Kad AI krene razvijati AI u igrama, pa kad postane SENTIENT. Svi ćemo mu biti samo beta testeri.

AI, koji je CEO korporacije, od drugog AI koji je CEO druge korporacije naruci igru. Onda taj AI angazuje druge AI za rad na projektu i naprave igru koju kupuje covek koji radi za korPoraciju koju kontrolise opet neki AI, dok sve to oporezuje niko drugi do neki AI. Divan scenario, lepo razradjen u XXI lekciji za XXI vek ( Juval Noa Harari ).

Sve što si napisao je sigurno nasa buducnost.

Priče koju danas može napraviti AI i isto tako muzika je još uvijek izrazito loše kvalitete, vrlo generična i nikakva. U sljedećih “nekoliko godina” se sigurno neće dogoditi ništa takvoga.

Druga priča je što su i pisci u ovoj industriji za drek (barem oni zaposleni na mainstream igrama), pa su i te priče debelo ispod onoga što je ljudsko stvaralaštvo sposobno proizvesti.

Polako napreduje. Google AI wins art competition pa pogledaj sliku. Naravno nije AL jos uvijek sposoban napravit cijelu igru i naravno da ce jos neko vrijeme trebati za jako detaljne instrukcije. Al sjeti se da AI uci jako brzo

A ne bih rekao baš da su pisci za drek, nego priča u igrama uglavnom robuje svemu ostalom. U svakom je pogledu ograničena budžetom, trajanjem, gameplay loopom, tehničkom izvedbom…

Ne znam, meni baš nijedna priča u nijednoj igri nije doista dobra – u smislu da bi se mogla usporediti s dobrom književnošću. Ne nastojim pretjerivati, doista to mislim…pokušavam se sada sjetiti nečega i ne mogu…OK, možda mi je “priča” u smislu “naznaka priče” u Talos principleu dobra. Dobra mi je “priča” u smislu lore-a igara kao što je Dark Souls. Ali to nisu zapravo priče. Svugdje gdje igra nastoji baš “pričati priču” – meni užasni kliše i doista loše sve. S druge strane recimo “priča” koja je implicitna gameplayu, koliko god minimalna bila u igri poput recimo “Papers please” – odlično. Ali opet – to nije nikakva priča doista.

Kažem, igre koje nastoje “pričati priču” – da dam primjere na što mislim – stvari kao Last of us, Witcher 1/2/3, Plague tale, Dragon age, Baldur’s gate 2, GTA, RDR….laaaame. Možda ne tehnički nekompetentno, ali ni blizu nečega što bih zvao dobrom pričom i izvan medija igara. Ima tu i tamo neka indie igra s dobrom pričom, ali to cu često vrlo male igre i izuzeci.

Ovdje ne mislim na igre koje implicitno “pričaju priču” – to je dobar način i ne smatram to baš “pisanjem”, više dijelom dizajna uopće. Npr. način na koji prvi Bioshock priča priču, već spomenuti DS i slično.

Kužim što hoćeš reći, ali svaki medij ima svoje narativne specifičnosti i prema tome će uvijek biti različiti, koliko god se stremili oponašati. Možda ti jedno jednostavno odgovara više od drugog. Mislim da se kod priča za književna djela ne mora voditi računa o ludonarativnoj disonanci, interaktivnoj naravi i sl. stvarima. Postoje neka druga pravila, naravno, ali mislim da je jednostavno drugačije. Na kraju krajeva, priču u igri možeš ispričati bez ijedne riječi. Npr. Gris. A ne vidim kako bi to izveo u knjizi – ok, crtežima bi se dalo prepričati npr. Malog Princa, ali teže nego kombinacijom crteža, glazbe i interakcije. Meni je recimo genijalan Disco Elysium kao priča koja je toliko tekstualna da bez problema može biti dosta dobra knjiga (zapravo mu je svijet postavljen romanom). Ali ne bi mi to jednostavno bilo to kao priča ako je protagonist knjige već definiran i ja mu ne mogu narediti kako da se ponaša prema svijetu da bih znatiželjno isprovocirao reakciju s druge strane. Hoću reći, mjerilo kvalitete kod priča u igrama je po meni drugačije od mjerila kvalitete za književnost. Nije u pitanju samo ono što je ispričano i kako je ispričano, nego koja je moja uloga u priči (ako je ima), kako to utječe na iskustvo cjelokupnog doživljaja igre, itd. Sjećam se That Dragon, Cancer – nije priča za nagrade ni ništa, ali kad u jednom dijelu ne možeš zaustaviti dijete koje plače, i zbog interaktivnosti si misliš u sebi: jel nešto krivo radim? – znači nema drugog medija koji bi na taj način prenio “ono što je pisac htio reći”. Istina da su priče u gamingu većinom prosječne ili loše, ali neke baš pamtim kao “svoje” doživljaje. Ne mogu isto reći za književnost gdje sam uvijek promatrač, koliko god da priče u romanima bile kvalitetnije napisane.

