Znate l’ priču o Jamesu Sunderlandu? I ja sam je tek onomad čuo. Jednom devet dana nije izlazio iz psihijatrije; kažu da je bio čudna sorta… Sad tu baladu imate u moderno prepričanoj verziji, a prerada ju je pošteno zacementirala kao jednu od najozbiljnijih i najdubljih priča u svijetu videoigara.

Originalni Silent Hill (2001.) nije savršena igra, htjeli mi to priznati ili ne. Iz današnjeg pogleda ima nespretne kontrole, ispodprosječnu glumu i površan sustav borbe. Upravo su to segmenti koje ova prerada dovodi na kvalitetniju razinu, bez da narušava priču i ugođaj na temelju kojih se original smatra klasikom. Barem ne najvećim dijelom.

Priča je u svojim osnovnim crtama jednaka onoj iz izvornika. Tip zvan James Sunderland dolazi u maglom obavijeni gradić Silent Hill kako bi ondje pronašao svoju suprugu koja mu je poslala pismo… iz zagrobnog života?! James je jedan od nekoliko likova koji su u misteriozni grad “pozvani” s određenom nakanom, a kroz radnju otkrivate zbog čega ti likovi nisu sasvim svoji.

Prerada tu priču minimalno proširuje, a novi dijelovi ne odskaču od postojeće cjeline nego su korisni u podcrtavanju i nagovještavanju glavnog motiva. Najviše je promjena dobila Maria, koja više ne šuti dok prati Jamesa, nego komentira razne situacije i puno je bolji vodič po Silent Hillu. Pomažu takvi detalji da odnos između nje i Jamesa bude uvjerljiviji i zanimljiviji, a pritom se nije izgubila ona enigmatičnost njezinog karaktera.

Izgled pojedinih likova u preradi već je izazvao polarizirajuće reakcije i moram priznati da ga ne vidim kao potpuno poboljšanje. Nisam među onima koji se žale jer im lik Angele nije dovoljno zgodan – ne radi se o tome. Osobno smatram kako je Maria u originalu imala malo zlobniju pojavu – djelovala je jezivo na način kako to prerada nije uspjela prenijeti drugačijim izgledom tog lika. Doduše, Maria je u originalu imala drastično drugačiji ingame model od onoga u CG scenama, dok je ovdje taj izgled barem ujednačen.

Izgled pojedinih likova u preradi već je izazvao polarizirajuće reakcije i moram priznati da ga ne vidim kao potpuno poboljšanje.

Ali, svejedno mislim da su promašili poantu s njezinim kostimom – u originalu je njezina razgolićenost bila opravdana u priči te nije bilo potrebe smanjivati naglasak njezinog seksipila. Pogotovo ne u ovo vrijeme kad je crop top ponovno aktualna moda.

Bez obzira na izgled likova, mišljenja sam da je gluma u ovoj preradi neusporedivo bolja. Emocije likova jasnije dolaze do izražaja kroz glumačku izvedbu, a dijalozi više ne zvuče kao da su pornić-produkcije. Najviše se to čuje kod protagonista Jamesa koji ne zvuči cendravo nego mu je ton glasa ozbiljniji. Razgovori su također kvalitetno nadopunjeni i preoblikovani tako da likovi manje djeluju kao da su pali s Marsa.

Razgovori su kvalitetno nadopunjeni i preoblikovani tako da likovi manje djeluju kao da su pali s Marsa.

Neverbalnoj glumi pomažu izvrsne animacije lica. Jako mi se svidio trenutak kad Laura smisli spačku za Jamesa – na licu joj doslovno vidite izraz dječje pakosti. To je nešto što u originalnoj igri ne postoji, a ovdje se jako dobro uklopilo. Doduše, ima i nekih promjena koje mi se u novoj izvedbi pojedinih scena nisu svidjele. Dok su mi se u originalu Marijini vapaji pred onim dizalom urezali u pamćenje, u prerađenoj su izvedbi iz nekog razloga izostali i ta mi ključna scena jednostavno nije imala jednako snažan emotivni učinak.

Na svu sreću, svi ostali dijelovi igre su me traumatizirali… i to kažem u pozitivnom smislu. Novi Silent Hill 2 je dosta strašniji od originala i dva su glavna razloga za to. Prvi razlog je što su neprijatelji ovdje sposobniji, agresivniji, brojniji pa samim time predstavljaju kudikamo veću prijetnju. Na primjer, one “lutke” s dva para nogu često se skrivaju u okolišu te vas vole zaskočiti. Medicinske sestre ponekad možete zaobići ako držite distancu, a zgodno mi je bilo kako se nekad ukoče usred napada.

Neprijatelji su u odnosu na original sposobniji, agresivniji, brojniji i samim time – opasniji.

