Prije nego se u potpunosti dotaknem Reuniona, želio bih reći kako mi je originalni Life is Strange jedna od najdražih narativnih avantura. Telltale me razmazio s The Walking Deadom i The Wolf Among Us, ali mi je Life is Strange donio posebno emotivno iskustvo. Svaka sljedeća igra nije uspjela dostići magiju originala, a promjenom developera serijal je otišao u nekom čudnom smjeru. No, što god rekli o tom smjeru, barem Life is Strange igre više nisu epizodnog formata, pa se i najnoviji Reunion može odigrati u cijelosti.

Life is Strange: Reunion započinjemo s Chloe koja se priprema nastupiti u jednom baru sa svojim bendom. Dok Chloe čeka da bend stigne, počinju joj se događati čudne stvari – priviđanja, odnosno noćne more koje ne završe dobro za nju. Prije samog početka igre, dobivate na odabir nekoliko glavnih odluka iz prethodnih igara koje jeste ili niste igrali. Kažem igara u množini jer je Reuinion, osim što je direktan nastavak na originalni Life is Strange, ujedno je i drugi dio Double Exposurea.

Nedugo nakon toga uskačemo u ulogu Max koja se vozi prema sveučilištu Caledon. To nam je sveučilište poznato iz Double Exposurea, no nakon oluje je dio kampusa uništen pa je i kretanje po sveučilištu značajno manje te bez nekih novih prostorija i soba. Dolaskom na sveučilište, Max vidi da je izbio požar te kreće u spašavanje svojih studenata i prijatelja. Međutim, sveučilište se urušava te je Max primorana probuditi svoju uspavanu moć manipuliranja vremena. To uspijeva te se vraća u trenutak prije požara, konkretno tri dana ranije, i kreće u misiju otkrivanja tko je i zašto uzrokovao požar kako bi spasila svoje ljude.

Da, Max ponovno ima svoju moć vraćanja vremena nakon što joj je ista bila uspavana u Double Exposure. S druge strane, nema više moć prelaska iz jednog timelinea u drugi, prvenstveno zbog toga što su se različite vremenske linije u prethodnoj igri spojile u jedno. Tijekom vraćanja vremena, Max zadržava predmete koje je pronašla i uzela da ih može iskoristiti na pravi način u određenim trenucima.

Ove natprirodne elemente ublažuje Chloe, koja je ustvari druga protagonistica igre. Po prvi puta u Life is Strangeu imamo dvije protagonistice kojima možemo kontrolirati naizmjenice. Baš kao što je to bilo u nedavnom Resident Evil Requiemu, tako i u Reunionu imamo dijelove u kojima igramo prvenstveno s Max, da bi potom razbili malo tempo te se ubacili u hrabru i odvažnu Chloe.

Po prvi puta u Life is Strangeu imamo dvije protagonistice kojima možemo kontrolirati naizmjenice.

Ako ste igrali Before the Storm, onda ćete biti upoznati s time da i Chloe ima svoju mini igru. Takozvani backtalk omogućava joj da spasi sebe ili izvuče iz drugih ljudi tražene informacije. Ovaj segment daje malo mira i balansa gameplayu od moći vraćanja vremena unatrag. Ipak, očekivao sam više od backtalka jer ispada da smo na kraju dobili siromašniju verziju iz BTS-a. Doslovno vam je sve pred očima od dokaza i ne morate nimalo mozgati kako ćete se spasiti ili izvući nešto od drugih. Ni ponuđeni odgovori nisu dvosmisleni pa ako niste baš netko tko bulji u mobitel tijekom igranja, bit će vam poprilično lako. Osim što s obje djevojke možete razgovarati i istraživati svijet oko sebe, imate opciju prikupljanja crteža, odnosno fotografija – ovisno s kojom od njih dvije igrate u danom trenutku.

Priča je solidna te jasno pokazuje osjećaje ljubavi i pomirenja s neminovnim posljedicama teških odluka te ukazuje na to kako svi različito žaluju. Narativni aspekt igre na početku je misteriozan i interesantan. No, kako priča odmiče, polako uviđate da iza misterija nema nečega što će vas prosvijetliti. Iako kroz cijelu igru tražite tko je i zašto započeo požar na sveučilištu, jasno je kako su developeri htjeli da pravi fokus bude na istraživanju odnosa između Max i Chloe. U kakvom su odnosu sada, što žele jedna od druge i na koji način se nose sa činjenicom da su, ovisno koji ste završetak odabrali u originalu, i Chloe i Arcadia Bay spašeni.

I tu leži najveći problem ove igre, što spajanjem tih timelineova u potpunosti odbacuje original kao takav. Sve one emotivne trenutke koje smo teška srca prolazili i čije smo odluke kroz suze donosili jednostavno zanemaruje. Mislim, Reunion čak anulira i spoilere, ako ćemo tako. Chloe je mrtva, ali je zapravo živa? Arcadia Bay je uništena, ali je zapravo čitava?

Previše se Reunion oslanja na nostalgiju, te ispada da je potaknut očitim ustupanjem fanovima. Ne samo to, već i Max nema stvarnih problema s time što je Chloe živa. Unutarnje prepirke, nešto da bi dublje preispitivala situaciju u kojoj se nalazi, ništa od toga nije prisutno i ide se isključivo prema tome što su njih dvije konačno opet zajedno. Oslanjanje na nostalgiju je u jednu ruku ironično, pošto se Reunionom praktički brišu posljedice iz originala.

