Metroid Prime 4 je dugi niz godina u svijetu Nintenda bio “ona igra koja nikada neće biti završena”. Nešto poput Half-Lifea 3 u PC svijetu ili Bloodborne remastera kod PlayStation fanova. Vječna šala kada želite ukazati na apsurdnost vremena potrebnog da se nešto dovrši. Jer vidite, četvrti dio Primea bio je najavljen još davne 2017. godine za Nintendo Switch. Nakon te najave, dugi niz godina slušali smo o postojanju četvrtog Metroid Primea, ali ne i o točnom datumu izlaska. I kada su svi već lagano digli ruke od te igre, prošle godine smo napokon dobili nove znakove života, a nakon toga i potvrdu da će novi Metroid izaći za obje generacije Switch konzole.

Rekao bih da su određene stvari ostavile jasne naznake da je ova igra prošla kroz više generacija konzola. Gameplay se ponekad čini mrvicu arhaičnim, pod velikim utjecajem popularnih serijala iz Nintendove radionice u doba prve ere Switcha. Četvrti je dio i dalje ono što biste očekivali od Metroid Primea – pucačina iz prvog lica s dosta unikatnim sustavom zaključavanja nišana na protivnike te nizom puzzle sekcija. No, u Beyondu su pokušali ubaciti nekoliko novih stvari koje, po meni, na kraju i nisu baš najsretnije implementirane. Tu prije svega mislim na pustinjski otvoreni svijet između levela.

Nikako se nisam uspio riješiti dojma kao da su developeri ovom igrom pokušali izvesti svoj Breath of the Wild. Nažalost, neuspješno. Ono zbog čega je nova Zelda unikatna, Metroid Prime 4 je izgubio svojim poluotvorenim svijetom. Sadržaja je u toj pustinjskom svijetu, nažalost, jako malo, a dobar dio neprijatelja i krajolika je jednoličan.

Nikako se nisam uspio riješiti dojma kao da su developeri ovom igrom pokušali izvesti svoj Breath of the Wild. Nažalost, neuspješno.

Osjećao sam se kao da igram neku drugu igru s osrednjim budžetom. Kretao sam se pustinjom na novom motoru, razbijao kristalne strukture koje sam skupljao za zadatke i usput uništavao, po stoti put, jedne te iste protivnike. Istina, s vremena na vrijeme znao sam nabasati na neki skriveni hram sa zabavnim puzzle elementom, no to je na kraju bilo previše rijetko i s jako lošim nagradama.

Ipak, jednom kada bih se dovukao do stvarnog levela, započelo bi zabavno iskustvo. Tu se puno više nazirao prepoznatljiv recept serijala, sa zabavnim napucavanjem, otkrivanjem novih mogućnosti te mozgalicama koje su obično uključivale novootvorene sposobnosti naše Samus. Borba s neprijateljima i dalje je jako zabavna, s unikatnim zaključanim ciljnikom i mogućnošću pomicanja istog.

Borba s neprijateljima i dalje je jako zabavna, s unikatnim zaključanim ciljnikom i mogućnošću pomicanja istog.

Zamislite ovako: kada pritisnete lijevu trigger tipku, desnom analognom palicom ili pokretima kontrolera možete mijenjati poziciju ciljnika unutar zaključanog pogleda. A jednom kada zaključate nišan na protivniku, pratit će ga sve dok se protivnik nalazi na ekranu. Ovo mi je bilo posebno zabavno kada bih odvojio Joy-Con i zaigrao sa žiro-ciljanjem, jer donosi zaista unikatan način borbe.

Borbe s običnim protivnicima ponekad imaju pomalo arhaičan pristup, s valovima neprijatelja na određenim područjima, no zbog čestog prebacivanja između puzzle sekcija i borbi to nikada ne postane ultimativno naporno.

Borbe s običnim protivnicima ponekad imaju pomalo arhaičan pristup, s valovima neprijatelja na određenim područjima.

Ono u čemu sam baš jako uživao bile su boss borbe. One su obično od mene zahtijevale korištenje novih vještina koje je Samus pokupila na tom levelu, ali na dosta inovativan način. Većina novih mogućnosti vezana je uz psihičke sposobnosti koje sam stekao od drevnih stanovnika planeta Viewros. Primjera radi, jedna od sposobnosti je ispaljivanje projektila i njegovo navođenje u usporenom vremenu, pomoću čega sam mogao pogoditi više meta u kratkom vremenu ili proći kroz brzo rotirajuće objekte.

Što se tiče samih levela, na prvu daju dojam većeg broja prolaza, ali su na kraju dosta linearni. S vremena na vrijeme naišao bih na račvanje puta, no druga bi staza uvijek bila zatvorena dok ne otključam novu sposobnost ili me priča ne vrati na tu sekciju.