Drugi razlog zašto je ovo strašnija igra od originala je nevjerojatan zvuk. Oduvijek je auditivni doživljaj Silent Hilla uzrokovao nelagodu kod igrača, ali ovaj remake je tu nelagodu odvrnuo do kraja i maksimalno iskoristio sve tehničke blagodati 3D zvuka i današnje tehnologije. Ako mi je išta u ovom Silent Hillu dizalo dlake na leđima, onda su to raznorazni zvukovi šaptanja, kucanja, koračanja, povraćanja, struganja, vrištanja, jaukanja, trubljenja, prelijevanja, gnjecanja i ne znam ni ja čega sve ne. Davno me već neka igra nije ovako terorizirala svojim zvukom, bit će još od The Sufferinga prije dva desetljeća…

Glazba je u dobila sličan tretman kao i sama priča. Sve su originalne skladbe prisutne, ali u remixanim verzijama koje zvuče obogaćeno. Mislim da se u tom segmentu ništa nije izgubilo te je čudnovatost ugođaja uspješno očuvana uz modernije note. I dalje igra zna kad će glazbom pobuditi intrigu kod igrača, a kad će ga ostaviti u tišini.

Gameplay je ovom preradom dobio najviše promjena i tu zapravo možemo reći kako se radi o znatno drugačijoj igri. Nema više fiksiranih kutova kamere već sve stalno gledate preko Jamesovog ramena, što je po meni izvedeno odlično. Preglednost je sjajna i nisam imao nikakvih problema u zapažanju predmeta koje treba pokupiti niti u nišanjenju protivnika koje treba riješiti. A kad sam zašao u duboki mrak, panično sam okretao kameru tražeći bilo kakvo svjetlo u daljini.

Preglednost je sjajna i nisam imao nikakvih problema u zapažanju predmeta koje treba pokupiti niti u nišanjenju protivnika koje treba riješiti.

Remake je tom drugačijom perspektivom donio napredak u općenitoj čitljivosti igre. Iako je ovo i dalje igra u kojoj ćete poljubiti stotine zaključanih vrata, lakše je sada primijetiti smjer kretanja koji vam igra sugerira. Nekad ćete tako vidjeti odškrinuta vrata i to će vam biti znak kamo trebate ići. Nekad ćete pratiti svjetlo ili zvuk, vidjet ćete bijelu tkaninu na prozorima kroz koje možete skočiti i prolazima kroz koje se možete provući.

Zbog svega ovoga novi Silent Hill 2 djeluje kao linearnije iskustvo od originala. I definitivno je usmjereniji prema jednom pravcu kretanja pa vas neće pustiti da odete na treći kat i onda tamo shvatite da prvo trebate ići u podrum. Znam da ovo zvuči stravično za fanove Silent Hilla, ali budite bez brige – to ne znači da nema potrebe za konzultiranjem mape. Baš naprotiv, lokacije su čak i veće nego u originalu i proučavanje mape je esencijalno, tim više jer jedino tamo vidite zabilježena mjesta od interesa.

Proučavanje mape je obavezno, tim više jer jedino tamo vidite zabilježena mjesta od interesa.

Iako je ovaj Silent Hill usmjereniji od prethodnika i ima manje lutanja, daleko od toga da će vas voditi za ruku. Zapravo je dizajn igre ostao iznenađujuće oldschool. Nigdje vam ni u kojem trenutku ne piše što točno trebate raditi, vidite samo zaokruženu lokaciju kad izvučete mapu. Usput rečeno, izvlačenje mape ovdje ne pauzira igru kao u originalu, što dodatno doprinosi strahu. Kod zagonetki ste isto tako prepušteni sami sebi, neće James ni u kojem trenutku komentirati kako bi nešto trebalo riješiti.

Jednako kao i u originalu, zagonetke ovdje imaju više postavki težine. Na srednjoj težini od vas traže malo dedukcije, poznavanje osnovnih matematičkih radnji, pažljivo čitanje i sl. Ništa strašno komplicirano, a opet su to prilično maštovite zagonetke u duhu Silent Hilla (čitaj: s čudnim ormarima, satovima, kutijama, itd.). Neke su zagonetke iz originala potpuno izbačene, ali su s druge strane dodane i neke nove koje se fino uklapaju.

Jednako kao i u originalu, zagonetke ovdje imaju više postavki težine.

Sadržajno je Silent Hill 2 remake dvostruko dugotrajnija igra naspram originala. Za prvi prelazak trebalo mi je otprilike 15 sati igranja i to je pristojna trajnost za ono što košta 70 eura. Doduše, postoje trenuci kad novi SH2 djeluje malo rastegnuto i nema dovoljno različitih protivnika, oružja i mehanika da bi to opravdao. Zato igrača se stavlja u razne situacije preživljavanja kakvih u originalu nije bilo.

Na primjer, događa se da vas igra zatvori u prostoriju s grupom protivnika koje trebate utući kako biste mogli nastaviti dalje. Ili vas baci u potjeru gdje morate izbjegavati hrpu protivnika dok trčite s jednog kraja grada na drugi. Napeti su to dijelovi, ali ujedno i moj najveći prigovor na ovu igru. Moderni Silent Hill 2 u više navrata zalazi u drugačiju vrstu horor igre – survival horora.

Moderni Silent Hill 2 u više navrata zalazi u domenu survival horora.

