Krv, znoj i suza u oku
Miris mrtvog znoja jenjao je poput pokvarenog sira dok je istovremeno mušica u oku gazila u živac razorivši brane u mom mozgu što su bile spriječavale bijes da ne probije van. Putevima živčanih kanala, prolazili su nabujali elektorliti sve do kostiju. Ljudi su me gledali čudno, dok sam tako s rukom zabijenom u lijevo suzno oko teturao lijevo desno. Polagano gubeći koncentraciju prizemljio sam se zajedno sa rasvjetnim stupom koji je u noći bio okupljalište na stotinu hordi podivljalih kukaca. Ta prokleta gamad koja ti ne daje mira ni kad hodaš tako nevino kroz grad. A oko mene let u drugi svijet. Smiju se. Ne, nitko ti neće pružiti ruku i priupitati te za stanje svijesti. Zašto bi netko pomogao nekome, ako je smijanje nešto što ne zahtjeva napor a i djeluje ugodno na psihu čovjeka. Pridigao sam se, opipao frugu na lijevom kraju čela i tada primjetio da sam se rješio projektila u oku.


Tada sam se baš bio vraćao sa pijanke koja je bila toliko loša da smo svi dnevnik mogli dočekati kod kuće. Da Ementaler i Grga nisu popili sve dan prije, miris mojeg znoja osjetili bi i u Kini, a ovako se moram sam sobom zadovoljiti. Produžio sam niz ulicu pa desno, iza ugla gdje je stajala zatvorena trafika kraj koje su istrošeni listovi novina lagano stabilizirali let na ljetnom, noćnom vjetru. Pozdravio me neki klošar, koji je bio skupljao te listove. Pozdravio sam i ja njega. Malo je takvih. Nisam želio biti papak. Jerbo mrzim kad netko ne odvrati na pozdrav. Osjećam se ko kreten, a ne volim se tako osjećati. Zapravo, na taj način drugi rade kretena od mene, što još više mrzim. Dao sam mu grizlija. Pa nek se nađe za cigarete. Bar neka zanimacija koja ga opušta u ovom surovom svijetu zbog kojeg noću spava na onoj staroj trošnoj klupi, koju je davno odgrizao zub vremena. Ali bila je njegova, samo njegova, možda zbog toga jer nitko nije htio sjediti na njoj. Stidjeli bi se sjesti na to. Na njegovu jedina stvar koju je posjedovao. A bila mu je sve. Trgnuo mi je kovanicu iz ruke i dalje nastavio s poslom. Nisam mu zamjerao na tome. Kad ti ljudi daju jebenih pet kuna umjesto ljubavi, prijateljstva i općenito za ono što čovjeka čini čovjekom, zašto bi im onda morao zahvaljivati? Zašto da oni iz tvoje „zahvalnosti“ shvate kao da su ti dali sve? Tom sam čovjeku dao ništa. Dobit će i potrošiti. Kad ljudi nebi poput tiranina kročili svijetom pričao bi on sa svima. Ovako, šutke provodi dane lutajući gradom jer tko danas u 21. prvom stoljeću može biti ispod takve časti da razgovara sa beskućnikom. Ljudi se stide pričati ili biti viđeni sa osobom koja je „ispod njihove razine“ ( nama je tužno čuti kako se „kraljevi i prinčevi“ nisu htjeli družiti sa običnim pučanima). To je sam shvatio odavno, nakon čega je i prekinuo svaki mogući oblik komunikacije sa ljudskim bićima. Ostavio sam ga tako u bespućima noći i produžio do Antraksove jazbine, gdje već dugo nisam bio.

Ono što je moje oko (nakon što sam maknuo blur filter s njega) zamjetilo bio je bijeli A4 list papira zalijepljen s druge strane staklenog dijela drvenih vrata na kojem je bilo obznanjeno kako je igraona zatvorena do daljnjega i da se nudi otkup prostora. Pored toga stajao je i Antraksov broj, nakon čega mi je bilo jasno da se mogu zauvijek oprostiti od promatranja klinaca kako jedni drugima riječima plode rodbinu na račun toga što je „ovaj-ovog-ubio“. Nema više gledanja u izlizane tipkovnice i struganja krvavih otisaka prstiju što su pomješani sa znojem i suzama ostali na plastičnim glodavcima.

Žurno udarajući palcem u tipke na mobitelu, nazvao sam ga da čujem stanje. Javio se i odmah prekinuo. A ja blenuo u čudu i upitah sam sebe koji k?
Uto me u takt opet baci retardirani zvuk poruke. „Dodji u Lantems, cujemo se.“

Dođem tamo, kad ono čoek do čoeka. Cijela ekipa e. Ono, Mamut (Marko, al zovemo ga Mamut jer ga to uzbuđuje, znaš ono velik, snažan i lijep ko mamut) gol do pasa sa visoko podignutom rozom košuljicom lomi se i znoji pod taktovima neke folk muzike. Ementaler je ležao pod šankom. Čovjek je bio demoliran od alkohola. Grga i Elvis pokušavali su mu pomoći, no prvo je njih netko trebao podići s poda. U desnom kutu iz kojeg se dimilo kao u sušionici mesa, sjedili su Philip i Vedran onako sa nekim pičokama. Duksy i Beaver pak su provlačeći se kroz Mamutove noge (onako puzajući kroz Mamutov rašireni stav koji ih je usput poput mazohista udarao izgužvanom košuljom) uživili u drugi svjetski rat. Xplosiv je bario neku žensku dok su King i Mr.T jedan drugog ubili pogledom sjedeći za šankom i natjecali se ko će prije trepnut. Čim sam sjeo na mene je nasrnuo konobar, izvadio šiljati predmet, uperio ga u mene i upitao šta ću popit. Pa daj nešto – odgovorih ležerno na što je ovaj zasvirao po papiru i vratio se.

Antraks je sa Buletom sjedio u sapareu nekom, gdje sam im se onda pridružio. Iako smo se jedva čuli od glasne muzike koju je samo za Mamuta, Metal nabijao gušeći juebox od silnih medvjeda.

I tako počne Antraks priču o zatvaranju i računalnoj globalizaciji u nas.
Znaš – počeo je on – imat igraonu danas više nije isto kao što je bilo nekad. Jer, nebi vjerovao al internet i wireless tehnologija uspostavljena po gradovima i selima, učinile su svoje. Nema više odlazaka u igraonu sa frendovima gdje bi izljuštili onih 10 teško zarađenih kuna, što bi ih potrošili na kratko ali slatko zadovoljstvo koje nam je činilo nadmetanje sa prijateljima u kvejku. Sve se svelo na online igranje i organiiranje LAN-ova, koji su sve popularniji kod nas. Od onih kućnih, seoskih pa do onih pravih LAN turnira. Mislio bi čovjek da bi se bar od turnira moglo živjeti. Samo, daj skupi pare za tolik broj računala. Al' znaš, možda je i bolje tako. Nismo li oduvijek kao klinci sanjali o danima kada ćemo konačno sa frendovima umrežii se i zajedno halat u kvejku, unrealu i inim igrama. I to besplatno. Još si mogao prespavati kod frenda ili pak napit se, što recimo u igraonama nebi mogao (doduše..khm..). I tako, s vremenom je promet slabio a dijeca su ostala kod kuće i brusila do kasno u noć sa ekipom na team speaku.

I uglavnom, da se nije desilo ono što se desilo, Antraks bi dalje pričao o svemu tome i sad bi čitali poduži tekst. Sjećate se konobara? Eh, nakon što je pokupio piće i uputio se prema meni, na tom su ga putu srušila trojica u ritualnom plesu. Nesretnik je pao i razapeo se po podu. Ma ni to nebi bilo toliko tragično da se u sve to nije upleo mali klinjo neki. Naime, mali bucmasti dječačić, neki peti razred osnovne rekao bih, uletio je unutra sav uzbuđen starome po cigarete. No kako se konobar obrušio na njega, tako je jadik bio zalijan votkom. Doduše, nije to njemu ni smetalo pošto ga nisam rijetko vidio kako sa ekipom u parku loče pive, nego je nastao problem kad se u sve to umješao Spenser. Kao, „disi mali buci buci“. A on ispod konobara leži, jadnik, nevin. A Spenser se smili dječjem licu, kad li nasrne na konobara. U makljažu se priključi Metal koji je za sobom zakačio i napušenog Zolika te nekog Makedonca. Uletio je i „trio fantastico“ predvođen sa Mamutom koji je odmah potegnuo za svojim crnim ganom koji mu bijaše zataknut u gaće. Iako je u pištolju na vodu bila natočena vodka koju je dotični gospodin špricao Biveru i Duksyu u čvalje, nakon što bi ovi prošli ispod njegovog međunožja neki nabrijani turbo folker nasrne na Mamuta misleći da će ovaj prosvirati nekome glavu. A kad je tako Mamut napadnut, podigli se svi iz birca na noge i skočili svi na turbo folkera. Ma sva živa sila svalila se na ovog, kad li nadjednom padne mrak. Nastane tišina. A zatim suzavac, stenjanje i makljaža. Unutra su uletjeli specijalci, i u pet minuta sve je bilo čisto. Ekipa je nestala zajedno sa policijskom maricom i vozilima specijalne postrojbe. Svi osim mene, Vedrana i Philipa koji su sjedili tamo u kutu.

Sljedećeg dana smo ih posjetili u okružnom pritvoru i darovali im sapun.