Leveli na prvi pogled ostavljaju dojam većeg broja prolaza, ali su na kraju dosta linearni.

Ako ništa, posebno sam uživao u puzzle elementima. Bilo da sam se prebacivao u Morph Ball i istraživao manje tunele, povremeno se odbijajući poput fliper-loptice, ili koristio nove psihičke sposobnosti, guštao sam u svakoj puzzle sekciji. One obično nisu bile međusobno slične, pa sam gotovo uvijek dobivao finu dozu dopamina jer sam skužio nešto novo.

Jedino bih volio da sam ponekad mogao isključiti pomoć suboraca iz Galactic Federationa. Iskreno, najradije bih ih potpuno ugasio. Metroid serijal oduvijek sam obožavao zbog osjećaja usamljenosti, borbe Samus protiv čitavog planeta i tmurnih koridora. Ovdje sam, međutim, redovito bio prekidan pomalo antipatičnim suborcima koji su izrazito stereotipni – od plašljivog lika, preko djevojke koja vam se stalno divi, do tipičnog “dude-bro” kolege. Kao da gledam nekakav akcijski film iz osamdesetih. Da ne spominjem koliko je naporno oživljavanje suboraca usred žestokih bitaka, jer vas u suprotnom dočeka Game Over ekran. Obožavao sam svaki trenutak kada bi me suborci napustili, izgubio bih radijsku vezu i napokon počeo igrati onaj pravi Metroid.

Obožavao sam svaki trenutak kada bi me suborci napustili, izgubio bih radijsku vezu i napokon počeo igrati onaj pravi Metroid.

Još jedna stvar koja me nije previše oduševila jest skeniranje objekata za otkrivanje pozadine svijeta i njegovih bića. Svaki put bih se morao prebaciti u posebni prikaz, kliknuti na objekt i držati skeniranje, pričekati sekundu ili dvije te zatim dobiti tekstualni opis onoga u što gledam. Nakon nekog vremena jednostavno sam prestao mariti i skenirati stvari, pogotovo jer sam većinu priče ionako saznao kroz animirane scene.

Kad smo već kod priče, Samus se u Beyondu nađe u borbi protiv Space Piratesa kojima je cilj otmica neobičnog artefakta. Tijekom sukoba dolazi do oštećenja artefakta te se Samus, zajedno s ostalim borcima i neprijateljima, teleportira na udaljeni planet Viewros. Tamo kroz holograme saznajemo više o naprednoj drevnoj rasi Lamorna i načinu povratka kući. Priča ima nekoliko zanimljivih obrata, pristojnu glumu, a za prelazak mi je trebalo oko 13 sati. Naravno, ako želite otkriti sve tajne prolaze, pronaći sva poboljšanja i otključati skriveni završetak, igranje će vam se produžiti za još nekoliko sati.

Moram nahvaliti vizualni dio igre. Svaki level je unikatan, prošaran objektima “izvan-ovog-svijeta“, vanzemaljskom faunom i neprijateljima. U trenucima kada me nijedan od dosadnih suboraca nije pratio, osjećao sam se kao najusamljenija osoba na tuđinskom planetu – istovremeno očaran, ali i s dozom straha od onoga što se krije iza sljedećeg ugla. Svemu tome dodatno doprinosi i vrhunska glazba, prožeta nečim što bih najbolje opisao kao svemirsku interpretaciju gregorijanskih napjeva.

S obzirom na to da govorimo o naslovu razvijanom za obje generacije Switcha, moram priznati da je ukupni vizualni prikaz neočekivano dobar. Kvalitetno osvjetljenje, HDR podrška i sitnice poput odraza Samusinog lica pri zatvaranju vizira zaista podižu ljestvicu za buduće Switch 2 igre. I ono najbitnije – sve se vrti izuzetno glatko. Nisam imao priliku isprobati 120 FPS mod, ali sam igrao na vrlo ugodnih 60 sličica u sekundi u 4K rezoluciji (upscaled, da ne bi bilo zabune, ipak govorimo o maloj konzoli prijenosnog formata).

Na kraju se vraćam na početni sukob modernih i zastarjelih elemenata. Kada vidim ovu grafiku u Metroid Prime 4, imam osjećaj da igram naslov iz 2025. godine na Switchu 2. Priča je također napredovala, s dobrom glumom, zanimljivim zapletima i kvalitetnom prezentacijom. Međutim, istovremeno igra robuje dizajnu gameplaya iz nekih prošlih vremena, što je vidljivo kroz bacanje valova neprijatelja ili ubacivanja ispraznog otvorenog svijeta. Čini mi se da se svoj toj ambicioznosti izgubio mali dio Metroida zbog kojeg smo zavoljeli taj serijal. Vrati se taj osjećaj, s vremena na vrijeme, ali baš kada počnem u potpunosti uživati, začujem naporni glas suborca koji mi se upravo pridružio…