Rijetko me koji vizualni stil osvoji odmah kao HD-2D – pixel art uronjen u trodimenzionalne prostore, okupan rasvjetom koja svaki kadar pretvara u malu osvijetljenu dioramu. Square Enix ga je popularizirao s Octopath Travelerom i od tada mu se vraća gotovo kao zaštitnom znaku. Iza tog stila stoji Team Asano, ekipa odgovorna i za Bravely Default i Triangle Strategy, ljudi koji su godinama gradili reputaciju na RPG naslovima s borbom na poteze.

I baš tu je kvaka koja čini Elliota zanimljivim. Ovo je njihov prvi pokušaj nečeg drugačijeg –  akcijske avanture u realnom vremenu, bliže klasičnoj Zeldi nego ičemu što su dosad radili. Ako ste, kao i mnogi, zazirali od njihovih igara baš zbog te borbe na poteze, The Adventures of Elliot mogao bi biti idealna ulaznica u njihov svijet. A usput je i dovoljno vremenski kompaktan da nikad ne prijeđe u onu, mnogima zastrašujuće dugotrajnu JRPG sferu.

SVE U SVOJE VRIJEME

Priča nas ovdje smješta u fantastični svijet kojim haraju kojekakve zvjeri, a ono malo preostalih ljudi sklonilo se iza zidina kraljevstva Huther. Elliot je siroče i relativno poznati pustolov, jedan od rijetkih koji se uopće usuđuje izaći izvan tih zidina. Baš na jednom takvom pohodu naleti na drevni portal koji vodi u druga vremenska razdoblja. Kad kraljev zli pomoćnik iskoristi to otkriće kako bi prekrojio povijest u svoju korist, Elliot kreće na avanturu da ga zaustavi i spasi čitavo kraljevstvo.

Premisa je relativno jednostavna, a likovi se na prvu doimaju jednako tako – jednodimenzionalno. Negativci su komično predvidljivi, a Elliot je apsolutna dobrica spreman pomoći svakome. Zvuči kao recept za zaboravljivu, klišeiziranu priču, no igra iz tih skromnih sastojaka izvuče iznenađujuće mnogo.

Elliot uspjeva izvući mnogo iz skromne premise i naizgled jednostavnih likova.

Elliot je, unatoč svojoj prostodušnosti, i dalje zanimljiv lik. A budući da se cijela priča oslanja na putovanje kroz vrijeme, ima tu vrlo zanimljivih sporednih likova i isprepletenih događaja kakvi samo mogu proizaći iz takve tematike. Pomaže i relativno dobra glasovna gluma, novost za Team Asano, koja zaista oživi te likove unatoč tome što su inače prikazani kroz statične portrete i pixel-art. Sve skupa nosi neki Disney / anime ugođaj koji se s vizualnim stilom spaja u onaj osjećaj velike avanture zbog koje vam bude toplo oko srca, a usput nemilosrdno gađa nostalgičnu žicu ljubitelja retro klasika.

Uz sve to, igra je i milostiva prema vašem vremenu. Relevantne stvari počnu se događati odmah, bez onog praznog hoda i desetosatnog uvoda prije nego avantura zaista krene. Već ste u prvih pola sata u žiži glavne radnje, što je pravo osvježenje za žanr koji zna provesti pola igre u predgovoru.

Priča gotovo da i nema praznog hoda pa nikad ne postane zamorna.

Nastavlja se to i kada je u pitanju ukupno trajanje. Ako pratite samo glavne misije, cijelu stvar moguće je privesti kraju za dvadesetak sati. No bez brige, ima tu dovoljno sporednih misija, tajni, istraživanja, pa i alternativnih završetaka koji tu brojku mogu dignuti i do 50 sati za one koji žele iskustvo iscijediti do zadnje kapi.

Doduše, osjećam se tu gotovo primoran napomenuti da su ti alternativni završeci zaključani iza nekoliko uvjeta za koje iskreno ne znam kako bi itko otkrio bez nekakvog vodiča pri ruci. Vrijedi to imati na umu, jer se baš u njima krije najbolji dio cijele priče pa se bojim da ga velik broj igrača nažalost nikad neće vidjeti.

AVANTURE MLADOG ELLIOTA

Kao što vidite po slikama, The Adventures of Elliot odvija se iz nekakvog hibrida izometrijske i ptičje perspektive, vrlo slično drugim igrama studija poput Octopath Travelera. I ovdje istražujete otvoreni svijet koji vam se postupno otključava kao u nekakvoj metroidvaniji – pronalaženjem ključnih vještina ili alata. Kao dodatni začin, tu je mehanika putovanja kroz četiri različita vremenska razdoblja koja onda ključne dijelove mape transformira ili otvara puteve koji u drugim razdobljima nisu bili dostupni. To je pametno izvedeno, jer sam dizajn levela katkad postaje jedna velika zagonetka koju rješavate prebacivanjem iz jednog vremena u drugo.

No, moram biti iskren: takvih primjera nema dovoljno da bi se igra otela dojmu da nam je u suštini ista mapa servirana četiri puta. Velik dio tih mapa je vizualno gotovo isti uz dosta ponavljanja i prolaženja identičnim putevima. Tim gore što su neprijatelji koje susrećete u ta četiri, tisućama godina razdvojena razdoblja gotovo isti, tek uz pokoju sitnu varijaciju.