Saglasan. Dodao bih da je sistem percepcije drugaciji, citanjem stvaramo slike u svesti i tako razumemo tekst ( na isti nacin i verbalno kominiciramo ) dok smo u igrama odmah u slikama i vizuelnim senzacijama ( dakle ogranicenjima ) koje je neko drugi postavio. Koliko kog suludo zvucalo, mislim da je masta daleko vise razvijenija kod ljudi koji redovno citaju, upravo zbog vizualizacija teksta. Idealan koncept je kada si u toku na oba terena, onda uzimas od svakog sveta ono najbolje. Da li Vam se ikada desilo da pricu ili desavanja iz igre povezete sa nekim “procitanim” znanjima (simboli, citati filozofija ), tada nastaje ta sjajna sinergija koja ostavlja bez daha. Problem je samo sto je kratak dan👍

Odlično. Sve su ovo vrlo zanimljiva i vrijedna zapažanja i razmišljanja.

naravno, svaki medij ima svoja pravila. Zato je fundamentalni promašaj kada igre pokušavaju biti npr. filmovi. I baš u tim slučajevima mi priča ne valja jer taj tip pričanja ne funkcionira u ovome mediju. Jednako su smiješni pokušaji direktnog prebacivanja igara u druge medije.

Ovaj primjer i način o kojem govoriš na primjeru Gris – i to da stvar ne bi funkcionirala u drugim medijima, to je to. Za Disco Elysium se slažem da je genijalna priča, ali opet – mislim da je njezin fundamentalni dio mehanizam izbora i posljedica, što je opet bitno obilježje medija igara. Mogla bi biti dobra knjiga, ali bi se moralo prilagoditi…recimo tempo priče je u igri složem tako da se postupno otkriva priča i da se plete na određeni način. Sigurno i grafika i zvuk tu imaju svoju ulogu u osjećaju priče, što uzrokuje da se neke stvari ne trebaju eksplicitno izreći u tekstu. Kada bi se to prebacivalo u knjigu, prvo bi trebalo osmisliti tempo koji bi odgovarao tom mediju, način pričanja koji bi bio drugačiji od igre, a vjerojatno bi bilo potrebno i više opisa koje u igri odražuju multimedijalni i interaktivni aspekti. Točno ovo što kažeš – svaki medij je jezik za sebe. Kažem, stvar mi ne funkcionira kada igre pokušavaju biti filmične. To su te priče koje sam izvorno nazvao “lošima”. Ali možda bi preciznije rekao što sam htio da sam rekao da su mi takve igre loše jer zapravo stojim na poziciji da to jesu i loše priče, a mogle bi biti dobre…i čak i kada bi to bile dobre priče, još uvijek bi bile loše igre. Ali tu stvar osobno nisam vidio – dobra priča koja nije prilagođena mediju igara, već koja nastoji biti filmična.

Razmišljam sad o npr. Silent Hill 2 o kojem se dosta priča u zadnje vrijeme – priča koja unutar igre funkcionira odlično. Ali isto, ako se samu tu priču ide zapisati (čak i umješno kada bi se napravilo) izvan igre – to bi bila doista loša, klišeizirana, dosadna, banalna priča. To je isto zanimljivo. A unutar igre funkcionira doista dobro.

Sada pomalo bez reda nabacujem razmišljanja koja su mi zanimljiva i na koja nemam neke finalne odgovore zašto nešto funkcionira u pojedinom mediju, a nešto drugo ne.

Mozda je fora u tome sto je gaming kao medij koji prica pricu suvise kompleksan pa se kreatori u moru mogucnosti pogube. Za razliku od knjizevnosti i filma dobijas sloj interakcije sa sadrzajem odnosno mogucnost da usmeravas sadrzaj svojim dejstvom. Upravo taj osecaj da upravljas tokom dogadjaja predstavlja ono sto mnoge vezuje za gaming a istovremeno tera scenariste da razvijaju scenarija za gomilu varijabli, sto je realno tesko za uciniti a istovremeno zadrzati intezitet price. Ovoga nema na filmu, zato je prica dobra ili losa, jednostavno je tako. Ispada da zaista dobru pricu mogu imati samo linearne igre u kojima si rob scenarija. Adaptacija knjige u scenario, kao oblik migracije medija je nauka sama za sebe, nekada je scenario za ekranizaciju posao kao da ga pises od nule, prvensveno zbog fotografije koja je opet sama po sebi umetnost koja ima svog oskara. Kontra, adaptacija igre u igrani film je mega rizican potez, svako ko je igrao igru i tako prvi put doziveo pricu ce se spaliti. Jednostavno, estetika nije niti moze biti ista. Jos vise kontra, snimak game play je uvek interesantan za gledanje i ti snimci imaju gomilu pregleda na YT. Mozda je resenje da se ekranizacija igara radi kao animirani film ( podcenjen medij ), bar bi estetika bila na nivou igre a konzumacija sadrzaja za sve prihvatljivija. Generalno, lepota je u tome sto je pisanje price za gaming kombinacija umetnosti i algoritma cije mogucnosti su beskonacne sto ostavlja prostora da razvijanje do beskonacnosti. Slavoj Zizek se bavio slicnim temama u filmu The perverts guide to cinema, ako budes u prilici pogledaj👍Pozdrav veliki.

Točno to. Fulao čovjek cijeli fudbal (gospon Booty). Ali ti botovi iz kompanija koji rade na takvim pozicijama ni generalno ništa ne razumiju.