eksplozije svojom prezentacijom doimaju se poput scene iz nekakvog drugorazrednog akcijskog filma. Iako je tako moguće završiti igru bez da uopće stupite u kontakt s dvadesetoricom inicijalno preživjelih (igra ima dva kraja ovisno o vašoj odluci u posljednjem dijelu igre), jednom kad prvi torpedo odleti u zrak, imat ćete obvezne akcijske sekvence u kojima se izmičete ventilima koji pod velikim pritiskom lete s cijevi, poput Nea u Matrixu uklizavat ćete u usporenom vremenu ispod stolova obavijenih plamenom, gađati pištoljem aparate za gašenje požara. Znate, sve one stvari koje su se tog jutra zasigurno dogodile na Kursku.

U obaveznim akcijskim sekvencama radit ćete sve one stvari koje se na Kursku vrlo vjerojatno nisu radile.

Iako miješanje fikcije i povijesne zbilje samo po sebi nikako ne može biti loša stvar, način na koji ikakav pokušaj za inicijalnom dokumentarističkom ambicijom „odleti u zrak“ doima se forsiranim i neuvjerljivim – kao da su i sami tvorci shvatili da se tu ne događa ništa zanimljivo pa je to potrebno promijeniti. Nimalo uspješno, nažalost.

Usprkos nezanimljivoj priči i gameplayu, igra ipak ima pozitivnih strana osim njezinog kratkoga trajanja. Za jedan naslov stvoren u „šupi“ maloga istočnoeuropskog studija Kursk izgleda prilično dobro. Odigravši igru, pročitao sam komentar jednog od igrača koji je izjavio da bi volio vidjeti izgledaju li podmornice u stvarnome životu toliko dobro. I da, to je zapravo sama srž tog problema koju je on fino pogodio, jer interijeri Kurska – neovisno o tome radi li se o nekoj od brojnih kabina članova posade ili skladištima torpeda – izgledaju apsolutno uvjerljivo.

Interijeri podmornice u ovoj igri izgledaju apsolutno uvjerljivo.

Ipak, ta se iluzija u velikoj mjeri raspada jednom kad u kadar uđu ljudi od (virtualne) krvi i mesa koji imaju groteskna lica i animacije iz najboljih dana Obliviona. Kursk je izuzetno loše optimiziran pa sam tako igrajući ga na vjerojatnom ipak još uvijek solidnom Radeonu RX580 uglavnom u prosjeku dobivao tridesetak sličica u sekundi neovisno o razini detalja, a bilo je tu i znatnijih padova.

Pročitavši ostala iskustva igrača s interneta, dojma sam da ovu igru ne vrijedi pokrenuti na bilo čemu slabijem od Nvidije 1050 ili Radeona RX 560, što je za današnje standarde ipak prilično apsurdno. Igra nije lišena ni brojnih grešaka u kodu koje je prate unatoč dvjema zakrpama izdanim u roku od 48 sati nakon izlaska. Zna se dogoditi da likovi prođu kroz zidove, propadnu kroz pod, a rušenja igre isto tako nisu neviđena. Ako pak u jednom trenutku ostanete bez spremljene pozicije, vjerujte mi na riječ – niste prvi.

Sve u svemu, najveći je problem Kurska ipak taj što jedan povijesni događaj ogromnog značaja ne uspijeva pretvoriti u djelo koje bi na igrača ostavilo trajni ili barem posljedični utisak. Dok se veliki dio igara u obradi povijesnog materijala odlučuje za pretjeranu patetiku, Kursk je završio na posve drugoj strani spektra te uspio u tome da događaji toga kobnog ljetnog dana izgledaju poput jednoga uobičajenog jutarnjeg posjeta kavani. Možda ćete tu i tamu u Kursku naići na neki zanimljivi detalj, no odigravši ga teško da ćete biti zadovoljni kako naučenim tako i onim doživljenim, jer niti prezentirana priča ostavlja trag, niti su elementi gameplaya zanimljivi u toj mjeri da na kraju čiste duše možete reći da je ovaj naslov zaista vrijedilo odigrati.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC.