RETRO DOZA #266: Fighting Force serijal – dobar početak, grozan kraj

“Beat ’em up” tabačine su svoj udobni dom od pamtivijeka nalazile na arkadnim mašinama i konzolama. Tako smo devedesete između ostaloga pamtili po naslovima kao što su Double Dragon, Turtles in Time, Golden Axe ili Segine Streets of Rage trilogije. Međutim, do problemčića je došlo kada je kultni Streets of Rage trebao dobiti četvrti nastavak. Segi se nikako nije dopala ideja kojom je developer Core Design kanio razvijati projekt i za druge platforme, prvenstveno za PSX, ali potom i za PC te N64 ne bi li svi dobili malo ljubavi.

Kako škrta Sega svoju “čokoladu” nije htjela podijeliti s drugom djecom na igralištu, problem se riješio tako da se za prelazak u blistavo novu generaciju 3D šamaranja uđe s potpuno novom franšizom, iako se zapravo još uvijek radilo o sasvim istoj stvari unutar popularnog žanra. Tako smo 1997. godine vidjeli Fighting Force u kojem smo se s izborom od četiri igriva lika probijali kroz podzemne željeznice i dućane. Sva okruženja do neke su mjere bila interaktivna pa su se tu razbijali i auti, bacali stolci, te naravno izbjegavali zalutali noževi i leteće šipke. Kako se takva dobra stara klasika svojedobno odvijala u 3D-u pogledajte u videu ispod.

Nastavak za PSX i Dreamcast iz 1999. baš i nije dobro prošao kako se iz nekog razloga odlučilo poći u sasvim drugom smjeru. Ne samo da ste bili ograničeni na jednoga lika, već se fokusirao i na stealth pristup. Cijela se stvar tako naizgled furala na nešto sporiji Metal Gear Solid, možda malo Splinter Cell i sl. bez mogućnosti multiplayera zbog čega igrači baš i nisu bili previše oduševljeni. Iako je još uvijek bilo moguće tu nekoga zamlatiti, s elementima penjanja po lojtrama i kutijama to jednostavno više nije bilo to. Ne vjerujete nam na riječ? Uvjerite se sami tako da bacite oko na malo gameplaya niže.

Novonastali serijal koji je tek trebao imati budućnost tu je tako bio pokopan, i makar je trojka već bila u razvoju ona nikada nije izašla iz svojeg mračnoga tunela. Ta jednostavna, ali nekad iznimno popularna receptura u modernoj se eri gaminga više baš i ne viđa. Barem ne izvan manjih indie naslova kako smo prirodnom evolucijom došli do God of Wara, Devil May Crya i sl., no recimo da originalnu baklju zato još donekle nosi Yakuza serijal. Ako slučajno dobijete poriv zamlatiti pokojeg delikventa ili dva, znate kamo se uputiti.