Što učiniti s mačem kad više nema protivnika za poraziti? Prevelik je da njime režeš luk, a previše oštar da bi bio dekoracija. Najbolje ga je onda iskoristiti kao prijevozno sredstvo, pod uvjetom da lebdi kao u igri Sword of the Sea.

Surfanje na maču nije neka novost u gamingu. Povremeno to viđamo u akcijskim igrama; eto baš se u Stellar Bladeu prošle godine surfalo na taj način. Doduše, ne sjećam se igre koja se u cijelosti bazirala na tome i zato se ipak može reći kako je Sword of the Sea originalna stvar.

Koliko god koncept surfanja bio poznat, ovdje je to ipak poseban doživljaj. Najbrže se to osjeti kad shvatite koliko je zaustavljanje kod ovog surfanja brzo i precizno. Surfanje na maču ne mari za klasična pravila fizike i u tome ovdje leži zabava. Sword of the Sea je tip igre u kojoj skačete s ludih visina i izvodite trikove bez straha da ćete se razbiti. Jer padova s mača ovdje nema.

Surfanje na maču ne mari za klasična pravila fizike i u tome ovdje leži zabava.

Vjerojatno se onda pitate koja je poanta tog surfanja i gdje je izazov u samoj igri. Odgovor je u tome da je Sword of the Sea ponajprije avantura s elementima istraživanja i povremenog rješavanja zagonetki. Surfanje po različitim površinama je mehanika kretanja i tek se na kraju igre koristi za izbjegavanje prepreka i opasnosti. Klasične borbe u Sword of the Sea nema, a spomenuti sustav izvođenja trikova je potpuno opcionalan.

Možda vam to po ovom opisu zvuči mlako i dosadno, ali je Sword of the Sea dizajniran tako da od samog kretanja stvara zabavu. U nekim dijelovima igre cilj vam je skupljati ubrzanje da surfate što brže i skačete što dalje. U drugim dijelovima tragate za skrivenim arenama gdje povezivanjem trikova u combo ganjate highscore za nagradu koja vam otključava nove sposobnosti.

Leveli ostavljaju dojam velikog prostranstva, ali uz fluidno surfanje s jednog kraja  na drugi možete doći za manje od pola minute.

A i dizajn levela je takav da ih je užitak istraživati. Ostavljaju dojam velikog prostranstva, ali uz fluidno surfanje s jednog kraja levela na drugi možete doći za manje od pola minute. Uopće nije zamorno kad se želite vratiti na početak levela da provjerite jeste li išta propustili – samo skočite na veliki lanac i grindate po njemu do svoje postaje. A kako fizika nije bitna, uz isti se lanac možete vratiti i u suprotnom smjeru.

Sword of the Sea je zbog takvog dizajna opuštajuća igra i točno zna kad je vrijeme da uvede nešto novo. Bez da spoilam neka potencijalna iznenađenja, reći ću samo da surfanje na maču ovdje nije jedini oblik “surfanja”. Bez obzira kako se krećete, igra vas elegantno usmjerava prema vašem cilju. Nikad to nije napadno pokazivanje “idi tamo” već suptilno potvrđivanje da je igrač na pravom tragu, kroz različite motive u okolišu ili raspored objekata u daljini. Rezultat je takav da ni u jednom trenutku nisam lutao ili se pitao gdje trebam ići, a nalazio sam se na dosta širokom prostranstvu.

Igra ne koristi napadno pokazivanje “idi tamo” već suptilno potvrđivanje da je igrač na pravom tragu.

Povod za istraživanje pustinje postoji u vidu priče. Ona prati probuđenog lika koji svojim mačem donosi ocean usred pustoši. Na toj avanturi lik susreće potencijalnu pomoć, ali i prijetnju, što je taman toliko intrigantno da sve ostalo drži na okupu. Jedna je to od onih priča u kojima ništa nije izgovoreno (likovima čak ni ne vidite usta), a ono što se već dogodilo ispričano je kroz kratke zapise. Uglavnom su to teme i motivi koji su u gamingu obrađeni već nebrojeno mnogo puta i ne predstavljaju ništa iznenađujuće ili novo.

Nema ništa razočaravajuće u priči Sword of the Sea, ali isto tako nema nečega što bi dosegnulo narativne visine sličnih igara, a kamoli ih nadmašilo. Jedna od usporedivih igara je svakako Journey iz 2012., inače debitantski naslov redatelja ove igre, a kod te igre pamtimo koliko je iznenađujuće bilo kad smo naletjeli na druge igrače usred pustinje. Sword of the Sea nema neki takav trik, nešto što nije režirano ili očekivano, da svoju priču lansira među apsolutne klasike.

Ono čime Sword of the Sea svakako može stajati uz rame svojih prethodnika jest kompletna prezentacija igre, od vizualne do zvučne strane. Ne znaš što bolje od to dvoje! Baš kako pravila fizike ne vrijede za surfanje na maču, tako se igra ni prezentacijski ne ograničava stvarnim pojavama. Igra prezentira nestvarnu, gotovo rajsku viziju okoliša u kojemu ribe lete zrakom, po nebu pljušti kiša meteora, a sve se to kombinira s mističnom arhitekturom lokacija koje su osamljene koliko i grandiozne.

Igra prezentira nestvarnu, gotovo rajsku viziju okoliša.

Za glazbenu stranu zadužen je skladatelj Austin Wintory koji ovakve igre valjda sanja i tijekom popodnevnog spavanca. Skladao je on glazbenu podlogu za sve igre sličnog tipa, od Journeyja, Abzua do Pathlessa, ali je ovdje svejedno uspio dostaviti nešto zasebno i dirljivo. Posebno se ističu pjesme s vokalima, a za pohvalu je to što je glazba prisutna cijelo vrijeme te se dinamično prilagođava situaciji, tj. događajima u igri. Jednostavno rečeno, Sword of the Sea zvuči kao da mu okoliš dolazi stopljen s glazbom i da je nemoguće odvojiti jedno od drugoga. Čak i da slušate glazbu bez igranja, možete okvirno zamisliti kako bi to igranje izgledalo.

Da me pitate bi li mogao pjevušiti ijednu melodiju iz Sword of the Sea, vjerojatno ne bih. A mislim da je razlog za to relativna kratkoća same igre. Završio sam ju za tri sata i šest minuta, a i to je bio dosta opušten tempo. Dobra je stvar što igra otključa dodatne opcije za drugi prelazak, ali je šteta što akciju ostavlja isključivo za kraj. Volio bih malo više izazova koji nisu samo skupi što više bodova i završi igru što brže. I znam da bismo trebali biti zahvalni što je studio uopće uspio dostaviti i ovo, ali mislim da kritika stoji i da potencijal gameplaya nije u cijelosti ostvaren.

Ali tako je to valjda – sve što je lijepo, kratko traje. I dok traje, treba uživati. Zato Sword of the Sea svakako preporučujem svima koji traže tri sata opuštajućeg uživanja te audiovizualnu okrjepu za čula. Sword of the Sea ne nadmašuje svoje prethodnike u njihovoj kvaliteti, ali svejedno nudi poseban doživljaj kojega si vrijedi priuštiti.