HCL.HR

Recenzija

The Legend of Zelda: Ocarina of Time 3D [3DS]

Igor Belan

Siguran sam da mnogi pripadnici mlađe generacije gamera nisu čuli za Ocarinu of Time, a mnogi domaći gameri koje se može svrstati u pripadnike starije generacije igrača ju ili nisu zaigrali ili su samo čuli za nju pa je ne cijene kao što bi možda trebali (pogotovo ovdje u Hrvatskoj gdje vlasnika Nintendo 64 konzole nije bilo mnogo, a igrale su se ponajviše drugačije igre, na PSX-u). No jedno se mora priznati – po mišljenju mnogih, The Legend of Zelda: Ocarina of Time jedna je od najboljih igara ikada napravljenih. I ne mislim pritom da je najbolja Nintendo 64 igra ili najbolja igra proizašla iz kraja 90-ih godina, ova igra se doslovno smatra jednom od najboljih igara ikada napravljenih za bilo koju platformu.

Dobra većina onih koji su 90-ih godina igrali ovu igru na svojim Nintendo 64 konzolama potvrditi će gornju izjavu u treptaju oka, a kao dodatna potvrda nameće se i rekordno dug period koliko Ocarina of Time stoji na tronu najbolje ocjenjenih igara popularnog agregatora recenzija Metacritic, gdje dan danas, 13 godina nakon svog izlaska, drži prosjek ocjena kritike 99/100.

Igra je to koja je revolucionarizirala Zelda serijal uvevši ga u 3D svijet, a usput i predstavila neke inovativne gameplay koncepte koji su potom postali standard za sve igre sličnog žanra. Akcijska tipka čija se funkcija mijenja ovisno o kontekstu, poznati „Z-targeting“ sistem koji omogućuje da zaključamo pogled na željenog protivnika, dinamična promjena dana i noći itd., a da ne spominjem jednostavno epske proporcije igrina svijeta i priče.

I što se onda desi kada 13 godina nakon izlaska originalne igre dobijemo remasteriziranu verziju za Nintendov moderni handheld 3DS? Dobijemo najbolju 3DS igru do sada, eto što! Doduše, u trenutnoj oskudici kvalitetnih 3DS igara nije pretjerano teško biti „najbolja 3DS igra“ no Ocarina of Time 3D toliko je dobra da bi joj vjerojatno i u žešćoj konkurenciji dali tu titulu bez previše razmišljanja.

Ova 3D inačica Ocarine of Time je upravo to – remasterizirana verzija originalne igre s poboljšanom grafikom i dodanim 3D efektima. Naravno, ima tu još par drugih novosti specifičnih za ovu verziju (o kojima ćemo kasnije) no poanta je da je sva genijalnost dizajna i umjetničkog smjera iz originala uspješno, vjerno i s velikim poštovanjem prema originalu prenesena u format 3DS igre, a sve to uz neka vrlo dobrodošla poboljšanja.

S time na umu, sasvim očekivano, ona epska priča koju sam spomenuo je ostala u potpunosti ista. Bez da otkrivam previše novim igračima, igrate kao Link – hrabri dječak koji je izabran da spasi svijet od predstojeće opasnosti. Uz pomoć princeze Hyrule kraljevstva Zelde i mnoštva drugih saveznika koje upoznajte napretkom kroz igru, zadatak vam je spriječiti zlog Ganondorfa u preuzimanju cijeloga svijeta. Da, cijeloga svijeta. Rekoh vam da su proporcije epske.

Kroz svoja putovanja po Hyrule kraljevstvu (pješke, na konju, pa čak i kroz vrijeme) upoznati ćete mnoštvo glavnih, ali i sporednih likova od kojih gotovo svaki ima vlastitu pozadinsku priču (ili barem nešto za reći), a nerijetko i neki sporedni zadatak (ili mini-igru) za vas koji možete obaviti ako želite uzeti predah od glavnog smjera kojim igra želi da idete. Svirajući okarinu na svojim putovanjima (za one koji ne znaju, riječ je o stvarnom drevnom puhačkom instrumentu) pridobit ćete naklonost određenih likova ili pak pokrenuti mehanizam za otvaranje nekakvog magičnog prolaza. Sve to i još mnogo više drugih pojedinosti stvaraju detaljnu bajkovitu priču koja uspješno formira i predstavlja masivni fantasy svijet te postepeno gradi vašu (vrlo bitnu) ulogu u njemu.

