Ryan Lennox ima nadasve neobičnu biografiju. Nekoliko godina radio je kao zaposlenik raja, ali je dobio otkaz. Pakao mu ponudi novi posao, a Ryan ne odbija priliku za vraćanje u akciju sa novim, uber demonskim moćima.Priznajemo – totalno neloša ideja za TPS, no scenarij je, nažalost, žestoko podbacio. Naime, Infernal će vas u određenim trenucima natjerati da zaplačete. Ne zbog genijalne grafike, ne zbog srcedrapajućih izljeva ljubavi (kojih nažalost baš i nema, iako se čovjek ponada da će biti nešto s onom zgodnom crvenokosom gadurom u plavom PVC suitu. Na kraju je Ryan ipak ubije 🙁 …), niti zbog tužne glazbe. Na plač bi vas mogla natjerati totalno retardirana priča, koju bi vjerojatno odbili i ruski srednjoškolci, filmski amateri, za snimanje niskobudžetnog akcića. Kroz igru nas vodi sam Vrag, i to kao guide na walkie-talkiu (“Nemoj trošiti puno mane, Ryan!!”, “Ako pritisneš tipku Q, možeš se teleportirati, Ryan!!”).

Ako zanemarimo lošu priču, naš protagonist je dosta interesantan lik. Kul bradica i frizurica, čvrsta i postojana tijekom čitave igre, te odličan smisao za humor. Kao što sam spomenuo, Ryan kao agent pakla dobiva nove demonske moći, za koje mu je potrebna mana. Infernal Shotom metak iz njegovog oružja postaje puno ubojitiji, Infernal Viewom može vidjeti ono što ljudsko oko ne može. Ryanov health i manu možete obnoviti “jedući” duše svojih protivnika. Osim “hranjenja”, često ćete koristiti i Ryanovu sposobnost teleportacije na par sekunda, a kasnije će moći teleportirati i razne predmete i tijela. Kroz cijelu igru se proteže “odi tamo i otvori vrata na drugoj karti mape/ nađi security card” sistem, što jako brzo postane naporno i pomalo frustrirajuće. Tako većinu svojih moći Ryan neće ni koristiti za raznoliko ubijanje protivnika, već će teleportaciju koristiti kako bi u par sekunda otvorio neka vrata; Infernal Viewom će tražiti sigurnosne kodove (koji su iz nepoznatog razloga ispisani na zidovima. Plavom bojom, koju ljudsko oko navodno ne može vidjeti); a sigurnosne kartice potrebne za otvaranje zaključanih vrata Ryan preuzme nakon što “pojede” dušu čuvara. Naš junak ima 5-6 demonskih moći, podnosi gušenje plinom, kotrlja se k’o Max Payne, snalazi se u napucavanju s desecima protivnika, ali ima jednu manu. Naime, ako Ryan padne s bilo kakve visine, pa bio to i zidić od metar i pol – umire. Frustracije.

Grafika u igri je jako dobra, čak bi se usudio reći – odlična. Infernal je definitivno eye candy naslov, a zbog detalja, efekata i fizike izgleda doista impresivno. Uostalom, pogledajte screenove iz igre, i uvjerite se sami. Nažalost, ako nemate PhysX grafičku karticu, nećete vidjeti sva čuda koja fizika može ponuditi, no nećemo im zamjeriti s obzirom da igra nije prezahtjevna. Također, interface je čist i dobro organiziran, a širok arsenal oružja dosta realno izgleda. Nažalost, lokacije levela sasvim su neoriginalne, pa i pomalo dosadne – 90% vremena Ryan će cyber monkove, leteće guardove, PVC cure, i ostatak raznolike družine napucavati u zatvorenim prostorima (bile to katedrale, podrumi, rafinerije ili odvodni kanali). Nikako mi nisu jasne ni cut-scene u igri, koje su dosta loše animirane, a ovako loš voice acting je fenomen koji se rijetko viđa.

Dok je voice acting očajan, na pozadinsku glazbu se donekle lako naviknuti. Iako ne utječe previše na samu atmosferu i gameplay, neka vrsta heavy metala je čak i prigodna za ovakav naslov. Skoro zaboravih kontrole, koje također imaju svojih specijalnih (frustrirajućih, naravno) momenata u igri. Ryan se nekad jednostavno neće htjeti kotrljati, iako je to u tom trenutku nužno, ali ne zato što je prelijen, već zato što debilne kontrole nekad jednostavno ne rade. Cover sistem praktički ne funkcionira kako treba, jer će Ryan početi primati metke čim se nagne malo lijevo od kutije iza koje je sakriven (problem je što se, dok je u coveru, mora nagnuti kako bi uopće mogao dobiti jasan pogled na situaciju). Na kraju ćete sasvim rijetko koristiti cover sistem (osim kad ga Ryan iskoristi sasvim slučajno i neočekivano, baš u trenutku kad vam ne treba. Eh, nestašan je taj dečko, iako se čini da je on trebao biti jedan od najčešće korištenih stvari u igri.

AI je nadasve neinteligentan i nepažljiv, a iz nepoznatog razloga ima i fetiš stajanja pokraj eksplozivnih bačvi. Ryanovi protivnici uopće ne surađuju, no nekim čudom, ponekad se i sjete iskoristiti zaklon. Ipak, nakon nekog vremena skrivanje očito dosadi pa sasvim nepokriveni trče prema našem, testosteronima nabijenom mužjaku koji spremno čeka s ganom u ruci. Da igra ne bi bila samo monotono i bezglavo napucavanje hordi neinteligentnih protivnika, tu i tamo se zalomi koji puzzle ili boss fight. Puzzleovi se daju rješiti nakon par minuta razmišljanja, a nakon što vas nekoliko puta doista ubiju (srećom, F5 je tu), i za nabrijane bossove se skuži taktika. S maloumnim AI-om, vječnim izvorima metaka, te relativno laganim zagonetkama i bossevima, lako je zaključiti da Infernal nije tako teška igra. Moja teorija je da su developeri namjerno zeznuli kontrole i Ryanu onemogućili padanje, čisto da igra ne postane mačji kašalj (koja teorija zavjere!!11).

Infernal je naslov s dosta nerazumljivih i iritantnih dijelova, ali nikako nije loš naslov. Impresivna grafika, jako puno napucavanja u zagušljivim prostorima, i interesantan glavni lik s kul demonskim moćima čine ga sasvim pristojnom igrom, posebice prigodnom za obožavatelje trči-i-pucaj sistema =). Nikako nemojte preskakati cut-scene, jer će vas očajan voice acting i mrmljanje glumaca koji daju glasove likovima zasigurno nasmijati. S obzirom da je vrijeme praznika i puštanja mozga na pašu –> nabavite Infernal i uživajte s Ryanom Lennoxom, ali pokušajte ne pretjerivati jer bi vam zbog određenih dijelova igra ipak mogla jako brzo dosaditi.