HCL.HR

Recenzija

The Hong Kong Massacre

LINĐO NA AZIJSKI

Pero Mlinar

Kad pred sobom imate igru imena The Hong Kong Massacre, malo je vjerojatno da ćete se prevariti po pitanju onoga što vas u njoj čeka. Ako ništa drugo, ja volim odnose koji su transparentni. Kad vam netko kaže da voli zalaske sunca i frape od jagode, a mrzi francusku podzemnu filmsku scenu – volim to. Barem znate na čemu ste. Slično je i sa The Hong Kong Massacre. Filmove Johna Wooa gledali jeste, igrali ste Max Paynea, Hotline Miami znate. To je to. Da biste uživali u ovome naslovu nije vam potrebno ništa drugo osim dobre stare ljubavi prema klasičnoj akciji.

O kakvoj se igri ovdje radi?

Ovoga puta naše nas putovanje vodi na istok. Mjesto radnje – Hong Kong. Godina je 1992. Vaš bivši partner ubijen je te se na ulice mrskoga grada vraćate samo s jednim ciljem – osvetom. Detektiv ste koji zna baratati oružjem, a načelno vam je i poznato tko je odgovaran za smrt dragog vam partnera. To su trijade, suvereni vladari grada u kojemu kriminal nikada ne spava. Nitko ipak ne bi mogao ni pomisliti (pa tako niti naš inspektor) koliko duboko seže taj bunar kriminala te koliko će se (mrtvih) tijela ispriječiti na putu prema osveti.

Nije potrebno dublje ulaziti u priču The Hong Kong Massacre – imamo protagonista, imamo motivaciju, negativce i potrebna sredstva za izvršenje nauma. The Hong Kong Massacre nije igra od velikih riječi i sve se svađe u njoj rješavaju pljucama. Kratka uvodna sekvenca upoznaje nas tek s činjenicom da je naš detektiv završio u pritvoru. Zašto? Ne znamo. Ispočetka se doima da bismo to mogli saznati – detektiv koji nas ispituje želi da mu ispričamo sve, od početka do kraja. Ipak, nekoliko kratkih dijaloških segmenata između pojedinih nivoa sve je što ćete vidjeti od te priče. Svi koji traže dobru i inovativnu naraciju, ovaj naslov mogu slobodno preskočiti. The Hong Kong Massacre nije tu da ga se prati, već isključivo da ga se igra.

The Hong Kong Massacre nije igra od velikih riječi i sve se svađe u njoj rješavaju pljucama.

Na početku svakoga nivoa (grupiranih u pet poglavlja) po želji se odlučujete za jedno od ponuđenih četiriju oružja. Sačmarica je glasna i ima najveći domet, ali standardno je neprecizna, strojnica Uzi puca najbrže, mitraljez je balansiran, a dva pištolja su Max Payne tradicija. Jednom kad ste se odlučili za oružje, igra se prebacuje u izometrijsku perspektivu te vas vodi u stanove, barove, restorane i skladišta krcate trijadama. Jedan metak iz bilo kojeg oružja dovoljan je da eliminirate neprijatelje. Ali, pazite – ista stvar vrijedi i obrnuto. The Hong Kong Massacre smrtonosno je natjecanje u preciznosti i refleksima.

Taj načelno jednostavan koncept u igri je odrađen sasvim adekvatno. Kontrole su responzivne, a glavni lik agilan. Osim skrivanja od neprijateljske paljbe iza zidova i ormara, inspektor ima mogućnost usporavanja vremena te kotrljanja. Te dvije akcije ključne su za vaše preživljavanje. Usporavanje vremena standardna je mehanika koja vam daje veći prostor za manevriranje, ali pritom istovremeno vizualno izgleda vrhunski. S druge strane, kotrljanje nije toliko upečatljivo, čemu doprinosi i izometrijska perspektiva, ali predstavlja vaš glavni obrambeni potez. Prilikom kotrljanja ste neranjivi pa se možete bacati ispod metaka koje na drukčiji način ne biste mogli izbjeći. Na taj način možete i uletavati kroz vrata i prozore kako biste počistili sobu i tome slično.

Usporavanje vremena standardna je mehanika koja vam daje veći prostor za manevriranje, ali pritom istovremeno vizualno izgleda vrhunski.

Srž The Hong Kong Massacre je u pravilnom hvatanju ritma između tih dviju akcija, kao da plešete egzotični linđo. Igra je nemilosrdna i kažnjava svaku grešku pa je automatizacija tog procesa ono što će vam u konačnici omogućiti napredak. A za to je, jasno, potrebna vježba. Na svu sreću, nakon svake smrti na početak nivoa možete se vratiti vrlo brzo, jednim pritiskom tipke i uz minimalno učitavanja. Kad se činjenica da igra poštuje vaš nedostatak slobodnoga vremena zbroji s otprije spomenutim dobrim kontrolama dobijete rezultat da umiranje u The Hong Kong Massacre generalno ne predstavlja izvor frustracije, nego podlogu za dodatnu vježbu. Naravno, ima izuzetaka.