Ruku na srce, Ocarina of time sadrži i mnoštvo generičnih gameplay dionica kakve nerijetko viđamo u dizajnu starijih, ali i modernih igara. Govorim o onim „pokupi pet ovakvih itema i nešto će se desiti“ dijelovima koji umjetno produžuju trajanje igre te koji bi vjerojatno u bilo kojem drugom slučaju bili zamorni i djelovali nepotrebno, no ovdje sama priča i sustav napretka kroz igru daju dovoljno dobro opravdanje za njih, a i nagrada za obavljanje takvih zadataka je obično dovoljno dobra da se isplati uložiti vrijeme u njihovo riješavanje. Nisu to najblistaviji dijelovi igre, no poanta je da čak i u takvim trenucima igra uspjeva zadržati interes igrača. A to je veliko postignuće.

Kao i u gotovo svakoj Zelda igri, veliki fokus je na istraživanju. Bilo da se nalazite negdje na otvorenim dijelovima Hyrulea gdje se vrijeme dinamično mijenja te gdje po noći iz zemlje izlaze nasilne beštije, ili u nekom od brojnih dungeona, razne zagonetke razbacane su posvuda, kao i skriveni itemi te lokacije do kojih treba naći put skakanjem, plivanjem , penjanjem ili pak pucanjem iz praćke te kombiniranjem itema. Ne želim vam spoilati i otkriti baš sve igrine elemente, jer čar je upravo u otkrivanju, ali iskreno – ni da hoću ne mogu. Igra fascinira količinom sadržaja, a dizajnom gameplay iskustva koje nerijetko djeluje svježe i moderno unatoč činjenici da se zapravo radi o remasteriziranoj igri staroj više od 10 godina, potiče na istraživinje, dostojno nagrađuje isto i cijelo vrijeme uspjeva zadržati vas zainteresiranima. Nešto vrlo teško izvedivo, ali opet – uspjeli su. Nekad manje, nekad više, ali uglavnom – uspjeli su.

Mehanika borbe u suštini je također ostala ista s manjim preinakama koje iskorištavaju mogućnosti 3DS-a. Tako ćete primjerice iz praćke pucati koristeći konzolin žiroskop što znači da za ciljanje trebate doslovno koristiti cijelo tjelo te micati sebe i konzolu u željenom smjeru. Može zvučati malo naporno, možda i nepotrebno, ali zapravo je imerzivno, sistem je vrlo precizan, a osobno sam ga koristio kroz cijelu igru (srećom, nisam igrao na nekim javnim mjestima, to bi bilo čudno), iako postoji opcija da ciljate i pomoću Circle Pada. Problem sa žiroskopskim ciljanjem javlja se jedino u 3D modu gdje je pomicanjem konzole lako izgubiti fokus na osjetljivi 3D efekt. No kao što rekoh – tu je uvijek opcija analognog ciljanja, kao i ona za ugasiti 3D efekt u takvim situacijama.

Z-targeting sistem zaključavanja mete na određenog protivnika sada bi mogli preimenovati u L-targeting sistem, a stvar radi jednako kao i prije. Gledajući u smjeru nekog protivnika pritiskom i držanjem tipke L stvoriti će se meta oko tog protivnika, a kamera će se fokusirati na to da vam pruži što bolji pogled upravo na njega. Mnogi moderniji naslovi ovakav sistem napravili su ponešto i bolje, no pored povremenih greški s lociranjem željene mete kada se više protivnika pojavi odjednom na ekranu, ni ovdje nemam većih zamjerki. Pažnja za detalje i mnoštvo opcija proteže se i na aspekt igrine borbe, koja je dinamična kao i uvijek s nekoliko opcija magičnih i običnih napada, izbjegavanja i blokiranja neprijateljskih udaraca te napada iz daljine koristeći dalekometna oružja poput praćke.

