RETRO DOZA #297: Anti-piratske mjere u igrama i prije su bile naporne

Mi na HCL-u ne odobravamo piratluk, ali to ne znači da nam isti nije zanimljiv iz kulturološke perspektive. Svjesni smo kako je upravo piratiziranje videoigara imalo značajan utjecaj na popularizaciju gaminga na Balkanu. Ne može se pobjeći od činjenice da su u prošlom stoljeću kod nas najpopularnije bile konzole na kojima su se mogle pokretati presnimljene ili pak prošvercane igre. Bila su to neka druga vremena, kad se nisu sve igre mogle pronaći u regularnoj prodaji na svim tržištima.

Zahvaljujući digitalnoj distribuciji igara piratstvo danas u kulturološkom pogledu nije što je nekada bilo. Ipak, zanimljive su neke poveznice između današnjeg legalnog nabavljanja igara i nekadašnjeg otključavanja istih.

Naime, danas je svima sasvim logično da ako želimo aktivirati neku igru u digitalnom obliku na Steamu ili PlayStation Storeu, moramo posjedovati i ukucati neki ključ, obično u obliku nasumičnih brojeva i znamenki. Štoviše, danas smo takvo što polako već počeli asocirati s pozitivnošću pošto nam takvi kodovi predstavljaju poklone, gratis igre ili čak osvojene nagrade. Međutim, takvi kodovi su se koristili i davno prije nego li je gaming prešao u konstantnu online povezanost.

Fizičke igre za PC čije biste CD-e kupovali u trgovinama, ali i od švercera, dolazile su nekada s takozvanim CD-ključevima ili serijskim ključevima. Iako je sav sadržaj bio prisutan na samom CD-u, njemu ne bi mogli pristupiti bez popratnih niza simbola koji bi se skrivali na nekoj ceduljici sa strane.

Reklo bi se da je ideja bila funkcionalna, no apsolutno ništa vas nije sprečavalo da taj kod/ključ prepišete i dijelite okolo. Da stvar bude još bolja, kako smo u devedesetima još mogli preživjeti jedan dan bez interneta, ništa nam nije moglo provjeriti je li taj ključ aktiviran, “potrošen” ili trenutno zauzet.

Verifikacija posjedovanja samog CD-a, odnosno DVD-a je također danas sve manje prisutna. Iako konzole to još uvijek donekle prakticiraju, digitalna distribucija taj koncept u potpunosti preskače kako bi se koristile neke druge fore. Iako bi igra u potpunosti bila igriva s diska nakon instalacije, prilikom pokretanja bi vas se tražio CD, samo zato jer zašto ne?

Sve te spomenute mjere zapravo su nam bile ništa drugo osim nepotrebne gnjavaže, a moglo bi se reći da su takvih gnjavaža ionako imali samo oni koji su ih pridržavali. Ipak, s obzirom na to kako nam je mnoštvo tih procesa danas pojednostavljeno, rado sam sada magarac u ovoj priči.

Ali neka, nama trenutno možda najzanimljivija, i najprimitivnija metoda ovakvih zaštita je ona od još prije, iz doba DOS-a, Commodorea i ostalog. Osim kratke ceduljice s deseteroznamenkastom šifrom dobili bi čitavu knjigu. Ta bi pak sadržavala razne tablice čije su kolone i stupci bile popunjene parovima slova i brojaka.

Prilikom svakog pokretanja igre, ili ne daj bože između levela, igra bi vas tražila da izvadite knjižurinu, okrenete na zadanu stranu, i pročitate što se krije u ćeliji ovog stupca i onog retka. Prava muka, kažem vam. Nije kao da se tih par tablica nisu s lakoćom mogle fotokopirati za par lipa, jer jesu, a opet su kroz te muke u jednakoj mjeri prolazili svi.

Na svu sreću (ili nečiju nesreću), neke su igre ovu zadnju metodu čak koristile i za rješavanje zagonetaka. Prvi Metal Gear Solid tako je na primjer bio jedan od tih koji bi vas tražio da pronađete broj ispisan na poleđini kutije. Koje kutije pitate se? Pa one koja sjedi na polici u dućanu. Naravno, svi su naposljetku znali da je to frekvencija 140.15.