Sama mehanička srž igre možda je odrađena vrlo solidno, no The Hong Kong Massacre od određenih problema na svojim, nazovimo ih, rubnijim dijelovima. Primjerice, jedan od njih jest otprije spomenuta neupečatljivost animacija izmicanja. Nije isključeno da će vam se povremeno učiniti da ste se još uvijek „u animaciji“ (i stoga neranjivi) da bi ispalo da ste vi svoj kolut unaprijed već odradili. Posebno to vrijedi kad je vrijeme usporeno.

Nije isključeno da će vam se povremeno učiniti da ste se još uvijek „u animaciji“ (i stoga neranjivi) da bi ispalo da ste vi svoj kolut unaprijed već odradili.

Posljedično dolazimo i do drugog problema The Hong Kong Massacre – nadljudskosti neprijatelja. Pod time se prvenstveno referiram na njihovu sposobnost izvođenja ultrabrzih pirueta, čak i kad im se prišuljate s leđa i sposobnost da vas iste milisekunde upucaju u oko. Da bi stvar bila gora, osim što imaju reflekse mlade pantere te se radi o najboljim strijelcima na istoku, neprijatelji vas u oko mogu upucati i prije nego što se uopće pojave na ekranu. Jesu li trijade ikada bile poznate po poštenju? Na svu sreću, to ipak nije toliko čest slučaj te možda bude ispravljen doglednim zakrpama. Ali, neprijatelji su generalno gledano užasno brzi i smrtno precizni te bi svakako bilo dobro da si tu tipku za usporavanje vremena prilijepite selotejpom.

Dotaknimo se još ponekih središnjih mehanika naslova. Primjerice, na kraju svakog odigranog nivoa dobivate određeni broj zvjezdica koje možete koristiti za nadogradnju oružja. Standardna nagrada je jedna zvjezdica, no taj broj možete povećati prelaskom nivoa u određenom vremenu, savršenom preciznosti ili nekorištenjem usporavanja vremena (sretno!). Kako igra sadrži svega četiri oružja, njihovim nadograđivanjem (veličina šaržera, brzina pucanja, brzina lika pri korištenju određenim oružjem…) daje se određena dinamika te inicijativa da isprobate sve pljuce. To ne funkcionira najbolje. Prilično mi se čini da automatika uvjerljivo dominira pa čitava stvar raznolikosti pomalo pada u vodu. Osim ako ne želite igrati uz hendikep, jasno.

Ako niste posebno loši, The Hong Kong Massacre trajat će vam svega nekoliko sati. Moglo bi mu se to uputiti i kao zamjerku, ali isto tako i shvatiti kao znak igre koja je svjesna svoje jednostavnosti te se u gostima ne zadržava dulje nego što bi trebala. Kako naslov ne doživljava značajnije promjene tijekom svojeg trajanja njegov kraj skoro pa da je identičan početku – samo teži. Ta nekakva jednoličnost koja se proteže uzduž Hong Kong Massacrea dovodi do toga da je teško u njemu pronaći neki aspekt po kojemu bi se posebno istaknuo. Nivoi se tako pretapaju jedan u drugi, bitke se ponavljaju, a čak i vizualni spektakl s vremenom postaje rutinom.

Dodajte tome i činjenicu da neprijatelji s vremenom postaju još brži, okretniji i precizniji (i dobivaju pancirke, što ih praktički čini Terminatorima) pa ispadne da je The Hong Kong Massacre zabavniji na početku nego što je na kraju. Ipak, u ritmiziranom tipkanju ima neke čari koja ne prestaje. S ovim naslovom vjerojatno ćete se dobro zabaviti, usprkos njegovim boljkama i manama. Druga je stvar hoćete li ga se, jednom kad se strasti smire (a ples bude završen) ponovno sjetiti. Čisto na temelju svojega iskustva – ne bih rekao.

Kako je strukturirana ocjena ove igre?

Recenzija je rađena na primjerku igre za PC. Primjerak igre za recenziranje ustupio nam je njezin proizvođač.

Označeno sa: ,

The Hong Kong Massacre je naslov koji sve svoje aspiracije polaže na kartu jednostavnog i zaraznog gameplaya. Generalno je pri tome zabavan, ali mu raznolikosti u "plesu" ipak nedostaje.

76 Naša ocjena
  • vizualna prezentacija akcijskih sekvenci
  • jednostavan i zarazan gameplay s naglaskom na ritam
  • drži se onoga u čemu je dobar
  • ni preteško, ni prelagano
  • povremene nedosljednosti u ponašanju umjetne inteligencije
  • nedovoljno dinamike pri korištenju oružjima
  • prevelika ovisnost o mehanici usporavanja vremenom
  • pred kraj se ipak malo previše ponavlja

Pero Mlinar

Legenda i životni uzor čitavoj redakciji HCL-a. Ovo je napisao Zoran.

Komentari (3)

  • Dajsikeks

    28.01.2019 - 11:17

    Za neki tamo Indie developere igra je svaka čast

  • Deus

    28.01.2019 - 11:53

    Bas gledao jucer Igora kako igra..igra je bas zarazna 🙂

  • Zvonimir Komar

    28.01.2019 - 14:35

    Iz pročitane recenzije i brzog pogleda na gameplay, čini mi se kao holivudizirana i puno manje inspirirana kopija Hotline Miamia.

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?