“Bio sam za 12ak kuhanja paradajza mlađi nego danas, igrao sam Half-Life 2 od kojeg sam, kao mlad, na trenutke strepio više nego vozač Golfa dvojke od registracije. Spletom nesretnih okolnosti koje, spoilera radi, neću nabrajati, završio sam u Ravenholmu. Nekako sam probavljao zloguku atmosferu, one noge na početku što se obješene njišu pored drveta, krv, iznutrice, bolno zavijanje kojeg se nebi postidjela ni Mica Ostojić i jeziv osjećaj izoliranosti kojeg je povremeno prekidao simpatični svećenik. A sad slijedi, što bi rekao jedan grafit – “Kad ja tamo, a ono međutim.”, dio priče: igram neko vrijeme, već pošteno isprepadan, ukočene vilice i na rubu da prestanem, kad u jednom trenutku čujem zavijanje i udaranje od limene rine, i ugledam do tad novu beštiju u igri, oguljenu od kože, kako skače s krova, glasno i bolno vrišti u agoniji i trči prema meni.. Bacam miš (ne taj miš) iz ruke i gasim igru kojoj se nisam neko vrijeme vratio dok nisam skupio, što kažu Mađari tojaše, i odigrao ju do kraja i zavolio kao dijete koje nemam. I prešao još nekoliko puta kasnije kroz godine. Ne zvuči nešto strašno, znam, ali tad je bilo.”