Četiri vremenska razdoblja nude nedovoljno varijacija u dizajnu mape.

Kao što sam spomenuo u uvodu, borba se odvija u realnom vremenu i zabavnija je nego što biste očekivali. Ne mislim tu na nekakvu vrtoglavu dinamiku – ipak je riječ o izometrijskom RPG-u, nego na to koliko je jednostavno zadovoljavajuća. Savršeno se uklapa u vibru igre, a usput uklanja ono razbijanje toka kakvo nose naslovi u kojima se borba odvija na poteze.

Tijekom igre na raspolaganje dobijete kojekakva različita oružja: mač, koplje, lanac, bumerang, luk i strijelu, bombe i slično. Svako ima jedan jednostavan combo napad i alternativni specijalni napad, a uz njih tu je i štit koji, osim blokiranja štete, omogućuje pariranje pravovremenim izvođenjem. Sve skupa je iznenađujuće raznoliko i mehanički dublje nego što se na prvi pogled čini. I sama postava protivnika donekle vas tjera da varirate pristup: lanac da pokosite više njih odjednom, koplje za više štete na pojedinačnog protivnika i tako dalje.

Borba je mehanički jednostavna, ali iznenađujuće zabavna.

Može to sve skupa biti pomalo neprecizno jer se igra odvija na mreži, gdje napadati (ili biti napadnut) možete u osam smjerova, ali jednom kad se uhodate zaista nije problem. Osjećaj udarca je zadovoljavajući, a igra ima i jednu fora mehaniku: izbjegavanjem udaraca gradite svojevrsni combo mjerač, i što je on veći, to od protivnika dobivate više valute. To je tako zarazan mali dodatak da sam znao samo hodati po mapi tražeći protivnike kako bih vidio koliko ga visoko mogu održati.

Budući da se igra manje oslanja na borbu na poteze i statistiku, progresija je riješena malo drugačije. Prije svega, super je da po mapama možete pronaći opremu i snažnije varijante oružja. Osim što tako postajete jači, istraživanje i skretanje sa zadanog puta postaje zaista isplativa aktivnost. Tu je i valuta Magicite, a to su dragulji koje umećete u oružje kako biste poboljšali njihovu snagu ili čak promijenili kako se oružje ponaša. Dosta robustan sustav, jer svako oružje ima pohvalan broj tih dragulja s različitim efektima. Ali, način na koji ih dobivate doslovno je kao da igrate nekakvu gacha igru: platite in-game valutu i nasumično dobijete dragulj.

Uspjeh više ovisi o vještini igrača pa su sustavi progresije relativno trivijalni.

Sve to na stranu, sama progresija zapravo nije dovoljno efektivna, prije svega jer uspjeh u borbi više ovisi o vašoj vještini, a manje o statistici. Čak i da nije tako, protivnici su toliko neraznoliki i relativno slabašni da napredniji dragulji gotovo nisu ni potrebni. Jedina razlika je što, recimo, nadograđeni mač usmrti protivnika jednim udarcem umjesto s dva što i nije neka fantazija moći.

Čak su i boss borbe relativno maštovite, ali prilično lagane i kad niste nadograđeni. Tim gore, date li si truda, možete pronaći ili kupiti predmete koji će dodatno trivijalizirati taj izazov. Kako god okrenete, nemojte očekivati zahtjevnu igru. Nije to nužno mana ako ste došli po opušteno, feel-good iskustvo, ali vrijedi znati u što ulazite.

Elliot je trenutno možda najljepša igra ovakvog stila na tržištu.

Vizualno, malo što danas može stati uz bok Elliotu. HD-2D ovdje radi sve ono po čemu ga volimo – pixel art u trodimenzionalnim prostorima, dinamička rasvjeta, raznolikost bioma od pustinja preko snijega do vulkana.  Usudio bih se reći da je ovo trenutno možda najljepša igra tog stila na tržištu gdje svaka lokacija djeluje kao vizualna nagrada sama za sebe.

Glazba pridonosi cijelom tom feel-good ugođaju i baš imate osjećaj da ste krenuli na pravu malu avanturu. Ne izdvaja se nijedna pjesma posebno, ali podloga kao cjelina jako dobro nosi vibru igre. Što se tehnike tiče, igrao sam na osnovnom PS5 i igra radi besprijekorno – bez bugova, rušenja i zastajkivanja, s brzim učitavanjima.

NE SUDI KNJIGU PO PIKSELIMA

The Adventures of Elliot uvukao me u svoj svijet unatoč činjenici da ne radi ništa revolucionarno. Ima potpuno legitimne zamjerke, ali usprkos njima, kombinacija istraživanja, zabavne borbe, vizualnog stila i ugodne priče sposobna je držati vas u onom ležernom ritmu od kojeg se teško otkinuti.

Mnogi će potencijalno podići obrvu na cijenu od 60 eura, no nakon svega odigranog teško da bih je nazvao pretjerano spornom. Za isti novac igrao sam krupnije i skuplje naslove koji me nisu zabavili ni upola koliko ovaj. I zato ga preporučujem bez previše razmišljanja. Svakako ne dajte da vas pixel-art i kompaktnost avanture natjeraju da pomislite kako je riječ o maloj indie sitnici, jer Elliot je punokrvna avantura koja zna što radi.