Kamuflaža
U jedno sam se uvjerio. Ono sranje od rečenice: „po jutru se dan spoznaje“ i nije tak glupa definicija. Probudio sam se u mamurno jutro, gdje me u pola 9 probudio zvuk kosilice što ju je susjed nemilosrdno gonio po kvartu. Daj je uništi jebote kad si toliko navalio na nju! Ono, kosilica starija od mene bokte, glavno da trava pršti u smjeru „svugdje pa i tu“. Onda mu je još i podletio kamen pod kosilicu i naravno, od svih tih silnih prozora sa sjeverne strane zgrade, pogodi baš moj. Nabio sam jastuk na uha ubrzo shvativši da nema koristi od toga. Onda sam se pridigao gnojnih očiju, jedva gledajući promašio vrata, skinuo sliku sa zida i završio na podu. Neko sam vrijeme ostao buljiti u muhe na plafonu da bih se zatim uspravio na svoje klimave noge uz popratni zvuk pucketajućih kosti koljena. Ušao u glavnu sobu, borio se s OPEN buttonom na kompjuterom. Nakon neizvjesne i izjednačene borbe, pobjedio sam…skoro. Jedva da sam gledao, a u glavi me sjeklo ko deda cepanicu. Kroz ciljana vrata WC-a prošao sam poput pobjednika, otvorio dasku WC školjke i panično se borio i trudio da ne promašim otvor mramorno bijele sraonice. Poraz za porazom… ah nema veze, izgubljena bitka nije izgubljeni rat …


Umio sam se, i progledao na oba oka. Woow..koliko dlaka kraj usne šupljine, treba to počistiti. I tako sredim te stvari i izlazim iz WC-a krvavog lica, udaram flastere po faci, ko štambilje na opčini. Flaster do flastera… Zatim ubojitom namjerom palim računalo. Za vrijeme podizanja windowsa, nabacao sam si nešto u onu posudu iz koje sam onda srkao one zobene pahuljice, bokte i imena takvog. Na samom startu ugodno iznenađenje. Prvo se pojavila pozdravna poruka, „Welcome Blaster32“ da bi odmah nakon toga u malom kutu na desnoj strani taskbara ugledao neku neobicnu ikonicu. Udrim ja po tome kad ono „Your computer is infected with Blaster worm“. O hvala, niste trebali – pomislih sarkastičnim tonom. I tako sam od tog jutra pa do večeri vodio bitku s prokletim virusom. Nema toga što nisam instalirao. Ubio sam svaki atom u mojim živcima, već sam bio ubio i bijes u mojem malom mozgu, a i vene su postale uske. Svjedno, virus nisam obrisao. Neka jača sila baš mi neda mira. Frend tamo drma ekran s onim MSN-om, ajde dođi do Anthrax-a, dolazi ekipa pa bacimo rafalne pjesmice po onim kantama što ih je tamo bio naguzio u onom Nodinom bircu. Ajme metafore, jebote mogo si samo napisat: „Dođi odma tu“i bok. Uzeo sam neke bombone iz ladice i nabio put pod noge prema omiljenoj destinaciji sa onim :tired osmjehom. Podamnom se svijetlio vlažni asfalt što je ga je silovala kiša svojim bahatim ponašanjem nedavši ni njemu ni meni, imalo mira da ostanemo mirni.

Prolazio sam kroz dobroznani put u parku, nagledao se divnih prizora opijene mladosti u cvatu ljetnog parka. Prošao zebru, popljuvao strane kapitalističke izloge, oderao plakat s gradonačelnikom i približio se Anthraxovoj igraoni koja je bila prepuna klinjade i studenata iz kvarta. Ušao sam unutra, ne izmamivši ničiji pogled, osim slučajni pogled jednog klinca koji me počeo žicat za cigaretu. Odbrusio sam mu na bontonski pristojan način, nakon čega se ovaj vratio Warcraftu. Otišao sam malo dalje do onog kuta s crnom kožnom garniturom gdje me čekala ekipa.