Oslanjanje na nostalgiju je u jednu ruku ironično, pošto se Reunionom praktički brišu posljedice iz originala.

Kad smo kod odluka, one gotovo i da jesu zanemarive. Igra vas ultimativno vodi prema gotovom činu kojeg u suštini ne možete promijeniti. Narativna igra s više različitih odabira na kraju se svodi na dva završetka s nekoliko malih varijacija. Dovoljno da odigrate jednom i ostatak pogledate u nekom videu na YouTubeu.

Malo mi je naporno koliko se kroz Reunion guralo to da Chloe i Max moraju završiti zajedno. Čak i kad sam odabirao one odluke koje su isključivo bile prijateljski, igra je u nekoliko navrata davala jasne indikacije da su njih dvije ipak nešto više od prijateljica.

No, koliko god da je bilo problema, mislim da je završetak igre okončan na jedan jako lijep i emotivan način. Trenutak je to koji zaključuje jedno poglavlje Life is Strangea. Možda samo njihove priče, možda i cijele franšize. Tko zna, živi bili pa vidjeli!

Pokraj Max i Chloe svi su sporedni likovi više-manje stavljeni sa strane.

Pokraj Max i Chloe svi su sporedni likovi više-manje stavljeni sa strane, osim Mosesa koji je uz Chloe i Max glavna zvijezda Reuniona. Neki postojeći likovi iz prijašnjih dijelova uopće nisu u igri, već s vama komuniciraju putem poruka na mobitelu. Sjećate se što je Safi odlučila na kraju Double Exposure? E to se u potpunosti zanemarilo u Reunionu i doslovno nema nikakve važnosti. Safi ima neki drugi motiv, totalno nepovezan s onime što joj je bila zamisao na kraju prethodne igre. Imali ste ljubavne odabire u Double Exposureu? Bilo pa prošlo – to vam više ne vrijedi, prekinuli ste s njim/njom negdje, nekad u nekom trenutku. Doslovno dobivate dojam da su se developeri htjeli odvojiti koliko su god mogli od Double Exposurea.

Ako ništa drugo, barem je glasovna gluma poprilično dobra. Svi su likovi uvjerljivi, pogotovo Chloe. Mislim da mi je Chloe i najbolji lik bila u igri, koju doslovno nosi svojim stasom i karizmom. Čak ni dijalozi u većini slučajeva nisu za baciti. Bilo je dijelova igre u kojima sam se pošteno nasmijao, bez obzira jesam li igrao s Max ili Chloe. Komentare koje su imale i njihove pošalice djelovali su vrlo prirodno i u skladu s njihovim osobinama.

Grafički igra ne izgleda ništa bolje nego je izgledala u Double Exposure. Čak bih rekao da je iz nekog čudnog razloga mutnija, što nema veze s postavkama igre. Jednostavno kao da likovi nisu stavljeni u veći fokus. Vizualno je sastavljena od bogatije i toplije palete boja. Cjelokupni je dojam da joj to ne donosi dovoljno da bi se istaknula od prethodnika. Kad na to dodate da ima podosta objekata i stvari koji su ponovno korišteni iz prethodnog naslova, jasno vam je da u vizualnom dijelu nije bilo puno pomaka.

Glazbena podloga je jasna i dobra, u rangu Life is Strangea. Nije na razini originalne igre, ali dovoljno upečatljivo da pomogne u dočaravanju atmosfere, pogotovo u emotivnim trenucima.

Animacije lica izgledaju dobro kod glavnih likova, no svejedno ima dosta trenutaka kad jednostavno nisu dobro odrađene. U jednom momentu pozitivno ste iznenađeni kako je ekspresija lica u skladu s onime što je rečeno, no onda stiže drugi trenutak u kojem se baš vidi da je ovdje trebalo više vremena za kuhanjem. Tu je i očiti problem tijekom razgovora s više opcija dijaloga. Točno se vidi kad je razgovor gotov jer igra dobije u nekoliko navrata jedan jako čudan rez koji vam daje do znanja da dolazi sljedeća scena i pomak u naraciji. Tranzicije uopće nisu besprijekorne.

Moram spomenuti da mi se igra rušila u nekoliko navrata. Također je bilo problema i s glitchevima poput propadanja kose, lančića i narukvica u kožu likova. No kad takvi problemi nisu bili prisutni, igra se na najvećim postavkama vrtjela odlično. Nije da imamo neke ultra-super visoke postavke, ali pohvalno je kad funkcionira na najvišoj razini koju vam može trenutno ponuditi.

Originalni Life is Strange meni je stvarno bila odlična igra. Nikad neću zaboraviti koliko sam se šokirao na kraju treće epizode. Nažalost, u Reunionu nismo dobili ništa slično. Postoji jedan trenutak koji je mogao biti na toj razini, no to se nije iskoristilo na pravi način. Reunion je na kraju ispao tipičan primjer naslova koji se previše oslanja na nostalgiju, a premalo na kreativnost koju smo prije 11 godina cijenili u originalu. Možda vas zanima kako se priča zaključuje s Max i Chloe, no u slučaju ove igre možda je bolje da ostanete bez odgovora.