Kako Nintendo 64 kontroler ima različit broj i raspored tipki, 3DS verzija Ocarine of Time poprimila je nešto drugačiju kontrolnu shemu. Itemima, mapi i opremi je sada moguće brže (instantno, bez pauziranja) pristupiti odmah putem donjeg ekrana, a sveukupno četiri virtualna dugmića postavljena na krajnje rubove ekrana služe za korištenje dva izabrana itema (i još dva putem fizičkih tipki X i Y), za prebacivanje pogleda u onaj iz prvog lica, za slušanje korisnih (iako ponekad zamornih) savjeta koje vaša vila Navi poslužuje u određenim situacijama te za sviranje okarine. Ovo je posebno korisno u određenim dungeonima koji su u originalu znali biti zamorni zbog potrebe za konstantnim pauziranjem igre kako bi se odabrao određeni item.

Jedini stvarni, veći problem koji imam s ovom verzijom igre je pomalo arhaičan način spremanja pozicije za koji smatram da je trebao biti bolje prilagođen novom handheld formatu. Ukoliko primjerice izgubite život negdje u sredini nekog dungeona na dijelu do kojeg ste jedva našli put, igra vas nakon učitavanja spremljene pozicije vraća skroz na početak dungeona, a u nekim dijelovima igre biti ćete vraćeni skroz nazad u Linkovu kuću iz koje ste krenuli u avanturu. Ovakav sistem mogao je solidno funkcionirati na kućnoj konzoli poput N64 još u ono vrijeme, no kada pričamo o handheld konzolama kojima je u prirodi da ih se igra u kraćim intervalima i u pokretu, nekakav quick save sistem bi svakako pomogao smanjiti frustraciju. S druge strane bi možda previše olakšao igru, no kad bi mogao birati između te dvije opcije definitivno bi izabrao ovu manje frustrirajuću.

Najveća promjena u 3DS verziji je ona vizualna. Tim Grezzo koji je radio na ovoj inačici igre stvarno je učinio fenomenalan posao. Ne toliko u smislu da grafika sada izgleda jednostavno zapanjujuće, jer ne izgleda (vidjeli smo da 3DS može isporučiti i ponešto impresivnije vizuale), već više u smislu koliko su uspjeli ostati vjerni originalnom umjetničkom smjeru igre, a u isto vrijeme značajno ju uljepšati. Iako je u svoje vrijeme originalna Ocarina izgledala odlično, u 3DS verziji izgleda kao da je igra oduvijek ovako trebala izgledati. Likovi su sada modelirani s više poligona, teksture su oštrije i detaljnije, dijelovi koji su prije bili dvodimenzionalne pozadine sada su stvarni 3D objekti, a dijelovi pozadina koji su ostali u 2D obliku sada su čišći i jasniji. Povrh svega imamo 3D efekte koji na izvrstan način daju osjećaj dubine (kao gotovo nijedna 3DS igra do sada), a tu su i povremeni, prije nepostojeći, efekti prašine i magične maglice koji su ubačeni s 3D mogućnostima na umu pa djeluju kao da lagano lebde iznad ekrana. Cut-scene su zato impresivnije, ali i cijeli doživljaj igranja igre je ugodniji. K tome je i framerate sada puno glađi, čak i kada je upaljen 3D u kojem slučaju brojka sličica u sekundi ponešto padne, ali je iskustvo i dalje glađe od onoga s Nintenda 64.

