RETRO DOZA #298: Nintendov pečat “kvalitete”

Ako ste ikada u ruci imali priliku držati jednu od Nintendovih igara, možda ste primijetili da vam se iz njezinog ćoška smješkala malena zlatna oznaka. Radi se o službenom Nintendovom pečatu “kvalitete” kojega smo nekada često mogli viđati, no zapravo ga i dan danas još uvijek nose svi 3DS i Wii naslovi. Sasvim identičnu stvar je svojedobno zapravo koristila i Sega kako bi kupcima osigurala jasnoću za koju je točno konzolu proizvod namijenjen, ali također kako bi potvrdili da je naslov potencijalno prošao i kroz procese cenzure ako je možda pretjerano neukusan. Vidite, nije svaka igra vrijedna mjesta na polici u dućanu, ili pak vaše pažnje.

To je jedna od lekcija koju su proizvođači video igara dobro naučili povodom velikog sloma industrije početkom 80-ih kako nam se tada zbilja svakakvo smeće pokušalo uvaliti. Međutim, nazad na pojam tog Nintendovog službenog pečata “kvalitete”, možda ste primijetili da ga već po drugi put stavljam pod navodnike. Unatoč nazivu, čitava stvar je zapravo smiješna i pomalo nelogična jer vam Nintendo po tom pitanju zapravo uopće nije garantirao da je konkretna igra ujedno dobra, već (pazite sad ovo) samo činjenicu da će igra raditi, odnosno biti funkcionalna u predviđenom obliku. U drugim riječima da se može igrati, za razliku od npr. nekih današnjih stvari na Steamu koje doslovno ne rade.

S naše strane, one potrošača, u suštini je taj znak poslužio samo jednoj stvari, a to je razdvajanju naslova koji potječu od registriranih distributera i onih koji svoju cirkulaciju započinju iz nečijeg podruma, poput tzv. “homebrew” romova, hackova i sl. Makar, budimo realni, nije kao da je jednu naljepnicu nemoguće kopirati. Uz još malo dodatnog posla, svačija ju je igra zapravo mogla nositi. No možda glavni povod za čitavu stvar leži na onoj drugoj strani, a to je strana izdavača i proizvođača. Dotičnim konceptom je Nintendo garantirao da se njima nameću kojekakvi standardi koje moraju poštovati, a između ostaloga nisu smjeli plasirati više od pet proizvoda godišnje.

Ništa od toga nas naravno nije sprečavalo da vidimo i neke bisere od naslova poput onih koji su uz službeni pečat nosili i famozna tri slova koja su “LJN“. Radi se o proizvođaču koji je u industriji video igara prvenstveno bio poznat po dreku, iako se neki kunu da među njihovim naslovima postoji i jedan dobar… Na koncu smo nekako počeli ignorirati taj službeni pečat i uglavnom samo paziti da zaobiđemo LJN-ov logotip.

Na svu sreću, njega danas više nema, a za kraj ću još spomenuti kako se u jednom trenutku poslije NES generacije ta riječ “kvaliteta” ipak uklonila sa samog pečata. Njegova se definicija također mijenjala kroz godine, no usprkos svemu ništa od ovoga naravno ni danas sami Nintendo ne sprječava da u Pokemone gurnu i pokoju perverznu foricu. Japanci su ipak Japanci.