Osvajali smo svijet magijom u domaćoj strategiji Atre: Dominance Wars

---

Tko ne voli dobru fantaziju moći? Krenuti od skromnog početka, širiti se, gaziti protivnike i na kraju stajati na vrhu svijeta dok ti svi ostali jedu iz ruke. Srž je to svake dobre 4X ili grand strategy igre. No, rijetko koja taj osjećaj moći gradi na magiji umjesto na čeliku, i upravo me zato Atre: Dominance Wars zainteresirao više nego što sam očekivao.

Iza igre stoji domaći studio Ironward, isti onaj koji nam je donio sasvim solidne taktičke naslove iz serijala Red Solstice. Sada su, čini se, zasukali rukave do kraja: osim što se igrom ZeroSpace bacaju u futurističke vode, s Atreom prvi put zaplovljuju u fantastično okruženje.

Riječ je o pomalo neobičnom hibridu – dijelom strateška igra realnom vremenu, dijelom igra na poteze, a dijelom i god-game u kojemu od običnog čarobnjaka prerastate u božanstvo. A kako sam taman nedavno provodio večeri uz Heroes of Might and Magic, pomisao na to što domaći tim može izvući iz nečega što cilja na isti taj osjećaj bila mi je više nego dovoljna da zagrizem.

Zatrpan u runama

Prije svega, valja postaviti očekivanja. Kao i svaka early access igra, Atre nije sadržajno potpuna igra. Trenutno na raspolaganju imate prve tri misije u kampanji, skirmish protiv AI protivnika, online multiplayer za do 32 igrača i alat za izradu mapa.

Krenimo od onoga što je trenutno najtanje – priče. Igrate kao čarobnjak koji se uzdigao u Eldera, polubožansko biće čiji je cilj učiti nove magije, podčiniti suparnike i naposljetku se sam vinuti do statusa boga. Sve se to odvija u rascijepljenom fantastičnom svijetu koji polako proždire pojava zvana The Merge.

Kampanja vas kroz tri misije postupno uvodi u mehanike, ali sama radnja zasad je poprilično bazična i služi više kao izlika za tutorial nego kao razlog da nastavite. Ostavljam prostora da će puna kampanja ostvariti potencijal koji ima, ali sam skeptičan ako je suditi po prve tri misije. Svakako se radi o igri čija mitologija intrigira, ali joj fali konkretnih likova uz koje bi se igrač imao za što uhvatiti. Avatari kojima upravljate mehanički su zanimljivi, ali emocionalno prazni, pa svijet više djeluje kao kostur koji čeka da ga se obuče.

Veći problem je zapravo način na koji vas igra uči da je igrate. Priča u ovakvim igrama obično i služi kao produženi tutorial što ovdje nije neka sreća s obzirom da imate samo tri misije. Dakle, skočite li odmah u skirmish bit ćete jako zbunjeni, a kampanja vas nauči tek goli minimum. Glavnina tutoriala i velik dio ključnih informacija krije se po izbornicima koje morate čitati bez konteksta unutar igre. Možete biti kao ja i misliti da ćete se provući znanjem iz drugih, sličnih igara, ali igra ima neke zaista jedinstvene sustave i mehanike gdje vam za bilo kakav uspjeh treba dobro razumijevanje materije.

Dobra je vijest što je ekipa iz Ironwarda toga itekako svjesna. Čak su si dali truda i na igrinoj Steam stranici objavili detaljne upute za sve bitne mehanike – barem dok ih adekvatno ne implementiraju u samu igru. Vodič izvan igre nikad nije idealno rješenje, ali barem pokazuje da se na problemu aktivno radi, što je u early accessu pola dobivene bitke.

Od sumraka do zore

Jednom kad probijete taj početni zid nerazumijevanja, otkrijete da se ispod njega krije stvarno dobra strateška igra koja ima dva sloja. Onaj u realnom vremenu gdje bacate magije, usmjeravate heroje i njihove vojske da istražuju mapu i osvajaju naselja te onaj na poteze kada se dva heroja susretnu ili kad napadate neku građevinu.

Segment igre u realnom vremenu je zaista živa zaraza. Naselja koja osvojite postaju kralježnica vašeg carstva: u njima i okolnim selima dižete građevine koje proizvode jedinice, stanovništvo i, ono najvažnije, manu. Magična mana ovdje je praktički sve: njome gradite, novačite, istražujete nove magije i jedinice te, naravno, bacate čarolije. Heroje usput levelirate i gurate u različite specijalizacije.

Svaka partija tako traži drukčiji plan: hoćete li rano pritisnuti vojskom, polako graditi manu i čekati jače magije, ili pumpati stanovništvo i stisnuti protivnika u kasnoj igri? Skirmish vas tu brzo uhvati u onaj žrvanj “još jednog poteza” (iako tehnički ne igrate na poteze) kakvog se ni Heroes of Might and Magic ne bi posramio.

