Dok se ostali u redakciji zabavljaju sa Bloodborneom, netko mora pokrivati i ostale naslove… iako bih tako rado igrao taj Bloodborne.

Dobro, ovaj mjesec je izašao i Dark Souls 2 za nove konzole sa svim genijalnim DLC-ovima, ali to sam već prešao, a i za oko mi je zapela jedna sasvim nova avantura iz istoga miljea. Prilično je jasno zašto se Titan Souls uspoređuje sa Shadow of Colossusom i Souls igrama, već iz naziva se daju iščitati razne poveznice. Moram priznati da nisam baš previše igrao Shadow of Colossus pa sam prepoznao više elemenata Souls serijala u koji sam utrošio stotine sati.

Dok ljudi često ne vole uspoređivati igre sa Dark Soulsom, ja to baš volim raditi. From Software povlači sve prave konce i izdaju vrhunske igre koje bi mnogim ostalim naslovima mogle poslužiti kao primjer, pa ćete mi oprostiti poneku sasvim prostu usporedbu. No, Titan Souls bez obzira na svoj naslov i nadahnuće nije dio Souls serijala. Igru je zapravo napravila tročlana mlada ekipa na jednom Game Jamu. Ta početna verzija se dojmila dobrom dijelu publike pa je ideja razrađena i proširena i stvoren je Titan Souls.

Naravno, s tehničkog gledišta promjene su puno veće. Najznačajnije, igra je iz Flasha prebačena na novi engine, što se itekako osjeti pri usporednom igranju prototipa i pune igre. No, sama srž ostala je potpuno netaknuta. Vi ste sićušni avanturist, sasvim običan čovjek sa lukom i jednom strijelom te neutaživom žudnjom za kotrljanjem uokolo. Zacrtali ste si cilj stati na kraj gigantskim titanima koji obitavaju u vašem svijetu. Jedini problem na tom putu preko trnja do zvijezda je to što vi nikada ne postajete zvijezda.

Nažalost, tu nema nekih dubljih razloga poput intrigantne implicitne priče iza kulisa Souls igara ili onog ispražnjujućeg osjećaja nesvrhovitosti nakon ubijanja kolosusa. Ovdje jednostavno razloga za vaše avanture nema. Iskreno, ako se ekipa možda nije osjećala spremno izvesti takvo nešto, onda potpuno opravdavam zanemarivanje i propuštanje te prilike. Ipak, neizvjesnost brzo proguta to „možda“, a ono što ostaje je neprestana mučna nedorečenost.

Titan Souls screenshots

Možda najviše zato što je svijet iznenađujuće uzbudljiv. Zaista nisam očekivao primijetiti toliko uloženog truda u svijet koji je ustvari samo hub world od titana do titana i to u najjednostavnijem smislu te riječi. Svijet ima ono nešto što su imali Lordran i Drangleic. Osim što je usprkos svom pikseliziranom stilu šarmantno animiran i neobično živ, potpuno je opustošen iako je sasvim očito kako su ti dugi drveni mostovi preko vodopada i kamene terase nad bazenima lave davni ostatci neke zaboravljene civilizacije.

Njime putujete tipičnim checkpoint sustavom. Ondje gdje biste u Dark Soulsu zapalili vatru, ovdje aktivirate čudnovate magične simbole na tlu. Najveća je razlika između ta dva odmorišta u tome što magični simboli ne oživljavaju sve protivnike u svijetu, najviše radi toga što osim titana protivnika ni nema. A ti titani, koji su se poput cimera kolege s faksa kad ih sretnete u gradu, udomaćili u razgovoru bez da sam ih dostojno predstavio ustvari su bossovi. Diskutabilno je pomalo koliko je taj naziv primjenjiv na njih s obzirom na to da su to jedini protivnici i možete ih ubiti jednim hitcem. U drugu ruku, oni vas također ubijaju na prvu, a pritom su i barem deset puta veći od vas, pa ih ja bez razmišljanja nazivam bossovima.

Titan Souls screenshots

Svaki je od njih poseban utoliko što ima svoje skrivene odaje, neki izgledaju poput ljudi, dok su drugi kocke s očima, a imaju i svoje posebne napade i slabosti. Odmah vam je jasno što slijedi. Po ulasku u jazbinu poginete u roku od pola minute, a svaki put kada se vratite poživite duže i otkrijete nešto novo o njima. Nekima ćete pamtiti napade, drugima pokrete, a kod trećih ćete samo misliti na svoj položaj. Sve to je bitno jer ste dok natežete luk kako biste ispucali tu jednu jedinu strijelu koju imate potpuno nepomični i otvoreni na sve vrste napada. Ako promašite, strijelu možete prizvati natrag što vas ponovno čini nepomičnima ili dotrčati do nje i pokupiti ju. Taj način vraćanja strijele je ono što čini sustav rizika i nagrade koji je obilježje ovakvih igara.

Ja sam najviše ginuo radi prokletog kotrljanja. Naučen sam na Souls igre u kojima držanje tipke rezultira brzim trčanjem, a ponovni pritisak kotrljanjem. Usamljeni heroj Titan Soulsa je malo pobrkao lončiće pa se svakim pritiskom tipke prvo kotrlja, a onda ako ju nastavite držati brzo trči. Ne želim ni znati koliko puta sam htio brzo optrčati protivnika kako bih si otvorio kut ciljanja u njegovom trenutku slabosti, a ustvari sam se zakotrljao u zid što me ošamutilo na sekundu koja je taman falila ogromnoj groti da me pretvori u palačinku. Igra se da završiti u koja četiri sata i ja do samog kraja nisam savladao to nesretno kotrljanje, doduše jednom kada se poklopi kako treba, jednostavno osjetite da je to taj trenutak i preplavi vas olakšanje.

Titan Souls screenshots

Koncept je jednostavan do samoga konca, bez filmskih eksplozija i grandioznih efekata, pobjednika odlučuje djelić sekunde i finalni se okršaj nakon mnoštva neuspjelih pokušaja može u potpunosti svesti na tu izvještačenu kombinaciju dvije tipke. Vrijeme se smrzne, boje nestanu, titan ostane nepomičan dok vi izvlačite strijelu iz njega i prihvaćate njegovu dušu. Baš onako kako je to izvela Castlevania: Symphony of the Night (op. au. samo bez ludih eksplozija) pred mnogo godina koju tako rado nazivam 2D Souls prethodnikom.

Jedina stvar koja nakon toga može iskustvo podići na višu razinu je bilo kakva narativna ideja bačena kao koščica igraču. Suradnja sa Davidom Fennom koji je zvučno potkovao Titan Souls uvelike je napravila upravo to. Bez zvučne podloge koja igru igra u harmoniji s igračem, iskustvo ne bi bilo niti upola impresivno. Jedan iskusan pisac je sve što im je trebalo, jer makar čitava ideja bila da na svijetu ne postoji ništa, potrebno nam je barem nešto čime bismo spoznali to ništavilo.