- Oj Blaster, sad kad se rješimo ove klinjade bacimo malo kanter strajk, ha? – ponuda gospodina Awspuha

- A samo dajte – odgovorih mrtvo – Noda, daj donesi nekaj s frižidera, ožednil sam od vrućine.

- Mokre li vrućine u ovoj tamnoj svjetlosti – mirno se ubacio Wedran sa svojim komentarom, pritom vidno zadubljen u neki komad papira

- aha – nadodah…

Donese Noda pivu, naplatim mu, ovaj vrati pare na stol. Odgovorih da neću, neće ni Noda kad evo Imothepa koji pokupi pare - „A niko vas ne sili..“

Onda me Solidus pozvao na dvoboj „eksanja“ što sam odbio zbog neugodnih iskustava prošle noći... ili jutra... kvragu…

No, zato Nodi to nije predstavljano problem, pa je počelo međusobno hvalisanje o noćima prije ove, o razbijenim čašama, bjegu pred policijom i takve stvari. Swink se bio nešto upustio u razgovor s Ementalerom uz dim cigarete. Ubrzo je za stol doletio onaj klinjo žicati dim, ali ga je otjerao Beaver jer mu je mali zaklanjao pogled pred nevinom gejmericom što je tamo ownala Ilidana i Dragstera u NFS-u od kud je dopiralo“ jebi se, ti imaš nitro“ glas nemoćnog Dragstera na što je uslijedio odgovor – „jebiga, ti nemaš“..

Mamut se upoznavao s novim u kvartu, neki Psychq koji nam je sponzorirao čips, kojeg su, usput rečeno, Zero i X-Plosiv rastragali ko hijene. Ma gamad, meni nisu ništa ostavili…

King Mortal je onako veselo pijuckao kolu buljeći u crvenu limenku svojim pospanim pogledom. Ja sam bacio glavu na stol, pokušavajući uhvatiti ritam Hladnog Piva koji je lagano treštio igraonom. Od sna me spasila nacija oko stola koja je počela u pikselželjnim očima mlađahnog puka u mračnoj igraoni tražiti dio uspomena iz djetinjstva. Komodorci, Amige, neprospavane noći, half life, mama, tata, hrvatska, carnet... Sve se to vrtilo tu negdje, u isti krug, slične priče različitih autra, sve do jednog, osim King Mortala koji je pod neobičnim okolnostima započeo priču o niočemu. Bar se tako činilo, na početku. Ekipa je slušala:

- Ono zanimljivo jutro to... probudio sam se... nije bitno kad ni skim, ni gdje ni zašto. Uglavnom, vrijeme spavanja je otišlo u povijest ne uspjevši je obilježiti. Glavom u betonu tijelom na krevetu, uskursnuo sam. Maknuo sam jastuk s glave što sam ga stavio pod glavu ne bi li bar djelominčno prigušio zvuk podivljalih rotvajlera iz susjedstva. Gledajući jednim okom, pridigao sam se i na svom žutom, betonskom zidu spavaće sobe, tik uz rasplamsali krevet ugledao svoju srodnu dušu, komaricu. Je, komarci ne grizu. Komarice su zločinci. Gledao sam neki dan na nekoj dokumentarnoj. Nekim čudom, instinkt mi se sledio u putevima insektintologije. Nisam, kao što to inače biva kad god bi ugledao kukca tog roda, priljepio ga za zid. Onaj isti instinkt kojeg sam korostio u Half Lifeu gdje sam odmah pocao po protivniku, čim bi ga spazila moja zjenica oka. Jer, kako bi prošao dalje? Kako preći pored nečega što je toliko glupo da mu je jedini cilj, napasti nekoga… ili preživjeti hmmm… Da sam i kojim slučajem prošao te NPC-ove, nekim brzim rushom poštedivši ih smrti, poslije bi me kopkalo „A mogo sam ih satrat“ ili „Zakaj nisam ukokal one gadove“.Ugledavši krvožednu komaricu, nekom sam neobjašnjivom pojavom samo prošetao kraj nje. U tom trenutku uopće nisam mislio na nju. Brinulo me jedino hoću li na vrijeme stići do WC-a. Taj dan bio je čista rutina. Najeo se, upalio komp. U međuvremenu dok bi se podizao sustav, otišao bih po piće i vratio se. Prikopčao bih se na net, riješio par stvari kojima sam se bavio tih dana, popričao s par poznanika, odigrao dve tri runde Countera. Tada bi ušla stara s korpom veša i razbacala ga po fotelji prijeteći da si to složim i naravno komentirajući: “Pa cjeli dan si za tim..strojom, ništ ne radiš“, nisam obraćao pažnju. Navečer smo imali war, znaš onaj naš prvi klan. E.. prikopčao sam se na team speak gdje me kao i uvijek dočekala luda ekipa neobjašnjivih razmjera zajebancije, s kojom sa rado djelio svoje interese. Nakon završenog war-a, gdje je najčešće Awspuh imao svoj show „Sam svoj direktor svemira“. Nakon nekoliko sati, kada su veći jedni drugi od jada i iscrpljenosti počeli kickati sa servera, disconnectao sam se s kanala. Za vrata se pojavila stara, komentirajući moju „usamljenost“ i opće „niškorisnost“.