Borba na poteze tu je za okršaje heroja i njihovih vojski. Prije sukoba jedinice slažete slijeva nadesno, čime ujedno određujete redoslijed kojim će napadati, a u svakoj rundi birate koja prva udara i na koju protivničku jedinicu. Jedno zlatno pravilo je da dalekometne postavite iza onih koje se bore prsa o prsa, ali izvan toga razmatranja o pozicioniranju gotovo da i nema. Jedinice se nakon postavljanja više ne mogu pomicati niti imaju ikakav efektivni domet, pa se sve uglavnom svodi na klikanje po protivničkim vojskama bez prave dinamike.

Jedini aspekt koji daje ponešto mehaničke dubine je činjenica da se jedinice ne tamane do posljednjeg vojnika, nego im se smanjuje moral dok ne pobjegnu s bojišta. Na papiru zvuči elegantno i čak realistično – osvajate li grad s brojnom, ali slabo motiviranom vojskom, nećete je istrijebiti, nego natjerati u bijeg. U praksi se ipak ispod toga krije pomalo plitka logika kamena, papira i škara, pa borbe brzo postanu repetitivne, pogotovo kad po stoti put čistite istu vrstu neprijatelja u istoj građevini. Tu je i auto-combat koji vam preskače ručno odrađivanje sukoba, a to što sam ga rado koristio dovoljno govori – kad vam ne smeta preskočiti neki sustav, to obično nije ono što nosi igru.

Bilo bi to osjetno bolje da je umjetna inteligencija pametnije posložena. Na najlakšoj postavci težine upadljivo je pasivna i gotovo nikad neće zauzeti neki vaš grad, čak ni onda kad je višestruko snažnija od vas. Na višim postavkama gotovo kao da vara, pa na neku foru u kratkom vremenskom intervalu nakrca ogromnu vojsku bez penala u svojim naseljima te neumorno baca magije kao da ima neograničeno mane. Napada pritom bez prave logike i bez osjećaja da iza svega stoji nekakav smisleni plan. Developer je, doduše, već najavio veći zahvat po tom pitanju pa nećemo morati dugo čekati za popravke.

Ono što je super u cijelom sustavu je taj aspekt fantazije moći u srcu kojeg je sustav magije. Magije se istražuju, leveliraju i kombiniraju, a u kasnijim se fazama počinju slagati u prave sinergije koje mogu značiti razliku između poraza i pobjede. Ovo nije fantasy RTS kojemu su čarobnjaci generični aspekt fantastičnog okruženja. Magija je upletena u ekonomiju, širenje naselja, vojsku i dugoročni plan. S njom možete privremeno poboljšati vlastite jedinice, oslabiti protivničke, ubrzati pojedine aspekte proizvodnje u naseljima ili bacati razorne elementalne efekte na okoliš i protivničke heroje. Priznajem da ni sam još nisam do kraja iskopao sve njezine dubine, ali već se sad vidi da bi to mogla biti jedna od najjačih stvari koje igra ima za ponuditi.

Vrhunac čitavog sustava je Ascension. Tu se izvršavanjem posebnih zadataka koji idu u prilog nekom od božanstava možete uzdići do statusa boga i otvoriti vrata između svjetova, a u tom razdoblju dobivate apsolutnu moć i magije koje doslovno mijenjaju samu mapu. Taj osjećaj je upravo ona fantazija moći od koje meni osobno cure sline – trenutak kad od skromnog čarobnjaka postanete sila koja oblikuje svijet.

Balansirano je to donekle činjenicom da vrata mogu propustiti i moćne protivnike koji će vam zakomplicirati život više od ovozemaljskih AI protivnika. Sve to dodatno začinjava The Merge, mehanika koja vam kao u battle royale igri postupno guta igrivo područje, tjerajući vas da se konstantno prilagođavate novim uvjetima i putanjama na mapi.

S obzirom na to koliko je AI trenutno manjkav, multiplayer mi se nameće kao daleko zanimljiviji način da se ova strategija stvarno iskuša. Nažalost, nisam ga imao s kim isprobati, a otvorenih partija s nepoznatima nije bilo, pa o tom dijelu ne mogu dati konačan sud. No, igra podržava do 32 igrača, a sva ta dubina avatara, mane i magije najviše obećava upravo onda kad preko stola sjedi netko tko zna što radi.

Bang for buck!

Atre: Dominance Wars već je sad dobra strateška igra kojoj do izvrsnosti nedostaje tek nekoliko popravaka. Ideje su tu, ali tu je i izvedba: strateška jezgra je čvrsta, sustav magije je izvrstan i daje pravi osjećaj moći, a skirmish vas zna zalijepiti za stolicu dugo u noć – i sve to potpisuje domaći studio koji očito zna što radi. Ono što preostaje je uštimavanje: priča je zasad tek natuknica, borba i umjetna inteligencija vape za dotjerivanjem, a prvih nekoliko sati učenja zna obeshrabriti više nego što bi smjelo.

Uz cijenu od 25 eura, ovaj zanimljivi hibrid bez problema ću preporučiti – dok god ste svjesni da uz njega trenutno dolaze i sve uobičajene boljke early accessa. Želite li zaokruženu kampanju i potpun paket, dodajte ga na popis želja i navratite za koji mjesec. No ako ste spremni sami naučiti sve njegove sustave i otrpjeti nešto neispoliranosti, Atre vam već sad može progutati večer prije nego trepnete, a kod strategije je upravo to najpouzdaniji znak da nešto valja.