Silent Hill je bio poseban serijal iz razloga što je to bio psihološki horor koji igrača plaši uznemirujućim prizorima, neuglednim okolišem, čudnim zvukovima, itd. Radi to i ovaj remake, ali kako igra traje duplo duže od originala, imamo npr. dijelove igre gdje vidite hrpu protivnika na podu i jasno vam je da će se svi ustati kad pokupite predmet na kraju sobe.

Ide to do razine da igra zanemaruje temeljni motiv Silent Hilla – radio koji detektira prisutnost protivnika. U ovom slučaju radio često zakaže da vas igra može uplašiti time što protivnik iskoči pred vas. Ovo prije nije bio način zastrašivanja igrača u Silent Hillu i šteta što su u Bloober Teamu smatrali kako psihološki horor nije dovoljan sam po sebi pa su morali ubaciti pokoju foru nalik onima iz Resident Evila.

Naglasit ću još jednom, ne znači ovo da remake nije vjeran originalu. Iznenađujuće je duga lista stvari koje su developeri odlučili zadržati za modernu adaptaciju. Sumnjivo dugo silaženje niz stube do zatvora Toluca, kviz u bolničkom liftu pa čak i prokleti Creeper žohari… hrpa takvih stvari je sačuvana za preradu. Uostalom, akcijski dijelovi iz originala sad su neupitno kvalitetniji, pogotovo boss bitke u kojima je potrebno razraditi taktiku. Banalnu taktiku, ali u originalu ni toga nije bilo.

Iznenađujuće je duga lista stvari koje su developeri odlučili zadržati za modernu adaptaciju.

Remake je uveo mehaniku izmicanja napadima i to je osnova na kojoj se temelji čitava borba. Izvedeno je to slično kao u igri The Callisto Protocol – morate čitati napade protivnika, izmaknuti se te protunapadom uzvratiti. Kasnije u igri dobivate sve više streljiva za vatrena oružja, no nikad dovoljno da biste ih koristili za sve protivnike. Čak da nijednog ne promašite, ne biste imali dosta municije za sve, tako da stalno morate donositi odluke na koga pucati, a koga mlatarati letvom ili cijevi.

Premda je sve u Silent Hillu gadno, prljavo i trulo, sama igra je grafički vrlo napredna i lijepa. Grad je izgledom raznovrsniji nego prije, s puno više detalja i zanimljivih stvari za vidjeti. Jedino James više ne ostavlja nikakve komentare na okoliš, samo gunđa kad naleti na zaključana vrata. Posebno mi se svidjelo kako je padanje kiše i puhanje vjetra obogatilo atmosferu igre. I već sam pohvalio animacije likova, glumačku izvedbu i sl. Međutim, s neke tehničke strane ovaj Silent Hill nije nešto najnaprednije što smo vidjeli – u segmentu osvjetljenja, refleksija, fizike i destrukcije ipak je mrvicu iza razine jednog Alan Wakea 2.

Premda je sve u Silent Hillu gadno, prljavo i trulo, sama igra je grafički vrlo napredna i lijepa.

Igrao sam verziju za PlayStation 5 i s njom sam prilično zadovoljan. Počeo sam igrati u modu s boljom grafikom (30 fps) i moram priznati kako je bilo ugodno jer ovo nije igra u kojoj se kamera stalno pomiče. Međutim, kad sam došao do mračnijih dijelova igre prebacio sam se na Performance mod jer nije bilo smisla igrati u 30 fps-a kad se razlika u kvaliteti grafike ne vidi toliko u tamnim dijelovima. Na kraju sam ostao na Performance modu i ništa mi nije falilo, jedino sam primijetio da su famozne lokve na tlu lošije kvalitete. A nije da s Fidelity modom dobivate napredni raytracing – i dalje ne vidite svoj odraz u lokvama, a sva zrcala u igri su next-genovski prljava.

Upravo su ta zrcala zanimljiva anegdota s kojom mogu prenijeti završnu misao o Silent Hillu 2. Davne 2001. prvi je prizor Silent Hilla 2 sadržavao zrcalo u kojemu možete vidjeti Jamesov odraz prije nego izađete iz najprljavijeg WC-a ikada. U 2024. godini Jamesov odraz u zrcalu vidite jako rijetko, a kontrolu nad likom dobijete tek izvan tog WC-a. A svejedno ću reći kako vjerujem da je ova prerada Silent Hilla 2 najbolja verzija te igre. Zašto?

Jednostavno – ni novi Silent Hill 2 niti onaj stari nisu savršene igre, ali se ovom se preradom poboljšalo više stvari nego ih se pokvarilo. Gameplay nikad nije bio glavni adut Silent Hilla 2, a sada ima solidnu izvedbu s manje praznog hoda, premda nepotrebno zalazi u horor preživljavanja. Ovu igru je oduvijek nosila vrhunska priča o dubinama ljudske psihe, a ona je preradom dobila dodatnu ozbiljnost i uvjerljivost. Ovo je raskošni tretman u kojemu su likovi Silent Hilla 2 zaslužili ispričati svoje patnje. I zbog toga bez zadrške ovaj remake jednako preporučujem i starim fanovima i novim igračima koji još ne znaju u što se upuštaju.