Onim pogledom... ma znate onaj pogled... odgovorio bih joj... „Dobro…“

Nakon tog napornog dana, uputio sam se do svoje spavaće jazbine. Na istom mjestu kao i u jutro, dočekao me onaj isti kukac. Gledao sam ga i mislio, pa sigurno si mrtav kad se cjeli dan ne mičeš... Onda sam se pogledao u ruku i sjetio one točkice na djelu iznad arterije, gdje sam se cjeli dan češkao izazvavši crvene reakcije. Onda mi je sinulo. Pa prokleta živina. Vraga sjediš. Dok sam ja tu bespomoćno spavao, ti si na meni radio ono što INA radi na Jadranu. Kad sam se probudio zanemarih te. Navečer mislih da radiš isto što si radio i ujutro. Pravio si se nevinim. Bio si kao moja stara koja mi je pod stresom u panici ulazila u sobu. Ne radiš ništa…haha, to što ja ne vidim da me tu bušiš, neznači da to ne radiš. Moram li ja poput nekog ludog istražitelja iz NATIONAL GEOGRAPHIC-a, staviti kamere na tebe, tol'ko da budem uvjeren da nešto radiš...aaaaaaaaa...crkni!!! I ostao je samo crvenkasti trag na zid te sprešana muha na dlanu moje ruke. Ubio sam prokleto stvorenje što je zujalo oko mene, prokleta muha. Danas, svo ono vrijeme za kompom pomoglo mi je u životu, jer su dotične stvari ono na čemu radim, moja prošlost, sadašnjost i budućnost. Oni ljudi s kojima sam komunicirao sada su real life frendovi... i upravo tu s njima derem. Ovaj proizvod jedne zapadno-imperjalističko-komercijalizirane zemlje. Moja stara ni dan danas ne zna kog sam vraga radio na tom kompu, dok sam ja tako po sistemu računala svirao poput Kurta na gitari...od foldera do foldera, žicu po žicu...

A sad dečki, zamolio bih da se u znak poštovanja zamislimo i odamo počast onoj komarici koju sam za opću dobrobit nacije morao eutanazirati. Molim minutu šutnje...

I tako se ta minuta šutnje pretvorila u sat šutnje, jer je krepana ekipa pognula glave di je stigla, ostavivši iza sebe stolove prelivenih čaša i presušenih jezika…

A nakon što smo se tu negdje, recimo, probudili, otišli smo na ulicu i po onoj ljetnoj kiši, u rano jutarnjim satima bacili partiju nogometa... il barme ono što je trebalo ličiti na nogomet.