Pored nove kontrolne sheme, glađeg frameratea i boljih vizuala, 3DS verzija nudi i novi sadržaj te male preinake. Iako osobno nisam išao za tim, ali istraživanjem sam saznao da su dodane male izmjene u dijalogu s nekim likovima, a bitan novi dio igrina svijeta su i tzv. Sheikah kameni taktički postavljeni u određenim dijelovima Hyrulea koji daju vizualne hintove kada zapnete u igri. Ako se nađete izgubljeni u igrinom svijetu i ne znate kako napredovati (ako prvi put igrate, dešavati će se, vjerujte mi), jednostavno posjetite spomenuti kamen i pogledajte “viziju budućnosti”, odnosno kratak i pomalo nedorečen video koji će bez da previše otkrije ukazati da trebate posjetiti neki dio mape i napraviti nešto s nekim itemom.

U posebnom modu koji morate otključati, dobivate mogućnost ponovnog igranja protiv pojedinih bosseva, a nakon što završite igru dobivate opciju to ponovno učiniti u Master Quest modu. Riječ je o posebnom modu koji čini igru težom, a u isto vrijeme invertira kompletnu mapu i tamnice u pokušaju da vas dodatno dezorijentira i učini ponovno igranje kroz priču još zanimljivijim. No moram reći da budući da je riječ o praktički istoj igri koju će zasigurno kupiti i mnoštvo gamera koji su igrali i N64 verziju, ne bi bilo loše da je Master Quest mod dostupan od samoga početka, zar ne?

Mogli bi reći da Nintendo i tim Grezzo nisu mogli pogriješiti s idejom remasteriziranja tako dobro prihvaćene Zelda igre na novu platformu. Stvar je logična – napravi svojevrsni remake ikonične Zelda igre za novi handheld i novci su zagarantirani. No itekako su mogli pogriješiti. Da su išli dirati srž igrina gameplaya i pokušali ga na neki način dodatno optimizirati za moderna vremena vjerujem da to jednostavno ne bi ni bilo ovako dobro. Jer na kraju krajeva ova igra i dalje ima mnoštvo koncepata koji još uvijek dobro funkcioniraju u ovo moderno doba gaminga, pa za takvim pristupom nije bilo ni potrebe, štu su dobro prepoznali. Umjesto toga uzeli su sigurniji, ali pametniji i zapravo bolji pristup. Originalna igra ostala je u svojoj suštini netaknuta. Od epske priče i svijeta sve do gameplay elemenata, ali je dobila suptilne i opravdane nadogradnje smišljene te implementirane tako da ne remete iskustvo u kojem su uživali milijuni već ga poboljšava i prilagođava novom formatu.

Čak i ako ste igrali originalnu igru, sigurno ste mnogo stvari do sada već zaboravili pa će prelazak igre opet trajati oko 20-ak sati. Manje iskusni gameri koji se prvi put susreću s ovom igrom ili Zelda serijalom općenito igrati će ju još duže, pogotovo ako vole istraživati. Još u računicu ubacite dobar replay value zbog Master Questa i pred vama je dugotrajno, epsko i vrijedno iskustvo koje morate odigrati ili ponovno iskusiti u novom sjaju.

Jedna od najboljih igara svih vremena remasterizirana je za 3DS, a mi nakon mnoštva sati provedenih uz The Legend of Zelda: Ocarina of Time 3D donosimo naše mišljenje o novoj i ljepšoj verziji legende.

95 Naša ocjena
  • Suptilni dodaci i poboljšanja u gotovo savršenoj igri
  • grafika
  • Master Quest nije dostupan od početka
  • sistem spremanje igre

Igor Belan

Već 18 godina vodi ovaj portal ravno u propast. Vrijeme provodi u VR-u, kupuje igre iz hira, cijeni stari Nintendo i PC avanture Tima Schafera, ali zapravo iz gušta igra samo Quake Live. E i one dinosaure.

Komentari (0)

Komentirati mogu samo prijavljeni korisnici
PRIJAVI SE ili REGISTRIRAJ i ostavi svoj komentar!

Privacy Preference Center

Close your account?

Your account will be closed and all data will be permanently deleted and cannot be recovered. Are you sure?